Srijeda, 13. 11. 2024.
Kancelar i tajnik Gospićko-senjske biskupije preč. Mišel Grgurić predslavio je u utorak 12. studenog 2024., na 33. obljetnicu pada Saborskog u ruke pobunjenih Srba i JNA, misu u tamošnjoj župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka.
Suslavili su domaći župnik u Saborskom i Plaškom Bruno Lovaković, župnik Župe sv. Križa u Ogulinu Nikola Prša, župni vikar Župe sv. Križa Stanko Smiljanić, župnik Župe bl. A. Stepinca u Ogulinu fra Mirko Kralj, župnik u Tounju i Kamenici Josip Štefančić, župnik vikar u Otočcu Ante Luketić, umirovljeni svećenik mons. Mile Pecić i vojni kapelan Ivo Borić.
Preč. Grgurić je u homiliji podsjetio na zločin koji se dogodio u Saborskom te poručio da zlo, unatoč patnjama, nema posljednju riječ, kao što je pokazao Isus Krist.
»Točno na današnji dan 1991. teške sile zla koje su tražile osvetu za prethodne poraze. Nažalost u mnogim bitkama hrabrost se očituje nad nedužnima. Tako je zlo zahvatilo najviše one slabe, stare i nemoćne koji su ubijani na kućnim pragovima, živi zapaljeni u kućama i likvidirani različitim vrstama oružja. Zapovjeđeno je tada da se „u Saborskom zapale sve kuće i bajte da se mještani i njihova vojska nemaju kamo vratiti“ misleći da će takvom naredbom stvoriti plan prema svojim mjerama, zapostavljajući da je sva povijest i sva stvarnost u Božjim rukama.
Vjera u Boga može doći u iskušenje po iskustvu zla i patnje. Katkad se može činiti da je Bog odsutan i nesposoban spriječiti zlo. No Bog Otac je svoju Svemoć na najtajanstveniji način objavio u dobrovoljnom poniženju i u uskrsnuću svoga Sina i time je pobijedio zlo. Zato je raspeti Krist „Božja sila i Božja mudrost; jer lûdo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi“ (1 Kor 1, 25). Upravo u Kristovu uskrsnuću i uzvišenju Otac je razvio „djelotvornost [svoje] sile i snage“ i očitovao „kako je preko svake mjere velika moć njegova prema nama koji vjerujemo“ (Ef 1, 19-22). Samo vjera može pristati uz tajanstvene putove Božje svemoći. Ta se vjera hvali svojim slabostima da privuče na se Kristovu moć. 97 Djevica Marija vrhovni je uzor te vjere, ona je vjerovala da „Bogu nije ništa nemoguće“ (Lk 1, 37) i mogla je veličati Gospodina: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo“ (Lk 1, 49). Koliko često i nama samima nedostaje takve vjere. Čovjek je sklon gledati očima ono što je u tom trenutku pred njime, ali vjera nadilazi takve oči i daje nadu ostvarenja onoga što je Bog predvidio za svakoga od nas, polaže nadu u stvaranje boljega.
Braćo i sestre, Bog je beskrajno dobar i sva su njegova djela dobra. Ipak nitko ne izmiče iskustvu patnje, zala u prirodi – koja se čine kao vezana s ograničenjima koja su vlastita stvorenjima. Postavlja se pitanje odakle dolazi zlo? „Tražio sam odakle zlo i nisam našao rješenja“, kaže sveti Augustin, a njegovo bolno traženje naći će rješenje samo u obraćenju živome Bogu. Jer se „otajstvo bezakonja“ (2 Sol 2, 7) rasvjetljuje samo svjetlom otajstva pobožnosti. Objava božanske ljubavi u Kristu očitovala je ujedno veličinu zla i preobilje milosti. Da bismo bolje razumjeli korijen zla potrebno je više upirati pogled u jedinog pobjednika zla te na taj način očitovati snagu vjere koju ne može ništa pogubiti.
Čovjek koji osjeti moć spreman je ići dalje, korak po korak dok god osjeća sigurnost svoga hoda. Kad osluškuje poruku stvorenja i glas vlastite savjesti, čovjek može steći sigurnost da postoji Bog, uzrok i svrha svega. Jednako tako, kada se čovjek udalji od Božjeg glasa kojega nosi u sebi može se udaljiti od sigurnosti da postoji Bog i tada kreće činiti zlo koje ponekad nema jasnih granica. Božje pripuštanje fizičkog i moralnog zla tajna je koju Bog osvjetljuje u svom Sinu Isusu Kristu koji je umro i uskrsnuo da pobijedi zlo. Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi dopustio zlo kad ne bi učinio da iz samoga zla proiziđe dobro. To su putevi koje ćemo potpuno znati tek u vječnom životu.
