Postoje tri okvira kroz koja možemo promatrati seksualnost u svjetlu kršćanskog učenja za koje se nadam da će biti od pomoći i nade. Prvo: kršćanska seksualnost uvijek mora biti a oboje-da prijedlog ako se u njemu želi uživati u najvećoj mjeri. Rasprava o tome treba li rađanje, s jedne strane, ili uzajamno uživanje u fizičkoj intimnosti supružnika imati počasno mjesto, glupa je stvar. Jedini odgovor je oboje-da. I rađanje, otvorenost prema životu i neprocjenjivi dar djece, uz romantični izraz samog čina koji ima za cilj potpuno spajanje dvije srodne duše u jedno tijelo su nadasve važni, jednako važni, oboje-da.
Ideja da su muškarac i žena, stvoreni na Božju sliku i priliku, stvoreni jedno za drugo i da svojim okupljanjem mogu biti “plodni i množiti se”, kao što čitamo u prvom poglavlju prve knjige Biblije, nalazi se u cijelom svetom pismu. Zapravo, vrlo doslovna fraza koja se nalazi na kraju drugog poglavlja u Postanku – “postat će jedno tijelo” – ponavlja se u evanđeljima svetog Mateja i svetog Marka te u poslanici svetog Pavla Efežanima.[1] Slušamo dar seksa koji se veliča u Starom zavjetu— „neka me poljubi poljupcima svojih usta, jer je ljubav tvoja bolja od vina… usne tvoje, nevjesto, kapaju med, med i mlijeko pod jezikom tvojim… moj voljeni dođi u svoj vrt i jedi njegove odabrane plodove,” citirano izravno iz Pjesme nad pjesmama[2] — kao što čujemo da se hvali iu Novom zavjetu, kao kad Pavao savjetuje razdoblja produljene apstinencije samo “kako biste se mogli posvetiti molitvi” ubrzo nakon “com[ing] ponovno zajedno” jer muževi i žene “ne bi trebali uskraćivati jedno drugo”.[3] Seks je dobar. Seks može biti svet. Što onda naš Katekizam kaže o seksu i kakve zaključke možemo izvući iz Katekizma Ivana Pavla II Teologija tijela? “Bračna ljubav uključuje sveukupnost,” čitamo u Katekizmu, “u koju ulaze svi elementi osobe… cilja na duboko osobno jedinstvo, jedinstvo koje, izvan jedinstva u jednom tijelu, vodi do stvaranja jednog srca i duše .” Nadalje, to jedinstvo treba usmjeriti prema “rađanju i odgoju potomstva iu njima nalazi svoju krunu”, a djeca su, kaže Katekizam, “najviši dar braka”. Ali da nitko ne stavlja previše naglaska na rađanje, posljednji put poslušajte Katekizam. “Bračna ljubav muškarca i žene … stoji pod dvostrukom obvezom vjernosti i plodnosti … ova dva značenja ili vrijednosti braka (dobrobit samih supružnika i prijenos života) ne mogu se odvojiti.”[4]
Ivan Pavao II potvrđuje ništa manje, da je brak o “sakramentalnosti tijela” gdje muž i žena pokušavaju povratiti izvorno značenje ljudske seksualnosti, biti “goli, ali ne sramljeni”, gledajući na seks kao na dobro što jest – biti u ispravnom odnosu sa samima sobom, Bogom i Božjim izvornim planom za seks – i biti „opijani” u ljubavi koju je Bog tako besplatno izlio za nas u daru ljudske seksualnosti. “Znaš li što stvarno želiš ovdje?” Christopher West pita pri kraju svoje knjige Teologija tijela za početnikepovezujući sakrament ženidbe s izvorom, središtem i vrhuncem naše vjere, on previše tjelesan u punoj utjelovljenoj slavi Boga koji nam ga daje. “Vi želite Euharistiju i brak, a Katolička Crkva ih ima u punini.” [5]
Ima naravno još, puno više, ali prepuštam vama da istražite te vrijedne izvore, Bibliju i Katekizam na vrhu popisa, dalje dok se sada okrećemo mojim gore navedenim središnjim točkama, volio bih da razmislite dalje o samom srcu i katalizatoru ovog eseja: prijedlogu oba-da—o kojemu ste upravo čuli u određenom obliku, toj katehetičkoj dvostrukoj obvezi vjernosti i plodnosti.
