Dolje je pismo koje je papa Franjo napisao za knjigu ‘Stihovi Bogu: Antologija religiozne poezije (izdavač Crocetti Editore), kustos Davide Brullo, Fr. Antonio Spadaro i Nicola Crocetti, dostupni u knjižarama od utorka, 12. studenog.
Od pape Franje
Dragi pjesnici, znam da ste gladni smisla i zato razmišljate o tome kako vjera propituje život. To se “značenje” ne može svesti na pojam. Ne, to je sveobuhvatno značenje koje obuhvaća poeziju, simbole i osjećaje. Pravo značenje ne nalazimo u rječniku – to je značenje riječi, a riječi su samo alati za izražavanje svega u nama. Tijekom svog života njegovao sam mnoge pjesnike i pisce, posebno Dantea, Dostojevskog i druge. Također moram zahvaliti svojim studentima na Colegio de la Inmaculada Concepción u Santa Feu, s kojima sam dijelio svoja čitanja kad sam bio mlad i predavao književnost. Riječi pisaca pomogle su mi da razumijem sebe, svijet, svoj narod, pa čak i produbile moje razumijevanje ljudskog srca, mog osobnog vjerničkog puta i mojeg pastoralnog poslanja, čak i sada u mojoj službi. Stoga su književne riječi poput trna u srcu koji vas potiče na razmišljanje i upućuje na put. Poezija je otvorena; baca te u drugo carstvo.
U svjetlu ovog osobnog iskustva, danas bih želio s vama podijeliti neke misli o važnosti vaše usluge.
Prvo što želim izraziti je ovo: vi ste oči koje vide i sanjaju. Ne samo da vidite, nego i sanjate. Osoba koja je izgubila sposobnost sanjanja nema poeziju, a život bez poezije ne funkcionira. Mi ljudi čeznemo za novim svijetom koji možda nikada nećemo u potpunosti vidjeti vlastitim očima, ali ga ipak želimo, tražimo i sanjamo o njemu. Latinoamerički pisac jednom je rekao da imamo dva oka: jedno od mesa, a drugo od stakla. Okom tijela vidimo što je pred nama; staklenim okom vidimo ono što sanjamo. Jao nama ako prestanemo sanjati — jao nama!
Umjetnik je netko tko svojim očima i vidi i sanja; oni dublje opažaju, prorokuju i najavljuju drugačiji način gledanja i razumijevanja stvari pred nama. Doista, poezija ne govori o stvarnosti iz apstraktnih načela, nego osluškujući samu stvarnost: rad, ljubav, smrt i sve male i velike stvari koje ispunjavaju život. Vaše je – da citiram Paula Claudela – “oko koje sluša”. Umjetnost je protuotrov za način razmišljanja proračunatosti i uniformnosti; izaziva našu maštu, naš način gledanja i razumijevanja stvari. U tom je smislu samo Evanđelje umjetnički izazov. Nosi tu “revolucionarnu” energiju koja vam je poznata i koju izražavate kroz svoju genijalnost riječima koje protestiraju, dozivaju i plaču. I Crkva treba vaš genij jer treba protestirati, prozivati i plakati.
Međutim, želio bih reći i drugu stvar: vi ste glas ljudskih tjeskoba. Često su te tjeskobe zakopane duboko u srcu. Dobro znate da umjetničko nadahnuće nije samo utješno, već i uznemirujuće jer predstavlja i lijepe ali i tragične stvarnosti života. Umjetnost je plodno tlo gdje se izražavaju “polarne suprotnosti” stvarnosti – kako ih je nazvao Romano Guardini – uvijek zahtijevajući kreativan i fleksibilan jezik sposoban prenijeti snažne poruke i vizije. Na primjer, razmislite kada je Dostojevski, u Braća Karamazovigovori o malom dječaku, sinu sluge, koji baci kamen i pogodi jednog od pasa svog gospodara. Gospodar tada navali sve pse na dječaka. Trči pokušavajući pobjeći bijesu čopora, ali naposljetku biva rastrgan pod zadovoljnim pogledom generala i očajničkim očima svoje majke.
