KRUNICA & UMJETNOST: Prvo slavno otajstvo je Gospodinovo uskrsnuće — Njegovo najveće čudo iscjeljenja
(Matej 28:1-15; Marko 16:1-8; Luka 24:1-49; Ivan 20:1-12)
Isusovo uskrsnuće naše je spasenje.
Sveti Pavao je otvoren o ovoj činjenici: Ako Isus nije uskrsnuo od mrtvih, “uzalud je vjera vaša” (1. Korinćanima 15,14). Osim ako Isus nije uskrsnuo od mrtvih, on je samo običan mrtav čovjek koji nije ništa promijenio, a mi smo još uvijek uronjeni u svoje grijehe (stihovi 17-19).
Judeo-kršćanska poruka je jasna: čovjekov temeljni problem je grijeh. Grijeh je oštetio njegovu ljudsku narav i prekinuo njegove odnose s Bogom, njegovim bližnjima, ostatkom stvorenja, pa čak i samim sobom. Kada Bog prijeti čovjeku “smrti” ako sagriješi, nije da je Bog posebno strog ili brutalan. Bog je naše “najviše dobro”. On je Ljubav. Jedina točka sjecišta koju možemo imati s Bogom koji je Dobro i je Ljubav je dobrota i ljubav. A ako je grijeh okretanje od dobrote i odbacivanje ljubavi, onda jedino što može rezultirati je smrt. Ne možemo se amputirati od izvora života i nadati se da ćemo nastaviti živjeti. Nismo sami sebi dovoljni. Bez obzira na đavolsko iskušenje, mi nismo bogovi.
Dakle, ako Isus nije uskrsnuo od mrtvih, tj. ako je smrt pobijedila njega, a ne on smrt, on nije nikakav Spasitelj. To bi značilo da posljedica našeg grijeha još uvijek drži nas jer još uvijek drži njega. To bi značilo da on nije Bog, ni naš Otkupitelj. On je samo mrtav čovjek.
Ali jer Isus je uskrsnuo iz mrtvih, započela je potpuno nova stranica ljudske povijesti. Isusovo uskrsnuće nije izolirani događaj, jednokratna, osobna nagrada za njega. (“Učinio si dobro, Isuse, sada izađi iz tog groba!”) Ne, Isusovo uskrsnuće je dokaz njegove božanske vjerodajnice. To je također početak procesa, koji počinje na prvi Uskrs, ali završava na Posljednji dan. Kada izjavljujemo: “Vjerujem u uskrsnuće tijela i život budućeg svijeta”, ne govorimo o nečemu što nije povezano s uskrsnućem. Činjenica da je Isus osigurao da grob nije slijepa ulica jamči da čovječanstvo ima udjela u toj dobrobiti.
Za one koji su dio njegovog mističnog tijela, to je posljednji čin spasenja. To je obnova cijelog čovjeka – tijela i duše – u slavu koju čak ni Prvi Adam nije mogao upoznati. To je Isusovo krajnje čudo iscjeljenja, za koje su sva izlječenja koja je izveo tijekom svog života bila samo predokusi. Za one koji ga odbacuju, to je obnova čovjekova tjelesno-duhovnog jedinstva samo da izdrži raskid tog jedinstva od strane grešnika koji se zauvijek drže svojih grijeha. Paklena bol je bol onih koji žele uništiti sebe kao sliku Božju da bi se preobrazili u vlastitu iskrivljenu sliku. Oni su “dobri” onoliko koliko jesu – to je ponavljani refren Postanka – ali ta dobrota je ono što mrze i što bi uništili na sebi.
“Radost uskrsnuća” je upravo u tome što grijeh i zlo nemaju posljednju riječ u ljudskoj povijesti. Vrag je potučen. Možda i dalje pokušava uzeti zarobljenike, ali paradoks je da oni koje uzima su oni koji slobodno biraju njegovo ropstvo. Uskrsnuće jasno pokazuje da Bog i dobro imaju posljednje riječi u povijesti i vječnosti.
