Papina poruka za 39. Svjetski dan mladih [24.11.2024.] – Dubrovačka biskupija

PORUKA SVETOGA OCA FRANJE

ZA 39. SVJETSKI DAN MLADIH

[Svetkovina Krista Kralja, 24. studenoga 2024.]

Oni što se uzdaju u Gospodina hode i ne umaraju se (usp. Iz 40, 31)

Dragi mladi!

Prošle smo godine započeli hod nade ususret Velikom jubileju razmišljajući o Pavlovu izrazu: “Radujte se u nadi” (Rim 12, 12). Upravo kako bismo se pripremili za jubilejsko hodočašće 2025. godine, ove smo se godine dali nadahnuti prorokom Izaijom, koji kaže: »Al’ onima što se u Gospodina uzdaju […] hode i ne more se« (Iz 40, 31). Ovaj izraz preuzet iz takozvane Knjige utjehe (Iz 40-55), koja najavljuje kraj izraelskog sužanjstva u Babilonu i početak novoga doba nade i novog rođenja za Božji narod, koji se može vratiti u svoju domovinu zahvaljujući novom “putu” koji, u povijesti, Gospodin utire svojoj djeci (usp. Iz 40, 3).

I mi danas živimo u vremenima obilježenim dramatičnima prilikama koje tjeraju na očaj i sprječavaju nas da s mirom gledamo u budućnost: tragedija rata, društvene nepravde, nejednakosti, glad, iskorištavanje ljudi i stvorenoga svijeta. Najveću cijenu često plaćate upravo vi mladi, koji osjećate neizvjesnost budućnosti i ne nazirete sigurnu perspektivu za svoje snove, izlažući se tako opasnosti da živite život bez nade, da postanete zarobljenici dosade i melankolije, ponekad uvučeni u iluziju poroka i destruktivne stvarnosti (usp. Bula Spes non confundit, 12). Zato, predragi, želim da, kao što je bio slučaj s Izraelom u Babilonu, i do vas dopre poruka nade: i danas Gospodin pred vama otvara put i poziva vas da njime idete s radošću i nadom.

1. Hodočašće života i njegovi izazovi

Izaija prorokuje o “hodu bez umora”. Razmišljajmo, dakle, o ta dva aspekta: hodanje i umor.

Naš je život hodočašće, putovanje koje nas tjera onkraj nas samih, putovanje u potrazi za srećom, a kršćanski život je, na poseban način, hodočašće ususret Bogu, našem spasenju i punini svega dobra. Ciljevi, postignuća i uspjesi na tom putu, ako su samo materijalni, nakon početnog trenutka zadovoljstva ipak nas ostavljaju gladne i željne dubljeg smisla. Ne zadovoljavaju, naime, u potpunosti našu dušu, zato što nas je stvorio Onaj koji je beskonačan. Stoga u nama prebiva čežnja za transcendencijom, stalni nemir koji nas tjera na ostvarenje viših težnji, nečeg “većeg”. Zato, kao što sam vam više puta rekao, vama mladima ne može biti dosta to da “gledate život s balkona”.

Normalno je, ipak, da i kad na svoja putovanja krenemo puni entuzijazma, prije ili kasnije počnemo osjećati umor. U nekim slučajevima uzrok tjeskobe i unutarnjeg umora predstavljaju društveni pritisci koji nas tjeraju postići određene standarde uspjeha u učenju, na poslu i u privatnom životu. To izaziva tugu: živimo u užurbanosti ispraznog aktivizma koji nas vodi do toga da dane ispunimo s bezbroj stvari, a opet osjećamo kao da nam nikad ne polazi za rukom učiniti dovoljno i da nikako ne možemo biti na visini zadatka. Taj umor često prati dosada. To je ono stanje bezvoljnosti i nezadovoljstva koje osjećaju svi oni koji se ne pokrenu, ne odlučuju, ne biraju, nikad ne riskiraju i radije ostaju u svojoj zoni komfora, zatvoreni u sebe, promatrajući i prosuđujući svijet skriveni iza ekrana, a da nikad ne “uprljaju ruke” problemima, drugim ljudima i životom. Ta vrsta umora je poput betona u koji nam zapnu stopala, koji se na kraju stvrdne, sputa nas, paralizira i onemogućuje nam ići naprijed. Draži mi je umor onih koji su u pokretu nego dosada onih koji stoje i nemaju volje pokrenuti se!