Svaki ratni čin koji bez razlikovanja ide za uništenjem cijelih gradova ili prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovništvom, zločin je protiv Boga i protiv samoga čovječanstva te mora biti odlučno i bez oklijevanja osuđen. Možemo svakako zaključiti da je, gledajući očima vjere, uvijek bolje biti žrtva nego onaj koji svim silama nastoji učiniti zlo bližnjemu svome. O kad bi prestali svi ratovi. O kad bi stradanje dragog Saborskog bilo zadnje na ovome svijetu. Čovjek bi još više znao cijeniti takvu žrtvu. No i danas nažalost ne miruje se po pitanju činjenja zla. U mnogim krajevima svijeta, pa čak i u našoj blizini, brojni narodi trpe ideju zla koju promovira onaj koji se u očima bezbožničkim čini jačim. Pogibelj je suvremenog rata što on onome koji posjeduje znanstveno, osobito nuklearno, biološko i kemijsko oružje, pruža priliku činiti takve zločine.
Kada je krenuo rat u Hrvatskoj naši branitelji bili su goloruki i možemo slobodno reći sam Bog im je pomogao da steknu vještine kojima su obranili našu Domovinu. Protivnička strana imala je silu naoružanja i sredstava da lako svladava našu obranu. Ljubav naših branitelja i vjera našega naroda obranila nas je pod kišom čelika, ognja i smrti gdje paklena sila svoj zadnji ples vrti. I zato danas, unatoč svim patnjama, stoji Saborsko, ponosno i lijepo, čuvajući ožiljke svoje patnje i pružajući ljepotu svoje okoline, ljudi i njihove plemenitosti. I dokle god gajimo ljubav prema Bogu i polažemo nadu u njegovu pomoć ne može nam nitko nauditi, ma koliko patnje bile česte ma koliko boli bile snažne.
Braćo i sestre, u samim počecima Domovinskog rata naši branitelji krenuli su odlučno i gotovo goloruki braniti svoju Domovinu. Mnoge države i dana polažu nadu u gomilanje oružja i stvaranje oružanih zaliha. Utrka u naoružanju ne osigurava mir. Prekomjerno naoružanje umnaža uzroke sukoba i povećava opasnost njihova širenja.
Past. Konstitucija II. Vatikanskog sabora Gaudium et spes kaže: „Ljudima kao grešnicima uvijek prijeti opasnost rata i prijetit će sve do Kristova dolaska. No, ukoliko u ljubavi sjedinjeni uspijevaju nadvladati grijeh, nadvladavaju i nasilje, sve dok se ne ispuni riječ: »Mačeve će prekovati u plugove, koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda, nit se više učit ratovanju« (Iz 2, 4)“.
Dok se danas spominjemo pada Saborskog i žrtve stanovnika i ljudi ovoga mjesta trebamo svoj pogled uprijeti prema Kristovom križu, najvećem sredstvu mučenja Isusovog vremena, ali i najvećem znaku ljubavi koji je dan nama kršćanima. Spominjući se učinjenog zla trebaju nam u ušima odzvanjati sve više Isusove riječi: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5, 9). Pozvani smo, ne samo moliti za mir, već biti mirotvorcima našega vremena, u našoj okolini, biti pronositeljima Božje ljubavi. Bl. Miroslav Bulešić gledajući na zlo zaključio je „Moja osveta je oprost“. Ma koliko nam bolno bilo prisjećanje na događaj današnjeg dana 1991. godine, u venama nas katolika treba kolati oprost. Opraštajući u sebi obnavljamo sliku onoga po kome smo stvoreni. Bog je ljubav a ljubav sve podnosi, sve prašta. I naša molitva danas neka bude oprost. Žrtva stradalih nije uzaludna, dapače, ugodna je u Božjim očima jer je učinjena iz ljubavi.«
Na orguljama je svirao Marin Mićunović. Župnik Lovaković je na završetku slavlja zahvalio „svim dionicima ovog ponosnog događaja“ te je pročitao dio zapisa „ovdje nazočnog nekadašnjeg župnika Slunja mons. Pecića u trenucima kada je Slunj bio napadan, a župna crkva uništavana topničkom vatrom zločinaca“.
Prije euharistijskog slavlja, kolona sjećanja je išla od zgrade općine do spomen obilježja. U koloni su sudjelovali predstavnici braniteljskih udruga, potpredsjednika Vlade RH Tome Medveda, Karlovačke županice Martine Furdek Hajdin, izaslanice predsjednika Hrvatskog sabora Anđelke Salopek, izaslanika predsjednika RH brigadir Davor Stipetić, više gradonačelnika i načelnika. Kod spomen obilježja položeni su vijenci i zapaljene svijeće, a molitvu ispred spomenika žrtvama prevodio je preč. Grgurić.
