U organizaciji Nacionalnog ureda Hrvatske biskupske konferencije za katoličke škole održana je 8. studenoga 2024. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu redoviti godišnji program trajne formacije stručnih službi katoličkih škola u Republici Hrvatskoj na temu ”Roditelji – suradnici škole”. Skup je započeo molitvom Trećeg časa, a potom su se ravnateljima, duhovnicima, vjeroučiteljima, psiholozima, pedagozima i knjižničarima u pozdravnom govoru obratili rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. Željko Tanjić, zatim viša savjetnica u Agenciji za odgoj i obrazovanje dr. Gordana Barudžija te predstojnik Nacionalnog ureda za katoličke škole pri HBK Ivica Žuljević.
Rektor Tanjić poželio je svim sudionicima skupa u ime Sveučilišta dobrodošlicu te u kratkim crtama predstavio djelovanje Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Podsjetio je kako ovo nije prvi skup koji se organizira u suradnji s Uredom za katoličke škole te zaželio da se ta dobra suradnja nastavi i u buduće. Istaknuo je kako jedan dobar postotka studenata na Sveučilištu dolazi iz katoličkih škola i taj broj sve više raste te se i u tom pogledu očituje određena povezanost katoličkih škola i Sveučilišta. Zahvalio je ravnateljima i stručnim suradnicima u katoličkim školama za sve što činite u odgoju i obrazovanju jer tako dobro formirane i odgojene osobe dolaze na Hrvatsko katoličko sveučilište pa je Sveučilištu lakše nastaviti s nadogradnjom već dobro izgrađenih osoba i prenijeti sustav vrednota na studente.
Viša savjetnica Gordana Barudžija istaknula je kako je tema skupa „Roditelji – suradnici škole“ izuzetno važna i vrlo aktualna jer se radi o uključenosti roditelja u odgoj učenika, odnosno svoje djece. Podsjetila je kako su upravo roditelji prvi i glavni odgojitelji djece ali ono čemu danas često svjedočimo jesu prevelika očekivanja od učitelja i škole da odgajaju djecu, a da su roditelji sve manje involvirani u odgoj. Istaknula je nadu da su u katoličkim školama ipak roditelji više suradnički raspoloženi i osviješteni za suradnju jer su sami odabrali katoličku školu za svoju djecu pa time i pristali na veću uključenost u odgoju i obrazovanju svoje djece. Zaželjela je da ovaj susret trajne formacije stručnih suradnika pomogne svima da se ojačani i osnaženi nose sa svim izazovima s kojima se susreću u odgojno-obrazovnom procesu.
Predstojnik Ureda Ivica Žuljević podsjetio je na ulogu roditelja i škole u odgoju djece istaknuvši kako je u katoličkim školama prisutan Isusov duh u pristupu svakoj osobi, koji ne isključuje nego uključuje sve sudionike u odgojno-obrazovnom procesu i pomaže im da po uzoru na Isusa-Učitelja suradnički stvaraju bolji svijet. Zahvalio je rektoru Tanjiću za suradnju, osobito za projekt Programa stručnog usavršavanja nastavnika i djelatnika u katoličkim školama, koji je započeo ove jeseni a provode ga Nacionalni ureda za katoličke škole i Hrvatsko katoličko sveučilište.
Potom je uslijedilo izlaganje dr. sc. Snježane Mališa, profesorice na Odjelu za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta na temu ”Uloga i odnos roditelja i škole”. Svoje predavanje započela je prikazom značajki odnosa škole i roditelja i važnosti toga odnosa, da bi zatim primjerima objasnila razlike između kompetentnih i nekompetentnih roditelja u odgoju djece te istaknula određene roditeljske obrasce i stilove koji u današnjem društvu prevladavaju. Zatim je istaknula ulogu roditelja naspram škole, naglašujući kako je bitno razlikovati odnos kao suradnju i odnos kao partnerstvo kada je u pitanju škola. Dublje analizirajući strukturu toga odnosa, prof. Mališa razjasnila je odnos roditelja i nastavnika kao prvih instanci suradnje u odgojno-obrazovnom sustavu te pojasnila tipove takvog partnerstva. Na kraju predavanja istaknula je važnost roditeljske uključenosti u rad škole, važnost suradnje s nastavnicima i njihove stalne formacije.