Rješenje za umor, ma koliko to nevjerojatno zvučalo, nije mirovanje na mjestu i odmor. Odgovor na to, radije, jest krenuti na put i postati hodočasnici nade. Ovo je moj poziv za vas: hodite u nadi! Nada pobjeđuje svaki umor, svaku krizu i svaku tjeskobu i daje nam snažan poticaj ići naprijed, jer to je dar koji primamo od samoga Boga: On naše vrijeme ispunjava smislom, obasjava naš put, pokazuje nam smjer i cilj života. Apostol Pavao upotrijebio je sliku trkača koji na trkalištu trči ne bi li osvojio nagradu (usp. 1 Kor 9, 24). Oni od vas koji su sudjelovali na nekom sportskom natjecanju – ne kao gledatelji, već kao sudionici – znaju dobro kolika je unutarnja snaga potrebna da se stigne do cilja. Nada je upravo nova snaga koju nam Bog ulijeva, koja nam omogućuje ustrajati u utrci, koja nam daje “izdići pogled” onkraj teškoćâ sadašnjeg časa i usmjerava nas prema određenom cilju: zajedništvu s Bogom i punini vječnoga života. Ako postoji lijep cilj, ako život ne vodi u ništavilo, ako ništa od onoga što sanjam, planiram i ostvarujem nije izgubljeno, tada vrijedi ići i znojiti se, svladavati prepreke i suočiti se s umorom, jer konačna nagrada je čudesna!

2. Hodočasnici u pustinji

Na hodočašću života neizbježno će biti izazova s kojima nam se valja uhvatiti u koštac. U davna vremena na dugim se putovanjima trebalo suočiti s različitim godišnjim dobima i promjenom klime. Trebalo je prijeći prekrasne livade i svježe šume, ali i snijegom prekrivene planine i vrele pustinje. I za vjernike je, dakle, hodočašće života i putovanje do daleke destinacije zamorno, kao što je to za izraelski narod bilo putovanje pustinjom prema Obećanoj zemlji.

Tako je i sa svima nama. I za one koji su primili dar vjere, bilo je sretnih trenutaka kad je Bog bio prisutan i kad ste osjetili njegovu blizinu i prisutnost, kao i onih drugih trenutaka kad ste doživjeli iskustvo pustinje. Može se dogoditi da nakon početnog oduševljenja u učenju ili radu, ili zanosa u nasljedovanju Krista – bilo u braku, svećeništvu ili posvećenom životu – uslijede trenuci krize zbog kojih se život čini kao teško putovanje pustinjom. Ti trenuci krize, međutim, nisu izgubljeno ili beskorisno vrijeme, već se mogu pokazati kao važne prilike za rast. To su trenuci čišćenja nade! U krizama se ruše mnoge lažne “nade”, one koje su premalene za naše srce. Razotkrivaju se i tako ostajemo kao goli, sami sa sobom i temeljnim pitanjima života, lišeni svih iluzija. I u tom trenutku svaki se od nas može zapitati: na kojim nadama temeljim svoj život? Jesu li one istinite ili su to puke iluzije?

U tim trenucima Gospodin nas ne ostavlja; pristupa nam očinski i uvijek nam daje kruh koji nam daje novu snagu i omogućuje nam ponovno krenuti na put. Sjetimo se da je narodu u pustinji dao manu (usp. Izl 16), a umornom i obeshrabrenom proroku Iliji dvaput je dao pečen kruh i vodu da može putovati „četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba“ (usp. 1 Kr 19, 3-8). U tim je biblijskim pričama vjera Crkve vidjela predoznačen dragocjeni dar euharistije, pravu manu i istinsku popudbinu (viaticum) koju nam Bog daje da nas okrijepi na našem putu. Kao što je rekao blaženi Carlo Acutis, Euharistija je autoput za nebo. Tom je mladiću euharistija bila najvažniji dnevni zadatak! Na taj način, prisno sjedinjeni s Gospodinom, hodamo i ne umaramo se, zato što on ide s nama (usp. Mt 28, 20). Pozivam vas da ponovno otkrijete veliki dar euharistije!

U neizbježnim trenucima umora na našem hodočašću ovim svijetom, naučimo, dakle, odmarati se poput Isusa i u Isusu. Onaj, koji svojim učenicima preporučuje odmor nakon povratka iz svoje misije (usp. Mk 6, 31), zna za vašu potrebu za odmorom tijela, vremenom za razonodu, za druženjem s prijateljima, za bavljenje sportom kao i za snom. No, postoji dublji odmor, a to je odmor duše, koji mnogi traže, a malo ih nalazi, a koji se nalazi samo u Kristu. Znajte da svaki unutarnji umor može naći okrjepu u Gospodinu koji vam govori: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni. Ja ću vas odmoriti” (Mt 11, 28). Kad vas svlada umor na vašem putu, vratite se Isusu, naučite se odmarati u njemu i ostati u njemu, jer oni što se “u Gospodina uzdaju… hode i ne more se” (Iz 40, 31).