Kancelar i tajnik Gospićko-senjske biskupije preč. Mišel Grgurić predslavio je u utorak 12. studenog 2024., na 33. obljetnicu pada Saborskog u ruke pobunjenih Srba i JNA, misu u tamošnjoj župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka.
Suslavili su domaći župnik u Saborskom i Plaškom Bruno Lovaković, župnik Župe sv. Križa u Ogulinu Nikola Prša, župni vikar Župe sv. Križa Stanko Smiljanić, župnik Župe bl. A. Stepinca u Ogulinu fra Mirko Kralj, župnik u Tounju i Kamenici Josip Štefančić, župnik vikar u Otočcu Ante Luketić, umirovljeni svećenik mons. Mile Pecić i vojni kapelan Ivo Borić.
Preč. Grgurić je u homiliji podsjetio na zločin koji se dogodio u Saborskom te poručio da zlo, unatoč patnjama, nema posljednju riječ, kao što je pokazao Isus Krist.
»Točno na današnji dan 1991. teške sile zla koje su tražile osvetu za prethodne poraze. Nažalost u mnogim bitkama hrabrost se očituje nad nedužnima. Tako je zlo zahvatilo najviše one slabe, stare i nemoćne koji su ubijani na kućnim pragovima, živi zapaljeni u kućama i likvidirani različitim vrstama oružja. Zapovjeđeno je tada da se „u Saborskom zapale sve kuće i bajte da se mještani i njihova vojska nemaju kamo vratiti“ misleći da će takvom naredbom stvoriti plan prema svojim mjerama, zapostavljajući da je sva povijest i sva stvarnost u Božjim rukama.
Vjera u Boga može doći u iskušenje po iskustvu zla i patnje. Katkad se može činiti da je Bog odsutan i nesposoban spriječiti zlo. No Bog Otac je svoju Svemoć na najtajanstveniji način objavio u dobrovoljnom poniženju i u uskrsnuću svoga Sina i time je pobijedio zlo. Zato je raspeti Krist „Božja sila i Božja mudrost; jer lûdo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi“ (1 Kor 1, 25). Upravo u Kristovu uskrsnuću i uzvišenju Otac je razvio „djelotvornost [svoje] sile i snage“ i očitovao „kako je preko svake mjere velika moć njegova prema nama koji vjerujemo“ (Ef 1, 19-22). Samo vjera može pristati uz tajanstvene putove Božje svemoći. Ta se vjera hvali svojim slabostima da privuče na se Kristovu moć. 97 Djevica Marija vrhovni je uzor te vjere, ona je vjerovala da „Bogu nije ništa nemoguće“ (Lk 1, 37) i mogla je veličati Gospodina: „Velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo“ (Lk 1, 49). Koliko često i nama samima nedostaje takve vjere. Čovjek je sklon gledati očima ono što je u tom trenutku pred njime, ali vjera nadilazi takve oči i daje nadu ostvarenja onoga što je Bog predvidio za svakoga od nas, polaže nadu u stvaranje boljega.
Braćo i sestre, Bog je beskrajno dobar i sva su njegova djela dobra. Ipak nitko ne izmiče iskustvu patnje, zala u prirodi – koja se čine kao vezana s ograničenjima koja su vlastita stvorenjima. Postavlja se pitanje odakle dolazi zlo? „Tražio sam odakle zlo i nisam našao rješenja“, kaže sveti Augustin, a njegovo bolno traženje naći će rješenje samo u obraćenju živome Bogu. Jer se „otajstvo bezakonja“ (2 Sol 2, 7) rasvjetljuje samo svjetlom otajstva pobožnosti. Objava božanske ljubavi u Kristu očitovala je ujedno veličinu zla i preobilje milosti. Da bismo bolje razumjeli korijen zla potrebno je više upirati pogled u jedinog pobjednika zla te na taj način očitovati snagu vjere koju ne može ništa pogubiti.
Čovjek koji osjeti moć spreman je ići dalje, korak po korak dok god osjeća sigurnost svoga hoda. Kad osluškuje poruku stvorenja i glas vlastite savjesti, čovjek može steći sigurnost da postoji Bog, uzrok i svrha svega. Jednako tako, kada se čovjek udalji od Božjeg glasa kojega nosi u sebi može se udaljiti od sigurnosti da postoji Bog i tada kreće činiti zlo koje ponekad nema jasnih granica. Božje pripuštanje fizičkog i moralnog zla tajna je koju Bog osvjetljuje u svom Sinu Isusu Kristu koji je umro i uskrsnuo da pobijedi zlo. Vjera nam daje sigurnost da Bog ne bi dopustio zlo kad ne bi učinio da iz samoga zla proiziđe dobro. To su putevi koje ćemo potpuno znati tek u vječnom životu.
