Ipak te primjećujem kad promjena počne, i spreman sam za hladnije vjetrove
Zahvalit ću za ono što je bilo i što dolazi, Ti si jesen.
– Nichole Nordeman
Bilo je rano. Prerano. Vožnja prema sjeveru dok se sunce polako diže iznad požnjevenih polja. Polja koja su se visoko uzdizala na vrućem srpanjskom suncu sada izdišu pod hladnim listopadskim nebom.
Dvije šalice kave za vožnju. Savršen jesenski dan za putovanje na sjever. Na mjesto gdje je ušao u puninu vjere; gdje smo podijelili prvi poljubac. Do svetišta, kupole i najljepše crkve s ove strane Tibera. To touchdown Isus. Kući.
Na dvotračnoj cesti prošaranoj malim gradovima i velikim farmama, okruženoj drvećem u svim raskošnim bojama na spektru, podsjetio sam se na smrt. Gledajući sa svog prozora kako lišće drhti i dahće, konačno se puštajući i tiho padajući na zemlju, shvatio sam da trebamo biti kao oni. Da cvjeta i raste, lijepo sja dok ne dođe vrijeme da se pusti. Onda pusti. Dovoljno povjerenja u Njegovu dobrotu da slobodno, nježno padnemo u ono što slijedi. Redak iz jedne od mojih omiljenih pjesama to izražava ovako:
Kada bude gotovo, ne želim se pitati jesam li od svog života napravio nešto posebno i stvarno. Ne želim se naći kako uzdišem i prestrašena, ili puna svađa.
Ne želim jednostavno završiti tako što sam posjetio ovaj svijet.” -Mary Oliver “Kad dođe smrt”
Ni Bog nam to ne želi. Znamo da Bog želi da budemo potpuno živi, da u potpunosti prihvatimo život koji je On planirao. Dio tog zagrljaja je shvaćanje da će doći dan da se pustiš. Lako je zapamtiti to uz svakodnevne podsjetnike na puštanje koje se gomilaju u mom dvorištu i posvuda oko mene tijekom spore subotnje vožnje.
Dok se sunce penjalo sve više, iznad polja kako bi osvijetlilo raskoš lišća, sinulo mi se da nije slučajnost da se Dan Svih svetih, Svi sveti i Dušni dani događaju na ovoj prijelazu godine. Sve stvoreno oponaša ciklus naših života, godišnja doba Crkve.
Ovo otpuštanje, ovo prihvaćanje Božjeg plana, sveci su to živjeli. Crkva, kao i svaka dobra Majka, daje nam svoj primjer kako bismo pomogli rasti. Kako je onda zgodno da se blagdan Svih svetih dogodi kad je lišće najdeblje na zemlji. Kad se drveće “preda”.
Kada ćemo? Kada ću sve pustiti?
Pjesma čiji tekst počinje ovaj post djelomično kaže, “Čak i sada u smrti Ti otvaraš vrata za život.” Pjevačica priča o Zimi, ali priča i o nama. Jesen je učenje otpuštanja i nježnog pada, čak i ako padnemo u smrt. Kreacija se priprema za “smrt” zime, kako bi iz te “smrti” moglo nastati proljeće. I mi se u ovim danima na izmaku godine moramo pripremiti da “dobro umremo”. Griješiti, prema sebi, prema izboru da ne volimo. To je jedini način da se živi u potpunosti.
