Vjernici Župe Sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu 11. studenog imaju dan godišnjeg klanjanja u Župi. Tom prigodom euharistijsko slavlje u župnoj crkvi predvodio je požeški biskup emeritus Antun Škvorčević. Na početku misnog slavlja župnik Ivan Nikolić pozdravio je biskupa i uputio mu izraze dobrodošlice a dvoje djece u narodnim nošnjama uručilo cvijeće. Uvodeći u sveto slavlje, biskup je rekao kao se raduje što može zajedno sa svećenicima Novokapelačkog dekanata i nazočnim staro-petrovo-selskim vjernicima zaustaviti se najprije u srcu a onda na koljenima pred čudesnim otajstvom prisutnosti Isusova tijela i krvi među nama po Presvetoj Euharistiji. Kazao je sudionicima slavlja da je njihova Župa danas u Požeškoj biskupiji na redu da cjelodnevnim klanjanjem župljani očituje svoju svijest vjere i posvjedoče kako sebe u euharistijskom otajstvu prepoznaje kao njegovu Crkvu u duhu nauka Drugog vatikanskog sabora da se Isusova Crkva očituje i ostvaruje kad različiti službenici, od biskupa i svećenika do svih vjernika, slave Euharistiju. Pozvao ih je da u ovom slavlju Isusu Kristu povjere najprije iskrenost vlastitog srca, napose ono što je ranjeno u njima zbog slabosti, zloće i sebičnosti, te da ovo slavlje bude najbistrija točka Božjeg i njihova zajedništva ovoga dana.
U homiliji biskup je zapodjenuo dijalog sa sudionicima slavlja o tome kako ih služi pamćenje i sjećanje. Spomenuo je kako nam stručnjaci za prehranu koji se nazivaju nutricionisti savjetuju da je dobro blagovati orašaste plodove jer oni potpomažu našem pamćenju. Povezao je taj govor o pamćenju s Božjom riječju naviještenom u prvom čitanju, u kojem Mojsije poziva svoje sunarodnjake da se sjećaju, da pamte važne događaje iz njihove prošlosti kojima je protagonist bio Bog, napose ključni događaj njihova izlaska iz egipatskog ropstva na slobodu i dolazak u zemlju obećanja. Bog ih je tijekom višegodišnjeg hoda pustinjom, tvrdi Mojsije, stavljao na kušnju različitim nevoljama i to zato da provjeri što im je u srcu, jesu li oni narod sjećanja ili zaborava Božjih dobročinstava. U pustinjskom okruženju, gdje nema dovoljno ni kruha ni vode, preostaje im osloniti se jedino na njega. Božja je strategija ispitivati ne toliko što nam je u pameti, nego u srcu. Najveća nevolja koja nas može pogoditi nije gubitak pamćenje, nego manjak osjetljivosti za Boga u srcu, popuštanje u vjernosti, odanosti i predanosti Bogu. Bog, naime, pamti srcem, pa poziva čovjeka da i on srcem pamti Božja djela ostvarena za njega u prošlosti, istaknuo je biskup Antun. Po Mojsijevoj odredbi takvo pamćenje događa se u spomen slavlju oslobođenja Židova iz egipatskog ropstva, koje ima svoje središte u pashalnoj ili vazmenoj večeri, te oni svake godine po blagovanju Pashe postaju dionici događaja spasenja koje je Bog nekoć za njih ostvario, svojim vjerničkim srcem uključuju se u taj događaj, ustvrdio je biskup.
Kazao je da je Gospodin Isus na tragu navedene starozavjetne Božje objave pashalnom spomen-slavlju na Posljednjoj Večeri dao novo značenje, ustanovljujući euharistijsko otajstvo. Odredio je da njegovi učenici za stolom njemu na spomen ponavljaju njegove geste i riječi nad kruhom i vinom, koji postaju njegovo tijelo i krv, kako nam prenosi sv. Pavao apostol u naviještenom drugom čitanju iz Poslanice Korinćanima. Crkva to čini već dvije tisuće godina u misnim slavljima. Ono nije sjećanje na nekoga tko je nekoć živio i više ga nema među nama, nego to postaje spomen jer je na slavlju prisutan Isusa Krista koji je svojim uskrsnućem pobijedio smrt te on djeluje i snagom svoga Duha daje učinak otajstvu, ustvrdio je biskup. Naglasio je da svećenik koji predsjeda misnim slavljem djeluje „in persona Christi – u osobi Kristovoj“; stoga riječi koje izgovara u svetoj misi: „Uzmite i jedite, ovoje je moje tijelo, uzmite i pijte, ovo je krv moja!“ nisu svećeničke riječi, nego živoga, uskrslog Gospodina. Još je rekao da valja uočiti kako sv. Pavao jako naglašava da je Isus rekao kako se njegovo tijelo daruje za nas i da se njegova krv prolijeva za nas. Taj Isusov božanski „za nas“ najveća je i najsnažnija stvarnost u cijelom svemiru, i kad mi tom Isusovom „za nas“ otvorimo svoja srca i primanjem svete pričesti postanemo dionici tog Isusovog „za nas“, naša se prolazna i smrtna sudbina preobražava u pobjedu života, ustvrdio je biskup.
