Čitanja za tridesetu nedjelju kroz godinu
Danas, Isus priča priču o dvojici ljudi koji mole u Hramu; jedan je ozbiljno religiozan, drugi je ozbiljan grešnik. Čemu nas mogu naučiti?
Evanđelje (Pročitaj Lk 18,9-14)
Sveti Luka, izvještavajući o jednoj od Isusovih prispodoba, objašnjava njezino značenje prije nego što je doista pročitamo: “Isus je ovu prispodobu uputio onima koji su bili uvjereni u vlastitu pravednost i prezirali sve druge.” Dakle, znamo da će ovo biti priča o ljudskom ponosu i kako on može dovesti do prezira prema drugima. Ovo zvuči kao užasno ružna nevolja. Možda već počinjemo razmišljati o ljudima koje poznajemo na koje bi se to moglo odnositi. Ipak, postoje neka iznenađenja u ovoj prispodobi, i bilo bi dobro da joj posvetimo veliku pozornost.
Jedan od ljudi koji se molio u Hramu bio je farizej. Tko su bili farizeji? The Ignacije Katolička studija Biblije može nam pomoći da ih bolje razumijemo (str. 69):
“Iako nisu bili izraelski službeni učitelji ili vođe, farizeji su bili popularni i imali su veliki utjecaj na mase. Bili su duboko zabrinuti kulturnom i vjerskom krizom tog vremena: Kako netko može živjeti kao vjerni Židov u zemlji kojom vladaju i koju su okupirali pogani (Rimljani)? Odgovor farizeja: Izrael se mora odvojiti od svake poganske nečistoće i okaljanosti, jer će samo na taj način Bog spasiti svoj narod iz kandži Rima. Čak i njihovo ime, koje znači “odvojeni”, naglašava njihovu nacionalnu agendu. Farizeji su pridavali značajnu pozornost obrednoj čistoći, inzistirajući na tome da čak i laici trebaju održavati visoku razinu svetosti poput svećenika u svojim osobnim životima. Skrupulozno poštivanje židovskih zakona (obrezivanje, subotnji dan, zakoni o hrani, desetina, itd.) značilo je da su farizeji mogli ponosno isticati svoj identitet usred svojih nežidovskih susjeda. Ova pozadina neizbježno je dovela do sukoba između farizeja i Isusa. Pokušavali su izolirati Izrael od pogana, dok je Isus pružao ruku da zagrli sve narode Božjim milosrđem. Farizeji su bili vjerski izolacionisti; Isusov navještaj Božjeg kraljevstva bio je otvoren i uključiv.”
Kako se ovaj ozbiljno religiozan čovjek moli u Hramu — čovjek odan očuvanju obredne čistoće naroda Božjeg saveza? Prvo, Isus nam kaže da se molio “u sebi”. Kako čudno! Njegov posjet Hramu radi molitve nije imao za cilj da se zapravo obrati Bogu, iako je započeo riječima: “O Bože.” Nije uputio nikakav apel Bogu. Čak i kada je izrazio zahvalnost (“Zahvaljujem Ti”), to nije bilo zahvaljivanje za bilo što u Bogu ili od Boga. Umjesto toga, farizej je bio zahvalan što “nije poput ostatka čovječanstva”. Nije bio “pohlepan, nepošten ili preljubnik”. Drugim riječima, prakticirao je vrlinu, a ne kao “ovaj poreznik”. Nastavio je opisivati svoje impresivne vjerske obrede — post dva puta tjedno i plaćanje desetine na cjelokupni prihod. Ovo je otrežnjujuće, zar ne? Ovdje je religiozan čovjek kojemu je jako stalo do pravila koja je Bog dao svom narodu, prakticirajući ih bez greške, ali čemu je sve to dovelo? U vlastitim očima, on je savršen; on nije grešnik “kao ostatak čovječanstva”.
Što je s poreznikom, teškim grešnikom? Farizeji su prezirali poreznike iz nekoliko razloga: (1) prikupljanje prihoda uključivalo je česte kontakte s grešnicima iz pogana (2) budući da su se porezi prikupljali za Rimljane, židovski su poreznici bili žigosani kao izdajice (3) sakupljači su često bili krivi za iznuđivanje osobnih provizija iznad iznos poreza. Nije ni čudo što je “carinik stajao podalje”. Bio je uistinu izopćenik među svojim narodom, ali je svejedno otišao u Hram. Zašto bi se bio spreman podvrgnuti prijeziru s kojim će se tamo sigurno suočiti? Ovaj se grešnik odvažio jer je želio razgovarati s Bogom. Bez obzira na to što bi drugi mislili o njemu, njega je zanimalo samo što Bog misli o njemu. Po govoru njegova tijela možemo reći što mu je bilo u umu i srcu, prije nego što čujemo njegovu molitvu: “[He] ne bi ni oči podigao prema nebu nego se udarao u prsa.” Ovdje je čovjek uvjeren u svoj grijeh i veliku potrebu Božjeg milosrđa: “Bože, milostiv budi meni grešniku.” Njegova je molitva bila puno kraća od farizejeve molitve. Koji je bio najučinkovitiji?
Isus nam govori da je carinik otišao kući “opravdan” (grijesi su mu oprošteni), a ne farizej. Zašto je izopćenik bio onaj koji je iskusio Božju milost, a ne religiozan čovjek? Isus objašnjava: “Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.” Upozorenje protiv samouzdizanja stalna je tema Isusova učenja (vidi Mt 18,4, 23,12; Lk 14,11; 1 Pet 5,6). Carinik je zamolio Božju milost i dobio ju je; farizej nije mislio da mu to treba, pa se nije potrudio pitati.
