Tiskovni ured Svete Stolice u subotu 9. studenoga objavio je vijest da je fra Robert Pasolini OFMCap, imenovan novim propovjednikom Papinskog doma. Na toj službi fra Pasolini nasljedio je kardinala Raniera Cantalamessu OFMCap, koji je na toj službi bio od 1980. godine. Prigodom ovoga imenovanja, Andrea Monda razgovarao je s fra Pasolinijem za izdanje lista “L`Osservatore Romano” od 9. studenoga, piše IKA.
Jedan velik zadatak za težinu takve ostavštine…
Otac Raniero Cantalamessa godinama je bio poput zvijezde za nas braću kapucine u kojeg smo svi uvijek gledali i slušali smo ga s divljenjem s obzirom na njegove teološke i komunikacijske sposobnosti. Kad sam bio mladi fratar student, slušao sam njegove kateheze i propovijedi u blagovaonici s drugim studentima, jedući kestene i pijući vino, i bili smo tako sretni što je jedan od nas bio tamo, u srcu Crkve, naviještajući Evanđelje i nikada ne bih zamislio da bi jednog dana ova čast, ovaj teret, mogao dotaknuti moj život.
Papa Franjo često nas podsjeća na Boga iznenađenja, kako ga i prepoznajemo u Bibliji. Vi dobro poznajete Bibliju podučavajući biblijsku egzegezu. Osnaženi svojim učenjem koje vas je dovelo do bavljenja užarenom temom kao što je Sveto pismo, što mislite o ovom novom zadatku?
Riječ Gospodnja je za mene bila veliki medij kroz koji je u moje srce prodrla Božja objava. Odatle krećem prema ovom zadatku: od toga da budem slušatelj koji je dopustio da ga Božja Riječ izazove i da ga isprovocira, koja ga svaki dan stavlja u središte dana. Da, bez sumnje imam bogato znanje i studij koji će mi pomoći, ali osjećam da je najveća snaga koja mi daje mir to što sam slušač Riječi Božje i stoga se od mene traži da pružim ono što je najprirodnije onome tko sam i što sam postao.
Propovjednik koji je prije svega slušatelj. Stav vrlo u skladu s dimenzijom Crkve u sinodskom smislu koju Papa godinama traži.
Točno, osjećam se vrlo izazvanim vremenom u kojem živimo, koracima koje Crkva poduzima u ovom povijesnom vremenu i svojom dinamikom unutarnjeg obraćenja kao što je ono sinodalnosti. Nadam se da ću moći ponuditi razumijevanje Božje riječi koje će nam pomoći da krenemo hrabrim i napornim putem na kojem je Crkva pozvana biti znak i oruđe spasenja u svijetu. Sinodalnost, a time i zajedništvo i dijalog, vrlo je snažna promjena registra koju Crkva doživljava: pokušaj čitanja biblijskih tekstova, ali i ponuda razmišljanja koje razborito kopa u tom smjeru moći će nas prosvijetliti i pomoći nam da prihvatimo ove korake.
Prije nekoliko dana Papa je Crkvi darovao još jednu encikliku, onu posvećenu srcu, Presvetom Srcu Isusovu, “Dilexit nos”. U intervjuu Monica Monda na “TV2000” govorila je kako joj je srce bilo ganuto do suza dok je čitala Matejevo evanđelje u podzemnoj željeznici, pa se pitam: je li ovakav tekst enciklike danas možda zastario ili umjesto toga postoji još dublja mudrost koju nam i vi možete pomoći otkriti?
S jedne strane može izgledati kao tekst koji podsjeća na duhovnost i pobožnosti drugih vremena, s druge strane smatram ga vrlo proročanskim jer je tema srca, čak i u svojoj dimenziji sjedišta naših osjećaja, vrlo moderna tema, također hitna je i za biblijsku i duhovnu teologiju kako bi je mogla integrirati u svoj prijedlog vjere. U razvoju našeg ljudskog puta, a time i kao Crkve, važno je znati kako dobro integrirati svoj emocionalni dio. Jasno je da je potrebna inteligencija da bismo mogli čitati unutar naših osjećaja i ući u sve točniji odnos između nas i Boga, u kojem je sve što jesmo uključeno u njegov poziv i u poslanje koje nam povjerava.
O ovoj temi odnosa s Ocem, a time i između nas, između braće, sjećam se članka u “L’Osservatore Romano” u kojem ste, godinu dana nakon objavljivanja “Fratelli tutti”, govorili o bratstvu koje treba čuvati jer , napisali ste, veze su krhke i moraju se zaštititi.
Bratstvo je očekivanje koje Bog ima od čovječanstva i od Crkve. No, znamo da su bratski odnosi možda najdelikatniji dio ljudske povijesti, povijesti svakoga od nas. O tome svjedoči i povijesni kontekst u kojem živimo u kojem vidimo koliko je teško živjeti u miru i zajedništvu, pa je to uistinu najveći izazov koji imamo, ali i dar koji je zapravo već tu. Zapravo, mi smo već djeca Božja, već smo međusobno braća, pitanje je samo kako to zaštititi. Suočeni s tim darom, kako sam napisao u tom članku, moramo se postaviti vrlo skromno, kao pred sudbinom koje se ne možemo odreći, a koja je na neki način određena i koja se već odvija. Naša je odgovornost pratiti taj proces kako bi on postajao sve autentičniji i svjetliji, kako bi postao spona koja briše i lažne podjele između Crkve i svijeta te da podržava sve ljude koji s dobrom voljom nastoje graditi, svatko na svoj način, Kraljevstvo Božje u povijesti i vremenu. (kta/ika)
© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.
