Osoblje ACI Prensa, 24. siječnja 2024. / 07:00 sati
Svakog 24. siječnja Katolička crkva slavi svetog Franju Saleškog, ženevskog biskupa i crkvenog učitelja, poznatog kao “svetac dobrote” jer je navodno bio loše naravi. Oslanjao se na božansku milost i majčinsku brigu Djevice Marije da ublaži taj porok i postane čovjek kreposti.
Sveti Franjo Saleški također je zaštitnik katoličkog tiska, novinara i književnika. Smatra se duhovnim učiteljem, nadahnjujući svece poput sv. Ivana Bosca i sv. Terezije od Djeteta Isusa.
‘Loša narav’
Franjo je rođen 1567. u dvorcu Sales, vojvodstvo Savoje (tada dio Svetog Rimskog Carstva). Bio je najstariji od šestero braće i sestara, nemirnog i razigranog karaktera, do te mjere da su njegova majka i njegova dojilja morale udvostručiti svoje napore kako bi se brinule o njemu i bile pažljive na njegova lutanja.
Kao dijete imao je razdražljiv temperament. Njegovi biografi pričaju da je jednog dana jedan kalvinist posjetio dvorac u kojem je živio, a mali Franjo je, kada je to čuo, uzeo štap i krenuo trčati oko kokoši vičući: “Heretici van, nećemo heretike.”
Njegov otac, s druge strane, želeći da Franjo odraste dobro discipliniran, izabrao je svećenika po imenu otac Deage, zahtjevnog čovjeka, za svog učitelja. Svećenik je Franju zadavao muke, ali mu je, kako je kasnije sam Franjo priznao, pomogao u njegovoj ljudskoj i kršćanskoj formaciji.
Unatoč tome, Franjina loša ćud nastavila bi ga izigravati. Ponekad su ga njegove greške ili ispadi učinili predmetom ismijavanja i poniženja, a njegova je duša morala podnijeti težinu ogorčenosti i želje za osvetom. Kao obrazovan čovjek s manirima, kontrolirao bi se do te mjere da mnogi nisu imali pojma o njegovoj lošoj naravi.
Unatoč tome, s vremenom su se loša iskustva nakupila u njegovom srcu i Franjo je mnogo patio. U jednom je trenutku čak pomislio da se boji da će zauvijek biti osuđen na pakao. Dugo ga je mučila sama mogućnost da se takvo što dogodi te je izgubio apetit i počeo teško spavati.
Put milosrđa
Jednog dana Franjo je rekao Bogu u molitvi: “Nije me briga ako mi šalješ sva mučenja koja želiš, sve dok mi dopuštaš da te uvijek volim.” Odlučan pronaći izlaz iz svoje nevolje, počeo je posjećivati crkve i moliti se. Jednog je dana u crkvi svetog Stjepana u Parizu, klečeći pred slikom Djevice Marije, izrekao poznatu molitvu svetog Bernarda: “Spomeni se, o prepobožna Djevice Marijo…”
Po prvi put nakon dugo vremena Franjo je pronašao dio mira za kojim je čeznuo.
Ovo iskustvo izliječilo je velik dio ponosa koji ga je tako dugo mučio. Franjo je mogao bolje razumjeti ljude oko sebe i shvatio je koliko je imperativ prema njima postupati ljubazno. Otišao je studirati pravo u Padovu, po očevoj želji, ali je upisao i studij teologije. U njegovom je srcu nastala želja da dublje upozna Božje stvari.
U dobi od 24 godine, već s doktoratom, vratio se obitelji kako bi živio običnim životom plemićkog mladića. Njegov je otac želio da se oženi i dobije važan položaj, ali Franjo je imao želju svoj život potpuno posvetiti službi Bogu. Priznao je ocu svoju želju da postane svećenik. Isprva je naišao na žestok otpor, ali na kraju je njegov otac pristao. Franjo se odrekao gospodstva nad Villarogerom, koje je bilo njegovo pravo, te je 10. svibnja 1593. zaređen za svećenika.
Prvo je služio kao kanonik u Annecyju, ali nakon smrti dekana kaptola ženevske katedrale, skupina utjecajnih ljudi (uključujući njegovog rođaka, kanonika Louisa de Salesa), posredovala je i zatražila od pape da dodijeli upražnjeno mjesto Franji.
Briga za one čija je vjera slaba
Unatoč inicijativi svojih prijatelja, Franjo se, čim je mogao, javio papi kao dragovoljac da ode u regiju Chablais (Savoja), gdje je kalvinizam postao dominantan, a katolici su stalno maltretirani.
Svetac je počeo pisati i objavljivati svoje propovijedi koje je sastavio u obliku brošura. U njima je izlagao nauk Crkve i pobijao kalvinska stajališta. Ovi zapisi kasnije će činiti dio njegovog poznatog teksta pod nazivom “Kontroverze”.
Međutim, ono čemu su se ljudi najviše divili kod Franje bila je strpljivost s kojom je svetac podnosio poteškoće i boli koje mu je nanosila njegova služba.
Papa je Franju potvrdio kao koadjutora Ženeve i budući se svetac vratio u svoju biskupiju raditi s udvostručenim angažmanom. Zatim, nakon biskupove smrti, Franjo ga je naslijedio i nastanio se u Annecyju.
Tijekom tog razdoblja, Franjo je imao učenicu po imenu Jane de Chantal, s kojom je 1610. osnovao Kongregaciju Pohoda. Duhovne upute i smjernice koje je dao de Chantal, koja je također kasnije kanonizirana kao svetica, postali su njegov poznati “Uvod pobožnom životu”, njegovo najpoznatije djelo.
Godine 1622. vojvoda od Savoje pozvao je Franju da mu se pridruži u Avignonu. Biskup je prihvatio poziv, zabrinut za dobrobit francuskog dijela svoje biskupije. Putovanje je, međutim, bilo riskantno zbog oštre zime i njegovog narušenog zdravlja. Nakon susreta s vojvodom, Franjo je krenuo na povratak.
To bi putovanje bilo njegovo posljednje.
Zaustavio se u Lyonu i odsjeo u vrtlarevoj kolibi samostana Pohoda. Odatle je cijeli mjesec duhovno pratio časne sestre. U to je vrijeme govorio i pisao o poniznosti.
Nastavio je svoje putovanje propovijedajući i podjeljujući sakramente sve dok ga snaga nije napustila. Franjo Saleški umro je u dobi od 56 godina, 28. prosinca 1622. godine.
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
Naslijeđe
Jednog dana nakon biskupove smrti, cijeli je grad Lyon paradirao ispred skromne kuće u kojoj je umro. Poznat po svojoj svetosti, njegov lijes otvoren je 1632. godine, a tijelo mu je bilo u dobrom stanju i izgledalo je kao da mirno spava.
Franjo Saleški proglašen je svecem 1665. Godine 1878. papa Pio IX. proglasio ga je crkvenim učiteljem. Nedugo nakon toga, Ivan Bosco će ga postaviti zaštitnikom svoje novoosnovane kongregacije — Pobožne družbe sv. Franje Saleškog — i učiniti Franju uzorom za služenje svojih duhovnih sinova, “salezijanaca”.
Andrés Henríquez je venezuelanski pisac specijaliziran za religiju i politiku s više od pet godina iskustva u dvojezičnim medijima. Član je Regnum Christi Federation.