Ispripovjedio je kako je minulih dana bio u Rimu, i na spomendan sv. Karla Boromejskog, milanskog nadbiskupa 4. studenog pohodio Svečevu baziliku koja se nalazi u blizini Hrvatskoga papinskog zavoda sv. Jeronima, koju je već mnogo puta pohodio. No, tek je ovaj puta u spomenutoj crkvi zapazio ispod kipa sv. Antuna Padovanskog natpis koja kaže: „Sv. Antun svojim štovateljima: Primit ću vaš dar i spremnije poslušati vaše molitve, ako prije nego MENI izrazite svoje štovanje PRESVETOM SAKRAMENTU, jedinome izvoru svake milosti“. Biskup je izrazio uvjerenje kako nije slučajno da je tek sada otkrio taj natpis, nekoliko dana prije negoli će pohoditi crkvu sv. Antuna Padovanskog ovdje u Starom Petrovom Selu i u njoj predvoditi misno slavlje prigodom dana godišnjeg župnog klanjanja, kako bi im prenio spomenutu važnu poruku Sveca svega svijeta. Pozvao ih je da potaknuti navedenim riječima danas s posebnim osjećajima zahvalnosti u srcu kleknu pred Presveti Oltarski Sakrament te zajedno sa sv. Antunom ispovjede vjeru da je on izvor svake milosti.
Potaknut evanđeoskim navještajem o Isusovu umnažanja kruha kojim je nahranio nekoliko tisuća ljudi, biskup je progovorio o euharistijskom kruha s polazišta hranjivosti zemaljskog kruha i hrane općenitosti, o kojoj u posljednje vrijeme mnogo govore već spomenuti stručnjaci za prehranu zvani nutricionisti. Rekao je da mi zapravo ne znamo zašto su neke tvari otrovne za naš organizam, nisu u skladu s njime te ga razaraju, a neke su hranjive. Hranjivost nije nešto opipljivo, nego je ona duhovno svojstvo hrane, zahvaljujući kojem dospijevamo u stanje koje je dobro, stanje moći i punine, u kojem se osjećamo životno ispunjeni, ustvrdio je biskup. Dodao je kako nas jedino Isusova euharistijska hrana može privesti najvećoj životnoj ispunjenosti, pobjedi života nad smrću, jer u nju je Gospodin Isus utisnuo nepotrošivost svoje ljubavi s križa. To je bio razlog što su drevni crkveni oci svetu pričest nazivali „lijek besmrtnosti“, i što mi kršćani kao posljednju pričest na odlasku s ovoga svijeta nazivamo „popudbina“. Podsjetio je na drevnu crkvenu praksu kad su vjernici smatrali kako post ne prekidaju onda kad su pojeli neku tjelesnu hranu, nego kad su se pričestili. To je bio razlog da u vrijeme posta na Veliki petak i Veliku subotu od davnine nije bilo slavlja svete mise niti pričesti te je vazmeni post završio pričešću na misi bdijenja u uskrsnoj noći.
Polazeći od naviještenog evanđelja o Isusovu čudesnom umnažanju kruha, biskup je rekao da Gospodin Isus već dvije tisuće godina na svetim misama sa svojim prijateljima lomi kruh svoga tijela položenog za nas i pruža čašu svoje prolivene krvi za nas, i da još nije ponestalo njegove ljubavi s križa koja nas i danas hrani onom hranjivošću koja se zove život vječni. Pozvao je sudionike slavlja da požele biti poput kruha, da svoj život promatraju kao pšenično zrno koje pada u zemlju i višestruko umire da bi u konačnici kao hrana poslužilo održavanju ljudskog života, kako je to Isus slikovito izrekao u evanđelju za svoje polaganje života na križu i pobjedu uskrsnuća. Zamolio je sv. Antuna Padovanskog, njihova zaštitnika, i sv. Marina, čiji se spomendan toga dana slavio da svojim zagovorom pomognu kako bi sudionici slavlja dosita bili dionici punine Isusova euharistijskog otajstvenog „za nas“, poželjevši da toplinom svoga srca primaju svetu euharistiju i klanjaju se domišljatosti Božje ljubavi koja se u njoj očituje.
Nakon završnog misnog blagoslova, izloženo je Presveto Otajstvo a biskup Antun posebnom je molitvom Isusu Kristu uveo vjernike u čin klanjanja, koje je potrajalo cijelo popodne.