3. Od turistâ do hodočasnikâ

Dragi mladi, poziva koji vam upućujem jest ovaj: krenite na put, otkrivati život, tragovima ljubavi, tražite Božje lice. Ali ono što vam preporučujem jest ovo: ne idite na put kao obični turisti, već kao hodočasnici. Neka vaše putovanje, naime, ne bude tek površno prolaženje kroz život, u kojem ne uočavate ljepotu onoga što susrećete, ne otkrivate značenje putova koje ste prošli, hvatajući kratke trenutke i prolazna iskustva zabilježena na selfiju. Tako čine turisti. Hodočasnik pak čitavim svojim bićem uranja u mjesta koja susreće, pušta im da mu progovore i postanu dijelom njegova traganja srećom. Jubilejsko hodočašće, dakle, želi postati simbolom unutarnjeg putovanja na koje smo svi pozvani da bismo došli do konačnog cilja.

Tim se stavovima pripremamo za Godinu Jubileja. Nadam se da će mnogi od vas moći hodočastiti u Rim i proći kroz Sveta vrata. Svima će, u svakom slučaju, biti pružena mogućnost poduzeti to hodočašće i u pojedinim partikularnim Crkvama i tako ponovno otkriti brojna mjesna mjesta milosti u kojima sveti i vjerni Božji narod njeguje svoju vjeru i pobožnost. Nadam se da će to jubilejsko hodočašće za svakog od nas postati »trenutak živog i osobnog susreta s našim Gospodinom Isusom Kristom, “Vratima spasenja”« (bula Spes non confundit, 1). Pozivam vas da ga proživite s tri osnovna stava: zahvaljivanjem, da se vaše srce otvori za hvalu za darove koje ste primili, prije svega za dar života; traženjem, tako da to putovanje izražava stalnu želju da se traži Gospodina i da se ne ugasi žeđ srca; i na kraju pokorom, koja nam pomaže zaviriti u svoju nutrinu kako bi smo prepoznali pogrešne putove i izbore koje ponekad činimo, te da se tako možemo obratiti Gospodinu i svjetlu njegova evanđelja.

4. Poslani kao hodočasnici nade

 Ostavljam vam još jednu sliku koju vrijedi uzeti k srcu na vašem putu. Kad se dođe do Bazilike svetog Petra u Rimu, prolazi se trgom okruženim kolonadom, djelom velikog arhitekta i kipara Gian Lorenza Berninija. Ta kolonada, kao cjelina, izgleda kao veliki zagrljaj: predstavlja dvije raširene ruke Crkve, naše Majke, koja prihvaća svu svoju djecu! U ovoj nadolazećoj Svetoj godini nade sve vas pozivam da doživite zagrljaj milosrdnog Boga, da doživite njegovo oproštenje, oproštenje svih naših “nutarnjih dugova”, kao što je to bila tradicija u prigodi biblijskih Svetih godina. I tako prihvaćeni od Boga i preporođeni u njemu, postanite i vi sami raširene ruku za mnoge svoje prijatelje i vršnjake kojima je potrebno da, kroz vašu toplu otvorenost prema njima, osjete ljubav Boga Oca. Neka svaki od vas pruži “makar i samo osmijeh, gestu prijateljstva, bratski pogled, iskreno slušanje, nesebično služenje, znajući da to, u Isusovu Duhu, može postati sjeme nade za primatelje” (ondje, 18) te tako postanete neumorni misionari radosti.

Na tom putu, uzdignimo pogled, očima vjere, prema svecima koji su nas prethodili na tome putu, koji su stigli do cilja i daju nam svoje ohrabrujuće svjedočanstvo: »Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak« (2 Tim 4, 7-8). Primjer svetaca i svetica nas privlači i podupire.

Samo hrabro! Sve vas nosim u srcu i povjeravam hod svakoga od vas Djevici Mariji, da po njezinu primjeru umijete strpljivo i s pouzdanjem iščekivati ono čemu se nadate, nastavljajući put kao hodočasnici nade i ljubavi.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 29. kolovoza 2024., spomen Mučeništva svetog Ivana Krstitelja.

FRANJO