Sveti Alberte Veliki (Albertus Magnus), znanstveniku, filozofu, teologu, pioniru, moli za nas.
Sv. Alberta Velikog njegovi su suvremenici smatrali “divom i čudom svoga doba”. Bio je marljivi dominikanac čija bi postignuća i darove Crkvi bilo teško preuveličati.
Rođen oko 1206. i pridruživši se Redu propovjednika 1223., Albert je brzo postao majstor gotovo svih akademskih predmeta. Bez obzira na standarde svog vremena, postao je pionir prirodnih znanosti – kako empirijskih tako i filozofskih. Njegovo učenje o prirodi i teologiji bilo je revolucionarno, a zaokupio je pozornost mladog i šutljivog dominikanca – svetog Tome Akvinskog.
Iako je intelektom i uvjerljivošću nadmašivao sve svoje suvremenike, njegov vlastiti učenik uspio je zasjati više od njega. Ako je Albert utro put, onda je Akvinski bio taj koji je dosegao i držao vrh. Zatim, tragično, kada je brzi bljesak Akvinčeva života završio, Albert je bio taj koji ga je branio i držao ga kao svjetionik za cijelu Crkvu. Sveti Albert Veliki bio je učitelj, biskup i preteča nekih od najvećih teoloških darova koje je Crkva primila.
Nakon što se pridružio dominikancima, Albert odlazi u Pariz 1245. godine i uspješno doktorira. Potom je počeo predavati u Parizu, a zatim u Kölnu u Njemačkoj. Tijekom svog boravka u Kölnu primijetio je mladića po imenu Thomas. Tihi student je dobio nadimak “Glupi vol” od strane svojih vršnjaka, zbog njegove težine i pogrešne predodžbe da je njegova šutnja posljedica tupog uma. S vremenom je Albert shvatio veliku oštroumnost mladića i Albert ga je uzeo za učenika.
Bog i priroda
Ono što je Akvinskog – i pohvale i osude drugih – privuklo svetom Albertu bilo je njegovo iscrpno proučavanje prirode i Boga. Iako je prošlo više od tisućljeća od Kristova rođenja, Crkva se još uvijek borila s definiranjem prirode i njezine uloge u stvaranju. U biti, različiti teološki tabori nisu se slagali oko toga kako komunicirati navodno autonomnu prirodu – sa svojim vlastitim zakonima i pokretima – i svemoćnog Boga.
Ako padne snijeg, stvara li ga Bog ili postoje samopokretni prirodni uzroci za snijeg? Iako jednostavan primjer, odnos između Boga i prirode odlučujuća je točka između teologije i znanosti ili čak vjere i razuma. Često su se određene skupine brinule da bi davanje prirodi neovisnih razloga umanjilo Božju slavu ili uskrsnulo poganske ideale.
U središtu mnogih povezanih kontroverzi bio je poganski filozof Aristotel. Aristotelovi spisi su izvorno došli do katolicizma preko židovskih i islamskih učenjaka, što je štetno uvezlo dosta pogrešnih komentara. Pogreške – koje su varirale od nerazumijevanja Aristotela do mišljenja da je Aristotel nepogrešiv – obojile su katolički um protiv grčkog filozofa po mnogim točkama. Albertov neumorni duh nastojao je pokazati da Aristotelov prikaz prirode može značiti veliku uslugu Crkvi i njezinoj teologiji. Iako je napisao cijelo jedno poglavlje pod naslovom Aristotelove pogreškeAlbert je pokazao da se načela artikulirana u Aristotelovoj prirodnoj filozofiji mogu skladno smjestiti unutar kozmosa opisanog u Svetom pismu.
Crkva i znanost
Prvi veliki dar koji je katolicizam naslijedio od bogatstva nastojanja svetog Alberta je ideja da Crkva i znanost nisu u međusobnom ratu. Iako se priroda kreće prema vlastitim zakonima, Autor tih zakona je isti Autor Svetog pisma – ovaj stav je velika potvrda vjere u sklad između vjere i razuma. Filozofski temelji za Crkvu koja raspravlja o pitanjima poput evolucije, starosti Zemlje, psihologije, podrijetla svemira itd., svi upućuju na ranu erudiciju svetog Alberta Velikog. Koncept da priroda ima svoje uzroke i da se ti uzroci mogu proučavati putem eksperimenata bio je toliko revolucionaran da mnogi nisu mogli dešifrirati između znanstvenih eksperimenata i magije; tako je sveti Albert jednom bio optužen da je mađioničar.
Skolastika
Drugo postignuće svetog Alberta bila je skolastika i njegov učenik sveti Toma Akvinski. Skolastički pristup bio je jedinstven u smislu da se usredotočio na istinsko vjerovanje u sklad vjere i razuma, te u dobro uređen kozmos s jednim Božanskim Autorom. Upravo to cjelovito okupljanje svih znanosti pod jednom božanskom znanošću priskrbilo je skolastiku sv. Albertu naslov Univerzalni doktor.
Bilo bi teško preuveličati važnost koju skolastika još uvijek ima unutar Svete Majke Crkve. Papa Lav XIII. je izjavio da je “ispravan i jedinstven dar skolastičkih teologa povezati ljudsko znanje i božansko znanje u najtješnje spone.” Papa Siksto V. potvrdio je da skolastika “ima prikladnu koherentnost činjenica i uzroka, međusobno povezanih; poredak i raspored, poput vojnika postrojenih u bojni red… njima se dijeli svjetlo od tame i istina od laži. Laži heretika, umotane u mnoge smicalice i zablude, ogoljene su i otvorene.”
I dok svetog Alberta moramo pamtiti samog po sebi, moramo priznati veličanstvenost njegovog učenika — svetog Tome Akvinskog. Nakon Tomine iznenadne smrti na putu do Koncila u Lyonu, sveti Albert je izjavio da je Svjetlo Crkve izašao van. Kasnije je Crkva svetom Tomi dodijelila naslov Anđeoski doktor. Crkva je samo nastavila cijeniti učenjaka i njegovu skolastiku: “glavna i posebna slava” bila je njegova Summa Theologiae položen na oltar kao izvor nadahnuća na Tridentskom saboru. Tada ga je papa Leon XIII. proglasio zaštitnikom svih katoličkih škola i sveučilišta.
Iza svih primjerenih hvalospjeva sv. Tomi, njegov Summai sve što predstavlja, je genij i ustrajnost svetog Alberta.
Sveti Alberte Veliki, znanstveniku, filozofu, teologu, pioniru, moli za nas.
