Kardinal Marcello Semeraro, prefekt Dikasterija za kauze svetaca, u subotu, 16. studenoga 2024. predvodio je svečanost beatifikacije Alojzija Palića i Ivana Gazula u katedrali sv. Stjepana u Skadru. U nastavku donosimo prijevod Kardinalove homilije, preuzet od Informativne katoličke agencije:
Lažući će govoriti loše o vama
Horizont kojeg našim očima otvara navještaj evanđeoskih blaženstava (usp. Mt 5,1-12) je sjajan i širok, donekle sličan onom kojem se divi hodočasnik u Svetoj Zemlji gledajući kroz taj divni “prozor” na Galilejskom prema “Brdu blaženstava”. Postoji ova riječ: blaženi. Ona se ponavlja poput nota neke simfonije i svaki put otvara prizore unutarnje ljepote: utjehe u suzama, mira i pravde, mira, snage oprosta… I svaki put, ta riječ blaženi kao da nam predstavlja Isusovo lice, lice našega Spasitelja; svaki puta kada ju čujemo s njegovih usana, kao da se Isus pokazao svakome od nas onakvim kakav on jest i kao da nam je svaki put rekao: “učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca” (Mt 2,29). Blaženstva su obris, odraz Isusova lica.
No, odjednom, ovaj prizor, tako pun obećanja koja otvaraju nadu, kao da je zamagljen, kao kad nam crni oblak sakrije sunce; tada čujemo: “Blago progonjenima zbog pravednost… Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas…”. Dakle, događa se da nas te riječi na kraju navještaja blaženstava vraćaju na priče o boli koju su pretrpjeli mnogi kršćani, sve od početka do danas, možda i na boli koje smo osobno pretrpjeli.
Ali te riječi vraćaju nas i na priču o mučeništvu i smrti dvojice mučenika koje je Crkva danas proglasila blaženima; tako ih je pribrojila trideset osmorici mučenika koji su ovdje u Skadru proglašeni blaženima prije osam godina, 5. studenoga. Prvi blaženik Alojzije Palić, prezbiter je Reda Manje braće, rođen u Janjevu na Kosovu, zemlji koju je sveti Ivan Pavao II. svojedobno pamtio kao “bogatu slavnom poviješću…” (Audijencija 15. studenog 1989.); drugi je Ivan Gazula, dijecezanski prezbiter ove svete Crkve u Skadru. Za obojicu su se obistinile Isusove riječi: “zbog mene će vas pogrditi i proganjat će vas i sve zlo će slagati protiv vas…”!
U evanđeoskom tekstu postoji ta strašna riječ, koja sve opterećuje i od koje se naježite: laž! Evanđelist Matej nam daje pojašnjenje u odnosu na ono što je navedeno i kod evanđelista Luke: tamo su kršćani progonjeni upravo zato što su kršćani, a ovdje se precizira da su progonjeni i optuženi s obzirom na njihovo ponašanje. Međutim, s neistinom, s lažima. Sveti Jeronim, sveti crkveni naučitelj podrijetlom s ove strane Sredozemlja, komentirao je kako je upravo to razlog evanđeoskog blaženstva: jer ima mnogo onih koji su progonjeni i ubijani, ali nisu blaženi; s druge strane, postoje i oni koji su “prokleti”, to jest klevetani, mučeni i ubijeni zbog Isusa; za njih on zaključuje: gdje je Krist uključen, tada biti proklet znači postati blažen (usp. Comment. in Matthaeum I. , 24: PL 26, 35).
Papa Franjo, koji nam je ostavio komentar blaženstava Evanđelja upravo u kontekstu sveopćeg poziva na svetost, aktualizirao je ovu prisutnost laži u progonu kršćanina s malo, ali vrlo učinkovitih riječi. Napisao je da je ponekad i “podsmijeh onaj koji pokušava unakaziti našu vjeru i učiniti nas smiješnima”. On nam želi reći da je riječ evanđeoskog blaženstva aktualna i tamo gdje nema progona, ali postoji ravnodušnost, ili ismijavanje. Stoga je zaključio da je “svakodnevno prihvaćanje puta evanđelja, iako nam to stvara probleme, svetost” (Gaudete et exsultate, br. 94).
Naša dva blaženika činila su dobro, a bila su oklevetana i osuđena lažima. Tako se dogodilo s fra Alojzijem čija priča seže još u vrijeme Prvog balkanskog rata, kada su u župi Pejë, gdje je obnašao svoju službu, okupatori Crne Gore, saveznice Srbije, provodili represivnu politiku protiv etničkog albanskog stanovništva, posebno čineći nasilja i ubojstva. Hodajući prema mjestu mučeništva, rekao je: “O Isuse, neka ti bude za ljubav”. Ubojstvo blaženog Ivana također je bilo motivirano lažima, a podrijetlo njegovog ubojstva bilo je lažno suđenje: osuđen je na temelju lažnih optužbi i zatim je obješen na periferiji Skadra, u području zvanom “Fushë druve”. On je, poput Isusa, “mučenika” par excellence i “vjernog svjedoka” (Otk 1,5), umro opraštajući svojim ubojicama.
Koliko je važna postala ova tema laži, kleveta i prijevare, posebno u naše doba! Naravno, tih tužnih ljudskih ponašanja uvijek je bilo, reklo bi se; međutim danas u onome što se naziva erom post-istine, to se pitanje dodatno zakompliciralo. Zamislite samo koliko dezinformacija i koliko laži uništavaju živote ljudi i kolike prolaze kroz web, do te mjere da je vrlo problematično odvojiti istinito od lažnog. Zanima li nas danas još uvijek “istina”? To nije pitanje o kojemu se raspravlja u homiliji, tijekom euharistijskog slavlja, štoviše tako lijepog i utješnog kao što je ovo. Ipak, barem bi jedna riječ trebala ostati u našim srcima i mislima o sjaju i svetosti istine. Preuzimam to od svetog Tome Akvinskog, koji je obično ponavljao da “Istina, tko god je kaže, dolazi od Duha Svetoga”. Zbog toga je sveti apostol Pavao mogao napisati: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?” (Rim 8,35). Laž razdvaja: udaljuje ne samo od Krista, nego i od braće, od drugih ljudi jer laž razjedinjuje, stvara neprijateljstvo, svađe, smrt. Istina, međutim, ujedinjuje: ne samo da nas ujedinjuje jedne s drugima, nego nas ujedinjuje s Gospodinom Isusom, koji je Istina i Život (usp. Iv 14,6).
Od beatifikacije naše dvojice mučenika nosimo sa sobom ovu riječ upute i utjehe. Odnosno, poput svetog Pavla, uvjereni smo da nas ništa “ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu”. Njegova je, naime, ljubav koja uspijeva poraze pretvoriti u pobjede tako da u svemu tome ” nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi” (usp. Rim 8,37-39). Amen.