Svaki ratni čin koji bez razlikovanja ide za uništenjem cijelih gradova ili prostranih krajeva zajedno s njihovim stanovništvom, zločin je protiv Boga i protiv samoga čovječanstva te mora biti odlučno i bez oklijevanja osuđen. Možemo svakako zaključiti da je, gledajući očima vjere, uvijek bolje biti žrtva nego onaj koji svim silama nastoji učiniti zlo bližnjemu svome. O kad bi prestali svi ratovi. O kad bi stradanje dragog Saborskog bilo zadnje na ovome svijetu. Čovjek bi još više znao cijeniti takvu žrtvu. No i danas nažalost ne miruje se po pitanju činjenja zla. U mnogim krajevima svijeta, pa čak i u našoj blizini, brojni narodi trpe ideju zla koju promovira onaj koji se u očima bezbožničkim čini jačim. Pogibelj je suvremenog rata što on onome koji posjeduje znanstveno, osobito nuklearno, biološko i kemijsko oružje, pruža priliku činiti takve zločine.
Kada je krenuo rat u Hrvatskoj naši branitelji bili su goloruki i možemo slobodno reći sam Bog im je pomogao da steknu vještine kojima su obranili našu Domovinu. Protivnička strana imala je silu naoružanja i sredstava da lako svladava našu obranu. Ljubav naših branitelja i vjera našega naroda obranila nas je pod kišom čelika, ognja i smrti gdje paklena sila svoj zadnji ples vrti. I zato danas, unatoč svim patnjama, stoji Saborsko, ponosno i lijepo, čuvajući ožiljke svoje patnje i pružajući ljepotu svoje okoline, ljudi i njihove plemenitosti. I dokle god gajimo ljubav prema Bogu i polažemo nadu u njegovu pomoć ne može nam nitko nauditi, ma koliko patnje bile česte ma koliko boli bile snažne.
Braćo i sestre, u samim počecima Domovinskog rata naši branitelji krenuli su odlučno i gotovo goloruki braniti svoju Domovinu. Mnoge države i dana polažu nadu u gomilanje oružja i stvaranje oružanih zaliha. Utrka u naoružanju ne osigurava mir. Prekomjerno naoružanje umnaža uzroke sukoba i povećava opasnost njihova širenja.
Past. Konstitucija II. Vatikanskog sabora Gaudium et spes kaže: „Ljudima kao grešnicima uvijek prijeti opasnost rata i prijetit će sve do Kristova dolaska. No, ukoliko u ljubavi sjedinjeni uspijevaju nadvladati grijeh, nadvladavaju i nasilje, sve dok se ne ispuni riječ: »Mačeve će prekovati u plugove, koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda, nit se više učit ratovanju« (Iz 2, 4)“.
Dok se danas spominjemo pada Saborskog i žrtve stanovnika i ljudi ovoga mjesta trebamo svoj pogled uprijeti prema Kristovom križu, najvećem sredstvu mučenja Isusovog vremena, ali i najvećem znaku ljubavi koji je dan nama kršćanima. Spominjući se učinjenog zla trebaju nam u ušima odzvanjati sve više Isusove riječi: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5, 9). Pozvani smo, ne samo moliti za mir, već biti mirotvorcima našega vremena, u našoj okolini, biti pronositeljima Božje ljubavi. Bl. Miroslav Bulešić gledajući na zlo zaključio je „Moja osveta je oprost“. Ma koliko nam bolno bilo prisjećanje na događaj današnjeg dana 1991. godine, u venama nas katolika treba kolati oprost. Opraštajući u sebi obnavljamo sliku onoga po kome smo stvoreni. Bog je ljubav a ljubav sve podnosi, sve prašta. I naša molitva danas neka bude oprost. Žrtva stradalih nije uzaludna, dapače, ugodna je u Božjim očima jer je učinjena iz ljubavi.«
Na orguljama je svirao Marin Mićunović. Župnik Lovaković je na završetku slavlja zahvalio „svim dionicima ovog ponosnog događaja“ te je pročitao dio zapisa „ovdje nazočnog nekadašnjeg župnika Slunja mons. Pecića u trenucima kada je Slunj bio napadan, a župna crkva uništavana topničkom vatrom zločinaca“.
Prije euharistijskog slavlja, kolona sjećanja je išla od zgrade općine do spomen obilježja. U koloni su sudjelovali predstavnici braniteljskih udruga, potpredsjednika Vlade RH Tome Medveda, Karlovačke županice Martine Furdek Hajdin, izaslanice predsjednika Hrvatskog sabora Anđelke Salopek, izaslanika predsjednika RH brigadir Davor Stipetić, više gradonačelnika i načelnika. Kod spomen obilježja položeni su vijenci i zapaljene svijeće, a molitvu ispred spomenika žrtvama prevodio je preč. Grgurić.
Zvonko Ranogajac