U daljnjem tijeku programa psihologinja u Katoličkoj osnovnoj školi u Požegi Ana Matković, upoznala je prisutne u predavanju na temu ”Uključenost roditelja u rad katoličkih škola” sa suvremenim shvaćanjem obitelji i odgoja, zatim što se podrazumijeva pod pojmom suradnja, što partnerstvo roditelja i škole. Pojasnila je kako roditeljska uključenost ide od školskog života djeteta, odnosno vremena provedenog u školi kao i izvan nje, a poseban naglasak stavila je na uključenost roditelja u katoličkoj školi. Otežavajući čimbenici roditeljske uključenosti u obrazovanje, naglasila je, nešto je s čime se stručne službe svakodnevno susreću. U svom predavanju pozvala je sudionike skupa da ocjene stav stručnih službi prema roditeljima, te koje su prednosti uključenosti roditelja u rad katoličke škole.
Središnji dio programa bila je sveta misa koju je u sveučilišnoj kapelici predvodio požeški biskup emeritus msgr. Antun Škvorčević, predsjednik Vijeća HBK za katolički odgoj i obrazovanje u zajedništvu sa svećenicima ravnateljima, duhovnicima i vjeroučiteljima.
U homiliji biskup Antun zapodjenuo je svojevrsni razgovor sa sudionicima slavlja o toma kako se osjećaju. Ustvrdio je kako obično kažemo da smo „dobro“, ocjenjujući svoje stanje školskim ocjenama. Istaknuo je kako život treba ocjenjivati drugim mjerilima i da ćemo ga najbolje prosuditi ako za polazište uzmemo koordinate naviještene Božje riječi, pozvavši ih neka na njezinu temelju provjere „kako su“. Upozorio je kako sv. Pavao u prvom naviještenom čitanju upućuje kršćanima u gradu Filipi riječi pune posebnog osjećaja za njih: „Braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj!“ Biskup je ustvrdio da su Filipljani bili sv. Pavlu osobito dragi, jer je s njima uspostavio snažan odnos srdačnosti. Istaknuo je kako je srdačnost vrlo važna dimenzija evangelizacije. Bog je, naime, srdačno biće, pristupa ljudima srcem, ustvrdio je biskup. Kazao je da istinu o srdačnom Bogu sv. Pavao argumentira Božjim Sinom, Isusom Kristom i to Raspetim, koji je darujući sebe za nas posvjedočio neizmjernu božansku srdačnost. Apostol upozorava kako su daleko od nje oni koji „žive kao neprijatelji križa Kristova“, kojima je „svršetak propast“ , čiji je „bog trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko“. Biskup je istaknuo kako čovjek koji nije sebe povjerio Bogu, „odlazi u propast“, ne u prostornom, nego u egzistencijalnom smislu. Božje djelo koje se ostvaruje u onom tko mu je u vjeri predao život nazivamo „spasenjem“, ostvareno Isusovim djelom na križu, ustvrdio je biskup. Dodao je kako sv. Pavao predstavlja sebe Filipljanima uzor kako trebamo živjeti u snazi Isusova križa.