Seks je prijedlog za oboje. S jednakom ocjenom, posebno radi ravnoteže, moramo shvatiti da su otvorenost životu uz obostranu udobnost i zadovoljstvo supružnika “poanta” seksa. Možda ovdje ne vidite nikakvu kontroverzu, ali postoji tihi, ponekad otvoreni, filozofski rat koji se vodi oko ova dva pola. A dovođenje jednoga u krajnost uvijek ide nauštrb drugoga, nesvete polarizacije koja izaziva pustoš unutar bračne zajednice i izvan nje. Dakle, počnimo tamo, s krajnostima. Nemali broj ljudi smatra da je seks isključivo stvar užitka i da rađanje uopće ne mora biti uključeno u jednadžbu. Sveprisutni promiskuitet, onaj koji potiče široko prihvaćanje kontracepcije, dodatno sadi pokvarene plodove spolnih bolesti, nevjere i tekuće epidemije pobačaja, pri čemu je potonji nužan rezultat gledanja na seks kao na uobičajenu razmjenu dobara – jednako uobičajenu kao rukovanje ili poljubac na obrazu – gdje bi bilo koji član transakcijske strane trebao doživjeti grižnju savjesti kupca, da tako kažem, proizvod se može bezbolno i lako vratiti bez pitanja. Nema potrebe ovdje naglašavati ove točke; dovoljno je reći da neuravnoteženi način razmišljanja i obrasci ponašanja koji proizlaze iz gledanja na seks isključivo kao na sredstvo osobnog zadovoljstva otvoreno priznaju čak i zagovornici ovog stava. Moglo bi postojati doslovno tisuću polusatnih epizoda sitkoma posvećenih depresivnom stanju nekoga tko smatra da njihova posljednja veza za jednu noć ne ispunjava onoliko koliko se nadalo.
Ali druga krajnost ovdje – da se seks odnosi samo na reprodukciju – također je destruktivna na svoj način. Katolici, pobožni katolici, to često zaboravljaju. Ali recite mi kako to ne bi moglo biti za ženu koja osjeća da njezin muž želi biti intiman s njom samo kako bi mogla zatrudnjeti s njihovim sljedećim djetetom, koja osjeća da je njezin muž vidi samo kao stroj za pravljenje beba? Ili, kako se muž ne bi osjećao povrijeđenim kada utvrdi da njegova žena planira romantičnu večer jedino kada se podudara s njezinom vrhunskom plodnošću? Je li još uvijek ludo zaljubljena u njega, on je ta osoba, ili samo traži ono što joj on može pružiti u ispunjenju njezinih životnih majčinskih ciljeva; on u ulozi supruga stroja za izradu beba?
Ako želite biti i sveti i sretni, seks mora biti prijedlog za oboje. Budite otvoreni životu, uvijek. Imajte onoliko djece koliko vas Bog poziva, jer roditeljstvo je sveti poziv, a djeca su, uistinu, jedan od najdragocjenijih darova koje možemo dobiti. Da, katolička seksualna etika uvijek se odnosi na rađanje, baš kao što se uvijek radi o međusobnoj udobnosti koju supružnici nude jedno drugome – oboje – da, uvijek – nudeći svoje najintimnije ja slobodno jedno drugome, bez ikakvih obaveza, čak ni svetih obaveza, radije uživaju u bračnom činu jer bi trebali, slobodni su i shvaćaju da se malo radosti može mjeriti s obostranim poštovanjem da ta osoba upravo tu, sa mnom sada, sa mnom zauvijek, voli mene i samo mene na ovaj način i ja njih isti.
[1] Postanak 1:28, 2:24; Sveti Matej 19,5; Sveti Marko 10,8; Efežanima 5:31.
[2] Pjesma nad pjesmama 1:2, 4:11-16
[3] Korinćanima 7:5
[4] Katekizam Katoličke Crkve, 1643, 165, 2363.
[5] Christopher West, Teologija tijela za početnike: Osnovni uvod u seksualnu revoluciju pape Ivana Pavla II. (West Chester, PA: Ascension Press, 2004.), 4, 26, 85, 123.
Autor fotografije Sandy Millar na Unsplash