Ovaj prizor ima ogromnu umjetničku i političku snagu: progovara o stvarnosti jučer i danas, o ratovima, društvenim sukobima i našoj osobnoj sebičnosti. To je samo jedan poetski odlomak koji nas izaziva. I ne mislim samo na društvenu kritiku u tom odlomku. Govorim o napetostima duše, složenosti odluka, proturječnostima postojanja. Postoje stvari u životu koje ponekad ne možemo niti razumjeti niti pronaći prave riječi za njih: ovo je tvoje plodno tlo, tvoje polje djelovanja.
Ovo je također mjesto gdje se često susreće Bog. To je iskustvo koje se uvijek “prelijeva”: ne možete ga zadržati; osjećate to, i to nadilazi; uvijek se prelijeva, poput lavora koji se stalno puni vodom dok se ne prelije.
To vas i danas želim zamoliti: nadiđite zatvorene i definirane granice, budite kreativni, nemojte udomaćivati svoje tjeskobe ili tjeskobe čovječanstva. Bojim se tog procesa kroćenja jer guši kreativnost, guši poeziju. Riječima poezije okupite nemirne želje koje obitavaju u ljudskom srcu da ne ohladne i ne izumru. Ovo djelo dopušta Duhu da djeluje, stvarajući sklad usred napetosti i proturječnosti ljudskog života, održavajući vatru dobrih strasti živom i pridonoseći rastu ljepote u svim njenim oblicima, ljepote koja se izražava upravo kroz bogatstvo umjetnosti. .
Ovo je vaš posao kao pjesnika: dati život, dati oblik, dati riječi svemu što ljudska bića žive, osjećaju, sanjaju i pate, stvarajući sklad i ljepotu. To je djelo koje nam također može pomoći da bolje razumijemo Boga kao velikog “pjesnika” čovječanstva. Hoćete li se suočiti s kritikama? To je u redu, podnesite težinu kritike i istovremeno učite iz nje. Ali nikada nemojte prestati biti originalni, kreativni. Nikada nemojte izgubiti čudo da ste živi.
Dakle, oči koje sanjaju, glasovi ljudskih strepnji; i stoga imate i veliku odgovornost. I što je to? Treće je što želim reći: vi ste među onima koji oblikuju našu maštu. Vaš rad ima utjecaj na duhovnu imaginaciju ljudi našeg vremena. Danas nam je potreban genij novog jezika, snažne priče i slike.
I ja osjećam potrebu, priznajem, za pjesnicima koji su sposobni izvikivati evanđeosku poruku svijetu, učiniti da vidimo Isusa, da ga dotaknemo, da ga osjetimo odmah blizu, da nam ga predstave kao živu stvarnost, i tjerajući nas da shvatimo ljepotu njegova obećanja. Vaš rad može pomoći da se naša mašta izliječi od svega što je zamagljuje ili, još gore, od svega što je želi pripitomiti. Ukrotiti sliku Krista stavljanjem u okvir i obješenjem na zid znači uništiti njegovu sliku. Njegovo obećanje, umjesto toga, pomaže našoj mašti: pomaže nam da ponovno zamislimo svoje živote, našu priču i svoju budućnost. I ovdje se sjećam još jednog remek-djela Dostojevskog, malog, ali sadrži sve ove stvari: Bilješke iz podzemlja. Ona drži svu veličinu i sve tuge čovječanstva, sve bijede zajedno. Ovo je put.
Dragi pjesnici, hvala vam na vašoj službi. Nastavite sanjati, propitivati, zamišljati riječi i vizije koje nam pomažu razumjeti misterij ljudskog života i voditi naša društva prema ljepoti i univerzalnom bratstvu.
Pomozi nam otvoriti svoju maštu kako bi ona nadišla uske okvire sebe i otvorila se cjelokupnoj stvarnosti, sa svim njezinim aspektima, postajući tako otvorena svetom Božjem otajstvu. Samo naprijed, bez umora, kreativno i hrabro!
Blagoslivljam te.
* Papa Franjo želio je za ovu publikaciju iznijeti razmišljanje o poeziji, revidirajući svoj govor koji je izvorno zamišljen kao govor koji je održao u Klementinskoj dvorani Apostolske palače 27. svibnja 2023. Danas je osjećao da želi potvrditi izraze tada koristio, preradivši ih u obliku ‘Pisma pjesnicima’. Evo tog govora upućenog sudionicima konferencije koju je promovirala ‘La Civiltà Cattolica’ sa Sveučilištem Georgetown
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