Evanđelja govore o raznim događajima povezanim s uskrsnućem. Oni govore o ženama koje su otišle u grob, očekujući da će pomazati Isusovo tijelo, a umjesto toga su pronašle prazan grob (Luka 24:1-10, Marko 16:1-3, Matej 28:1, 5-10). Oni govore o vizijama anđela (Matej 28:5-10, Marko 16:4-7). Oni govore o Petru i Ivanu koji su trčali do tog praznog groba, vidjeli i povjerovali (Luka 24:12, Ivan 20:3-10). Govore o šokiranim stražarima i izmišljenim pričama (Matej 28:2-4, 11-15). Oni govore o Mariji Magdaleni koja je u vrtu susrela Isusa, nekoga koga isprva nije prepoznala (Ivan 20:11-18).
Na isti način govore o učenicima na putu za Emaus, koji konačno prepoznaju Isusa u Euharistiji (Lk 24,13-35). Govore o susretima s Uskrslim Isusom u Galileji (Iv 21,1-14) i Petrovom pomirenju (Iv 21,15-24). Oni govore o apostolima u gornjoj sobi kojima Isus donosi pozdrave “mira” i poruku da se taj “mir” nastavi kroz sakrament pokore (Iv 20,19-23).
Oni govore o “mnogim drugim stvarima” koje je Isus učinio (Ivan 21:25) a koje nisu zapisane u Evanđeljima, aludirajući na “mnoge dokaze” po kojima im se “predstavio živ… ukazivao im se tijekom četrdeset dana i govorio o Kraljevstvo Božje” (Dj 1,3).
Svaka od ovih epizoda pruža nam bogat materijal za razmišljanje o činjenici da Isus nije “Bog mrtvih, nego živih” (Luka 20,38), da “Bog nije stvorio smrt niti se raduje smrti živi” (Mudr 1,13), i da je to njegova ponuda nama, koja zahtijeva samo naše fiat, dopuštajući mu da nas svojom milošću preobrazi.
Današnje otajstvo je prikazano u umjetnosti “talijanskog” renesansnog slikara Raphaela s početka 16. stoljeća. Njegovo “Kristovo uskrsnuće”, koje datira iz otprilike 1500. godine i nalazi se u brazilskom Muzeju umjetnosti São Paulo, nastoji uhvatiti sam trenutak uskrsnuća. To je jedno od njegovih najranijih djela. Jedan komentator ističe da bi promatrač trebao promatrati “uravnoteženu geometriju” slike jer daje radnji “dinamičnu koreografiju”.
Isus je središnja figura koja se uzdiže nad svojim grobom (koji je više renesansni sarkofag nego židovska pećinska grobnica). On nosi svoj slavni stijeg pobjede, obilježen znakom te pobjede, svojim Križem. Desna mu je ruka ispružena u blagoslovu. Njegovo Tijelo je već transformirano – od pretučenog i izranjavanog torza zadržao je samo one oznake svoje Strasti koje odabere, tj. tragove čavala na svojim udovima i otvor na boku.
Dva ga anđela već prate — hoće li oni biti glasnici prvim posjetiteljima prazne Grobnice? Isus je rekao svojim apostolima, od kojih su neki bili spremni za borbu u Getsemaniju s nekoliko mačeva, da može imati legiju anđela u svojoj obrani ako želi. Umjesto toga, tamo je imao anđela koji ga je jačao na putu do Kalvarije.
Četiri grobna čuvara, odjevena u renesansne hlače, razasuti su na četiri vjetra. Ljudski agenti, u službi bdijenja nad smrću, ne mogu se mjeriti s Gospodarom života. Ali ljudski agenti nisu sami: odmah ispod stražara u zlatu s lijeve strane nalazi se zelena zmija, drevna zmija kojoj je glava bila obećana u Edenu. Ni đavao ne može držati grob zapečaćen.
U pozadini, gotovo nesvjesne onoga što se događa ispred njih, pojavljuju se tri žene, noseći začine, planirajući pomazati Isusovo tijelo, toliko zaokupljene svojom raspravom o tome tko će pomaknuti kamen da bi primijetile da je rasprava bespredmetna.
Radosna otajstva usredotočena su na Isusovih prvih 12 godina i Skriveni život. Svjetleći misteriji prvenstveno su promatrali događaje u njegovoj javnoj službi, iako otvaraju vrata u sadašnjost. Žalosna otajstva koncentrirana su na “jedan dan Kristova života”.
Slavni misteriji izričito otvaraju vrata vječnosti. Iz onoga što danas vidimo i o čemu meditiramo dolazi naša vjera u “život budućeg svijeta”, život bez kraja.
