U ovo doba godine Crkva nas potiče da razmislimo što će se dogoditi s nama kada naših zemaljskih života više nema. To je vježba u kojoj malo ljudi uživa pri pomisli na sudjelovanje jer je, iskreno, zastrašujuća. Čak i oni najpobožniji među nama koji tvrde da se osobno ne boje smrti trebaju se samo zapitati bismo li s istom gorljivošću dočekali smrt naše djece, i uskoro ćemo vidjeti koliko su zapravo slabi temelji našeg razumijevanja zagrobnog života. je.
Nedavno sam završio desetodnevnu knjigu u stilu povlačenja temeljenu na knjizi sv. Franje Saleškog Uvod u pobožni život. Sveti Franjo je bio veliki zagovornik čestog i dubokog razmišljanja o vlastitoj smrti. Pa ipak, to je vjerojatno pothvat koji najviše izbjegavamo. Zašto nas to toliko plaši? Za one čija je vjera nesigurna, naravno postoji očita činjenica da zapravo nitko nije vidio Bog; što ako ono što nam je rečeno o Njemu jednostavno nije istina? Što ako je ovaj život sve što postoji?
Pa ipak, za one od nas koji aktivno slijede život vjere, mi smo već pronašli i zadovoljni smo odgovorom na ova pitanja. Mi znati da ovaj život nije sve što postoji; kad bismo sumnjali u ovu osnovnu premisu, ne bismo svaki dan težili tome da naša vjera postane glavni prioritet našeg života. Pa zašto se tako često ne ponašamo drugačije od onih koji sumnjaju kada se radi o dobrovoljnom razmišljanju o temi smrti? Ponašamo se kao da je smrt nešto tragično što se događa “drugim” ljudima, i zasljepljujemo se za jedinu sigurnost koja postoji u životu, a to je da će, u jednom trenutku, naši životi na zemlji prestati. Umjesto da se ponašamo kao da bi nam ovaj dan mogao biti posljednji, samo pretpostavljamo da imamo vremena.
Ali pretpostavke to ne čine takvim. Svi poznajemo ljude koji su doživjeli iznenadni gubitak u životu. Te smrti nazivamo “užasnim”, “tragičnim”, “nezamislivim”. Ne možemo razmišljati o tim događajima…pa tako i ne činimo. Može li se ista stvar dogoditi nekome u našim obiteljima? Zamišljamo da bi to bilo više nego što bismo mogli podnijeti. Stoga odlučujemo da je najbolje uopće ne razmišljati o tome.
Prema svetom Franji Saleškom, postoji način da se temi smrti pristupi mirno. Taj način je pristupiti tome ne kroz lažnu leću naših izmišljenih strahova, već kroz leću stvarnosti, leću vjera.
Velika su i divna djela tvoja, Gospodine Bože svemogući… Tko te se neće bojati, Gospodine, niti će proslaviti ime tvoje? Jer ti si jedini sveti. (Otkrivenje 15,3-4)
U ovo doba tehnologije često propuštamo čuda prirode koja nam dokazuju slavu raja koji dolazi. Pa ipak postoji neosporno iskustvo prisutnosti Boga u svakom ljudskom srcu kada smo sami s Njim u tišini prirode.
Neka odzvanja more i ono što ga ispunjava… Neka rijeke plješću rukama, planine neka kliču s njima od radosti. (Ps 98,7-9)
Osim ometanja doba u kojem živimo, također nam može biti teško ući u meditaciju o nebu jer naš drugi izvor dokaza – Božja sveta riječ – prikazuje nam pomalo neprivlačnu sliku neba. Pjevati hvalu Bogu dan i noć zvuči kao… puno. I moramo li naučiti svirati harfu? Naravno, ako je ovo naš jedini koncept neba, nije ni čudo što tako malo ljudi “željno” teži da ga postigne!
Sveti nas Franjo potiče da malo dublje razmotrimo nebo. Naši životi ovdje na zemlji su samo “sjena” slave koja dolazi. Dakle, ako zamislimo najveličanstveniji izlazak sunca, taj izlazak sunca blijedi u usporedbi s izlascima sunca koje ćemo vidjeti na nebu.
Nadalje, ove nebeske izlaske su one koje ćemo gledati kontinuirano. Za razliku od zemlje, gdje se navikavamo na stvari koje su nas nekoć ispunjavale čuđenjem i strahopoštovanjem, na nebu se nikada ne „naviknemo“ na taj izlazak sunca; oduzima nam dah vječno. Postoji radost u našem srcu koja nikada nije zadovoljena, a opet uvijek ispunjena, oboje u isto vrijeme.
Ovo možemo primijeniti na bilo koju ljepotu ovdje na zemlji: veličanstvenu planinu prekrivenu snijegom, tekući potok u šumi, savršene valove na plaži za sunčanog dana…sve uvećano iznad svega što možemo zamisliti. Ali ljepota ovdje na zemlji koja je najdirljivije proslavljena zauvijek na nebu je sveobuhvatno iskustvo Božjeg božanskog ljubav.
Ovdje na zemlji romantičnoj večeri u dvoje mora doći kraj. Blagoslovljeno vrijeme molitve s prijateljima mora ustupiti mjesto našim rasporedima kod kuće i na poslu. Posjeti dragih gostiju traju samo neko vrijeme. Oni koje volimo… prolaze. Uvijek postoji tuga koja prati radost naše ljubavi prema drugima jer iskustvo našeg dragocjenog zajedničkog vremena ne može trajati. Ali na nebu ne postoji “vrijeme koje završava”. Mi smo s onima koje volimo, neprestano i zauvijek. Štoviše, naša ljubav nije zaprljana “prtljagom” nesigurnosti, ozlojeđenosti, zavisti, ljutnje, ljubomore, iritacije ili ljutnje. Čisto je, cijelo je, pršti od radosti. Za sva vremena.
Ne znam za harfe, oblake i krila, ali biti 100% miran, radostan i pun ljubavi zvuči apsolutno prekrasno. Tko ne bi bio ispunjen zahvalnošću cijelo vrijeme? Što se događa kada je osoba ispunjena takvom zahvalnošću? Ne mogu dovoljno reći “hvala”. To znači pjevati hvalu Bogu dan i noć. Uopće nije iscrpljujuće niti zamorno. To je naša najveća radost.
Zbog svoje transcendentnosti, Boga se ne može vidjeti onakvim kakav jest, osim ako on sam ne otvori svoje otajstvo čovjekovu neposrednom promišljanju i ne da mu za to sposobnost. Crkva ovo promatranje Boga u njegovoj nebeskoj slavi naziva “blaženim viđenjem”. (Katekizam Katoličke Crkve, 1028.)
Ne postoji način da zaobiđemo činjenicu da će gubitak nekoga koga volimo biti i bolan i tužan u ovom životu. Ali utješimo se nadom da je njihova radost sada i beskrajna i potpuna, u isto vrijeme! To je radost kojoj se također nadamo, ona kojoj željno težimo, ona koja će patnju koju sada podnosimo učiniti “ništa” u usporedbi sa slavom koja će doći kada se ponovno ujedinimo sa svojim voljenima.
Sada slijedi drugi dio naše meditacije o smrti; Sveti Franjo nam govori da za gorljivu težnju za nebom nije dovoljno samo razmatrati stvarnosti Božjeg kraljevstva; moramo uzeti u obzir i realnosti pakla. To ćemo istražiti sljedeći tjedan.
Martin, J. (oko 1851.). Rajske ravnice [painting]. Preuzeto sa Wikimedia Commons.
