„Molim vas, nemojmo zaboraviti siromahe“, potaknuo je papa Franjo danas, 17. studenog 2024. u homiliji na misi koju je u bazilici sv. Petra u Vatikanu predslavio prigodom Svjetskog dana siromaha.
Osvrćući se na naviješteni evanđeoski ulomak, rekao je da bi riječi koje su upravo čuli mogle probuditi osjećaje tjeskobe, no one su zapravo veliki navještaj nade. „Naime, ako se s jedne strane čini da Isus opisuje stanje duha onih koji su vidjeli razorenje Jeruzalema i pomislili da je kraj stigao, On istodobno najavljuje nešto izvanredno: upravo u času tame i pustoši, upravo kad se čini da se sve ruši, Bog dolazi, Bog nam se približava, Bog nas okuplja da nas spasi“, istaknuo je Sveti Otac dodavši da Isus poziva da izoštrimo svoj pogled, da imamo oči sposobne „čitati iznutra“ događaje iz povijesti, kako bismo otkrili da, i u tjeskobama svog srca i svog vremena, postoji nepokolebljiva nada koja sja.
Stoga se zaustavio na promišljanju o tjeskobi i nadi. Poručio je da je tjeskoba raširen osjećaj u našem dobu, gdje društvena komunikacija pojačava probleme i rane, čineći svijet nesigurnijim, a budućnost neizvjesnijom.
I danas, naime, vidimo kako se sunce zamračilo i kako mjesec više ne svijetli, svjedočimo gladi i bijedi koji pogađaju toliku braću i sestre, vidimo strahote rata i smrti nevinih; i pred tim prizorom riskiramo potonuti u obeshrabrenje i ne primijetiti Božju prisutnost u drami povijesti. Tako sami sebe osuđujemo na nemoć.
Sveti Otac istaknuo je da se u takvim situacijama i sama kršćanska vjera svodi na bezazlenu pobožnost koja ne uznemirava sile ovoga svijeta i ne rađa konkretnim zalaganjem oko milosrđa. „Ali ovdje Isus, usred tog apokaliptičnog prizora, užiže nadu. On proširuje horizont, širi naš pogled kako bismo naučili prepoznati, također u nesigurnosti i boli svijeta, prisutnost Božje ljubavi koja nam dolazi blizu, ne napušta nas, radi na našem spasenju“, dodao je.
Mi, njegovi učenici, možemo zahvaljujući Duhu Svetome širiti tu nadu u svijetu. Mi smo ti koji možemo i moramo upaliti svjetla pravde i solidarnosti dok se nadvijaju sjene zatvorenog svijeta. Mi smo ti kojima njegova milost daje sjati, naš život prožet suosjećanjem i milosrđem postaje znak prisutnosti Gospodina, uvijek blizu patnje siromaha, da bismo ublažili njihove rane i promijenili im živote.
Papa Franjo je potaknuo nazočne da ne zaborave kako kršćanska nada, koja je ispunjena u Isusu i ostvaruje se u njegovu kraljevstvu, treba nas i naše zalaganje, vjeru djelotvornu u ljubavi, kršćane koji ne okreću glavu na drugu stranu.
„I ne smijemo gledati samo na velike probleme svjetskog siromaštva, već na ono malo što svi možemo učiniti svaki dan: svojim načinom života, pažnjom i brigom za okoliš u kojem živimo, ustrajnim traženjem pravde, dijeljenjem svojih dobara s onima koji su siromašniji, društvenim i političkim zalaganjem oko poboljšanja stvarnosti koja nas okružuje. Možda će nam se sve to činiti kao nešto malo, ali to naše malo će biti kao prvi listovi koje izbijaju na smokvi, to naše malo bit će nagovještaj ljeta koje je već blizu“, poručio je Sveti Otac te istaknuo da „mi, zapravo, postajemo Isusova Crkva u onoj mjeri u kojoj služimo siromasima, jer jedino tako ‘Crkva postaje ono što jest, to jest kuća otvorena svima, mjesto Božje samilosti za život svakog čovjeka’“. (kta/rv)