Biskup je upitao sudionike slavlja postoji li spomenuta srdačnost u njihovu odnosu jednih prema drugima, posebno prema učenicima u katoličkoj školi i je li ona ukorijenjena u njihovoj vjeri u Boga i predanju Isusu Kristu. Istaknuo je kako su događaji minulih tjedana u četvrtom razredu jedne zagrebačke osnovne škole u koji su roditelji prestali slati svoju djecu, smatrajući da je ondje jedan učenik poguban za njih, očitovali postupke iz kojih bi trebalo izvući važne poruke. Kazao je kako se u tom slučaju prema spomenutom učeniku uglavnom nije nastupilo sa srdačnošću, nego – kako su nas izvješćivali mediji – tražilo se postupanje „u skladu sa zakonom“, te su roditelji angažirali skupini pravnika. Biskup je podsjetio sudionike slavlja kako u određenim životnim okolnostima pozivanje na zakon ne pomaže. Dapače, ono može biti i pogubno, kako nam svjedoči primjer Isusa Krista za kojeg su onodobni stručnjaci utvrdili da „po zakonu“ treba da umre. Poznato nam je kad se neko životno stanje svede samo na zakon kako se može lako dogoditi da zakon postane svrhom samome sebi „summum ius,“ bude „summa iniuria“, da ustrajavanje na najvećem pravu može prouzročiti najveću nepravdu. Pozvao je sudionike slavlja neka pokušaju pomno analizirati cijeli slučaja i prosude je li bio točan pristup roditelja, koji su s pravom bili zabrinuti za sigurnost svoje djece, i u toj svojoj zabrinutosti zahtijevali da problematičnog dječaka treba isključiti iz razreda, odnosno škole koju njihova djeca pohađaju. Smatrali su da se problem može riješiti svojevrsnim „eliminacijskim konceptom“. Međutim, upozorio je biskup, kad bi Gospodin Bog tako postupao s nama ljudima, svi bismo propali, jer smo zaslužili ne samo neku privremenu kaznu, nego onu konačnu eliminaciju koja se zove pakao – stanje potpune čovjekove odvojenosti od Boga i zajedništva s njime, njegov odlazak u vlastitu osamu, te on u konačnici sâm sebi postaje pakao, kako su govorili neki filozofi egzistencijalisti. „Osuditi sebe ili nekoga drugoga na osamu, znači baviti se paklenim poslom. To nije naše poslanje, jer mi nemamo pravo nikoga osuditi. Naše poslanje je dublje, dalekosežnije, baš onako kako je Bog to učinio u Isusu Kristu. Naravno da sam svjestan kako je to lako reći. No, ne bi ni Bog u Isusu Kristu ni apostol Pavao tako nastupili da je to nemoguće ili da je to nešto sporedno, usputno. Upravo zato što to ima svoju težinu pred Bogom, nama je veoma važno – ako želimo biti evangelizacijske katoličke škole koje kreću s Isusovih polazišta – najprije oblikovati svoju vlastitu svijest, a onda pomoći roditeljima i djeci da to učine“, ustvrdio je biskup.
Potaknut naviještenim Lukinim evanđeljem u kojem Isus nastupa s prispodobom o nepoštenom upravitelju, koji je s gospodarovim imetkom raspolagao isključivo sebi u korist, biskup je kazao kako uvijek kad netko počne isključivo gledati samo svoj sebični interes, to djelovanje završi u nepoštenju koje sa sobom uvijek nosi negativne posljedice. Spomenuti korumpirani upravitelj kažnjen je otkazom s posla upravljanja gospodarevim imanjem. Međutim, priča ide dalje, jer je otpušteni upravitelj bio snalažljiv i osigurao si budućnost tako da je dobio za sebe gospodarove dužnike, otpisujući im dugove. Isus je pohvalio nepravedna upravitelja što je snalažljivo postupio u nepoštenoj stvari. Mnogi čitatelji ovog evanđelja imaju poteškoću što Isus nije osudio, nego pohvalio nepoštenog upravitelja, ustvrdio je biskup. No, Isus je u svojoj tvrdnji jasan: „I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti“. On nije pohvalio nepošteni upraviteljev postupak, nego