Paradoksalna, neugodna istina je da smo mi religiozni ljudi vrlo osjetljivi na samouzdizanje, posebno u naše vrijeme. Mnogi od nas vjeruju da sudjeluju u “kulturnom ratu” sličnom onom protiv kojeg su se borili farizeji. Ponekad u našim kampanjama za očuvanje morala u našim zakonima i društvenim normama, možemo postati samopravedni. Preziremo grešnike, zaboravljajući da smo i mi grješnici kojima je potrebno Božje milosrđe. Ova prispodoba služi kao upozorenje ljudima poput nas, koji su dovoljno savjesni u našim vjerskim životima da pišu ili čitaju komentare na lekcijska čitanja. Jesmo li u svojim molitvama, našim pobožnim običajima i našem sudjelovanju u misi svjesniji tuđih grijeha nego vlastitih? Činimo li da se grešnici oko nas osjećaju izopćenima i osuđenima? Jesmo li spremni udarati se u prsa i vapiti za Božjim milosrđem, znajući koliko smo potrebni? Čija molitva najviše zvuči kao naša – farizejeva ili carinikova?
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, oprosti mi što sam s visine gledao na one čiji su grijesi očitiji od mojih.
Prvo čitanje (Pročitaj Sir 35:12-14, 16-18)
Ovo čitanje iz Siraha pomaže nam razumjeti zašto je molitva carinika u našem Evanđelju rezultirala njegovim opravdanjem, dok je farizej napustio Hram nepromijenjen: “Gospodin je Bog pravde, koji ne poznaje miljenika.” Iako se religiozan čovjek imao mnogo čime pohvaliti, na Nebu se čuo vapaj carinika za milosrđem: “Molitva poniznih probija oblake; ne miruje dok ne poduči svome cilju, niti će se povući dok Svevišnji ne odgovori.” Nikada ne možemo biti sudac tuđih srca, nego samo svojih, uvjereni da Bog “pravedno sudi i pravo potvrđuje”.
Mogući odgovor: Nebeski Oče, zahvaljujem Ti što uvijek uslišavaš molitve poniznih, onih koji znaju da si nam Ti jedina nada u životu.
Psalam (Pročitaj Ps 34,2-3, 17-19, 23)
Velika je utjeha za nas u ovom psalmu, ako se držimo poniznosti. Podsjećamo se na odgovor Blažene Djevice Marije kada je izabrana za majku Sina Božjega (razlog za hvalisanje ako ga je uopće bilo): “[God] milostivo je pogledao na svoga poniznog slugu” (Lk 1,48). Psalam nas uvjerava da kada se smatramo poniženima, slomljena srca ili slomljena duha (to je bio stav carinika u molitvi u Hramu), Bog čuje i izbavlja nas iz svih naših nevolja. Koliko je bolje za nas misliti o sebi da smo siromasi duhom, kako ih je Isus opisao u blaženstvima. Kada molimo iz ove vrste siromaštva, možemo potvrditi, s radošću i zahvalnošću, “Gospodin čuje vapaj siromaha.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 2 Tim 4,6-8, 16-18)
U ovom čitanju imamo zanimljiv međuodnos onoga što bi na prvi pogled moglo izgledati kao duhovni ponos farizeja u našem Evanđelju i poniznosti carinika, sve u jednoj osobi – sv. Pavao. Ovo je pismo vjerojatno napisano tijekom posljednjeg zatočeništva svetog Pavla, neposredno prije njegovog mučeništva, kada je bio “izliven kao ljevanica”, ili žrtva, za svoje svjedočanstvo Isusu. On kaže svetom Timoteju: “Dobro sam se natjecao; Završio sam utrku; Sačuvao sam vjeru.” Je li to ista vrsta hvalisanja koju smo vidjeli kod farizeja? Moglo bi biti, da ne čitamo dalje. Možemo vidjeti potpunu ovisnost svetog Pavla o Gospodinu, na samom kraju njegova života, da mu dade “vijenac pravednosti” koji je namijenjen “svima koji žude za Njegovim pojavljivanjem”. Sveti Pavao ne izdvaja sebe za poseban tretman; kruna koju očekuje nije kruna za njegovu vlastitu pravednost. Svi koji se nadaju u Isusa primit će Božju vlastitu pravednost kao nagradu za svoju vjeru i vjernost. Osim toga, vidimo da kada su ga drugi, njegovi kršćanski prijatelji, napustili tijekom suđenja pred rimskim sudom, on je molio da im se to “ne zamjeri”. Time pokazuje milosrđe koje je Isus pokazao prema grešnicima koji su ga razapeli. Ovdje nema prezira prema grešnicima. Sveti Pavao priznaje da je Božje djelo ui kroz njega ono što je učinilo svu razliku. Upravo ta poniznost—vjerovanje da sve dobro u nama dolazi od Boga, a ne od nas samih—omogućuje Bogu da nas na kraju uzvisi i dovede “sigurne u svoje nebesko kraljevstvo”. Dakle, sveti Pavao, ispunjen takvom vrstom poniznosti, završava svoju poslanicu ovim riječima: “Njemu slava u vijeke vjekova! Amen.” Da, sveti Pavao, amen.
Mogući odgovor: Sveti Pavle, molim te moli za mene da se sjetim da sve dobro u meni dolazi od Oca. Nemam razloga za hvalisanje.
✠
Slika: Farizej i carinikSiegfried Detler Bendixen