njegovu snalažljivost u zloj stvari, da bi potaknuo svoje slušatelje na snalažljivost u zauzetosti za evanđelje i čovjekovo spasenje u Isusu Kristu. Biskup se prisjetio jednoga svog prijatelja svećenika iz studentskih dana u Rimu koji mu je često znao reći kako trebamo i od Đavla učiti, jer nitko nije marljiviji od njega u nastojanju da upropasti čovjeka. On kao svećenik, naravno, nije ga hvalio zato što je Đavao, nego njegovu marljivost, pojasnio je biskup. I od Zloga se može naučiti kako biti marljiv, uporan, snalažljiv u nastojanju oko onoga što je Božje. Dodao je kako iz iskustva znamo koliko su lopovi snalažljivi, organizirani u izvođenju svoga nečasnog djela i u tom uspješni. Kako to da pokatkad oni kojima je povjereno evanđeosko poslanje, nisu više zauzeti za evanđelje, nego što su lopovi zauzeti za svoj lopovluk?, upitao je biskup sebe i sudionike slavlja. Pozvao ih je da danas usvoje dvije važne poruke koji im je naviještena Božja riječ priopćila. Prva je srdačnost, jer iz srca se za Boga djeluje. Potrebna je, dakako, i pamet, ali ako nema srca stradava Božje u čovjeku. Jer ono što je Božje duboko je, nadilazi mogućnosti našega uma. Povijest Crkve nas uči kako heretici nisu bili neuki u pitanjima vjere, nego su u vjerskim pitanjima zastranili upravo zbog toga što su im pristupali isključivo svojim razumom, a da pritom nisu gajili krepost srdačnosti, budnosti srca, ustvrdio je biskup.
Govoreći o drugoj poruci, o snalažljivosti, kazao je da nam je u našim katoličkim školama uz mnogo srdačnosti potrebno i puno evanđeoske snalažljivosti, ne dopuštajući da vražja bude veća i uspješnija, kako to možemo zapaziti svakodnevno u brojnim korupcijskim aktivnostima. Zli neumorno nastoji ljudima pomutiti pamet, da rade ono što je protiv njih, njihova dostojanstva i života, te postanu sinovi propasti, ustvrdio je biskup. Zahvalio je sudionicima slavlja za sve ono što svojom iskrenom nakanom, posvemašnjom zauzetošću čine za Isusovo evanđelje u katoličkim školama, jer je ono jedino moćno oblikovati duh mladih ljudi na onu mjeru i uzdići ga na onu razinu, gdje se ostvaruje naša sudbina po Bogu. Zahvalio im je što potaknuti i nadahnuti Pavlovim riječima pomažu mladim ljudima da shvate kako je „naša domovina na nebesima“, a ovozemaljski život samo prolaz, te da svoje nade i očekivanja ne svedu na ono što mi ljudi možemo ostvariti, nego svoje pouzdanje stave u Boga i Isusa Krista, koji ima moć „preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome“. Protumačio je da se „tijelo“ ovdje ne odnosi samo na ono što nam o njem kažu kemija i biologija, nego je ono oduhovljena sastavnica čovjekova bića određena za uskrsnu preobrazbu. Završavajući homiliju biskup je poželio da napose u nadolazećoj jubilejskoj 2025. godini na poticaj pape Franje nastavnici, učenici i njihovi roditelji zajedno sa svojim učenicima budu u katoličkim školama „hodočasnici nade“, te se prepozna kako oni nisu neka skupina izgubljenih ljudi, povjerivši ih zagovoru Isusove Majke i Božjem blagoslovu.
U poslijepodnevnom dijelu programa, nakon zajedničke okrijepe, održane su dvije radionice: Roditeljski institut za odgoj i obrazovanje – RINO institut pripremio je radionicu kojom su prezentirali djelatnicima osnovnih škola kako se u OŠ Lotrščak i OŠ Ružičnjak ostvaruje suradnja roditelja sa školom, a na isti način ravnateljica Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu Ljuba Duvnjak upoznala je djelatnike srednjih škola s praksom rada i suradnjom škole s roditeljima. Stručni skup završio je zajedničkom molitvom u kapeli Hrvatskog katoličkog sveučilišta.
