Delegacija Kolumbovih vitezova iz Sjedinjenih Država posjećuje Ukrajinu i svjedoči oštroj patnji i odlučnoj otpornosti njezinih ljudi, kojima pomažu lokalni i međunarodni napori Crkve u širenju javnosti.
Od Jenny Kraska*
U Ukrajini su posvuda podsjetnici na okrutni, nepopustljivi rat. Posjećujući gradove kao što su Kijev, Bucha i Lavov, nemoguće je zanemariti ožiljke koje je ostavilo nezamislivo nasilje.
Stigao sam u Ukrajinu s nadbiskupom Williamom Lorijem, nadbiskupom Baltimorea i vrhovnim kapelanom Kolumbovih vitezova, i Szymonom Czyszekom, direktorom međunarodnog rasta u Europi Kolumbovih vitezova, i svaki trenutak proveden među tim zajednicama otkrivao je priče koje često ostaju nečuvene , uzvici koji riskiraju da budu zaglušeni promjenjivom pozornosti svijeta.
Stvarnost patnje Ukrajine je oštra, a otpornost njezinih ljudi je duboka; oboje zahtijevaju ne samo naše divljenje, već i našu stalnu podršku i pažnju.
Naša prva postaja bio je Kijev, gdje smo se okupili na misi u katedrali svetog Aleksandra Kijevskog. Nadbiskup Lori koncelebrirao je na misi s biskupom Vitalijem Kryvytskyim, biskupom Mykhaylom Bubnijem i nadbiskupom Visvaldasom Kulbokasom, apostolskim nuncijem u Ukrajini.
Za Ukrajince, Crkva služi kao više od pukog mjesta štovanja; to je svetište u vrlo stvarnom smislu. Rat se utkao u svakodnevni život svakog Ukrajinca, od kojih su mnogi izgubili voljene. Promatrao sam lica urezana tugom, ali ne i očajem – svjedočanstvom nacije koja je još uvijek ukorijenjena u nadi.
Groblje za poginule u Lavovu
U Buchi me ipak najviše pogodila realnost ovog rata. Malo izvan grada nalazi se mjesto uništenog mosta; spaljeni automobili i bombardirane zgrade stoje kao mračni podsjetnici na pokušaj egzodusa koji je za mnoge završio tragedijom.
Dok smo u tišini stajali na tim mjestima, priznajući patnju grada koji je obilježen užasom, osjećalo se kao da i sama zemlja tuguje.
Posjetili smo mjesto gdje je osmorica muškaraca mučeno i masakrirano, a kasnije smo sreli i njihovu djecu, mlada lica koja sada nose ne samo sjećanja, već i naslijeđe tuge.
Na podjeli kaputa koju su organizirali Vitezovi Kolumba, ova su djeca dobila male darove, a njihovi osmjesi usred toliko teškoća bili su snažan podsjetnik na otpornost koju posjeduju čak i najmlađi Ukrajinci.
Naše putovanje u Buchi nastavilo se do masovne grobnice u crkvi Andrije Apostola. Prekrasan spomenik podignut je u znak sjećanja na bezbrojne izgubljene živote, pretvarajući mjesto nezamislive patnje u mjesto sjećanja. Spomenici sjećanja, raštrkani po cijeloj zemlji, govore o trajnoj snazi Ukrajine, odlučnosti da se oda počast mrtvima i da se obnovi unatoč golemim gubicima.
Ali težina rata nije samo u ovim tihim spomenicima. Živo je u pričama svakodnevnih ljudi koje smo sretali.
U Kijevu, nadbiskup Lori slušao je udovice kako dijele svoje priče o gubitku, neizvjesnosti i teškoćama. Na pitanje kakva je pomoć potrebna, zahtjev koji se više puta čuo bio je “Sjetite se nas. Ispričajte našu priču.”
Ovaj zahtjev je podsjetnik da koliko god Ukrajinci trebaju osnovne potrepštine kao što su sklonište, hrana i medicinska pomoć, isto tako trebaju da se njihove priče čuju i upamte.
Groblje za poginule u Lavovu
U Lavovu smo posjetili groblje palih vojnika, poklonjeno je i blagoslovljeno vozilo hitne pomoći za Odesu i posjetili smo modularne stambene jedinice izgrađene za interno raseljene osobe (IDP), a svaka jedinica predstavlja obitelj koja je bila prisiljena napustiti svoj dom.
Unatoč zahtjevnim uvjetima, ove su nas obitelji dočekale s gostoprimstvom, ponosno nam pokazujući svoje nove domove i okoliš. Naposljetku, nadbiskup se susreo s više od šezdeset svećenika kapelana Knights of Columbus koji nastavljaju služiti pod okolnostima koje većina nas ne može zamisliti.
Dok naslovi mogu izblijedjeti, potrebe Ukrajine ne. Fizički danak rata je golem, ali emocionalni danak – tugu, strah, neizvjesnost – često je teže shvatiti. Dokaza za to bilo je na svakom koraku.
Ali ako postoji jedna poruka koju želim prenijeti, to je ova: narod Ukrajine nije odustao. Nastavljaju se obnavljati, nadati se i živjeti sa snagom koja prkosi objašnjenju.
Trebaju biti uvjereni u našu stalnu podršku, organizacije kao što su Vitezovi Kolumba i Caritas Ukrajine obavljaju vitalan posao, ali oslanjaju se na globalnu svijest i podršku da nastave.
Ne možemo dopustiti da nevolja Ukrajine postane samo još jedna zaboravljena kriza. Ljudi ovdje ne samo da preživljavaju – oni nam pokazuju kako izgleda prava otpornost.
Ne traže ništa više od toga da ih se pamti, da se prizna njihova hrabrost i da svijet stane uz njih dok se obnavljaju.
Dok budem odlazio iz Ukrajine, slike tih ljudi ostat će mi zauvijek urezane u sjećanje. Njihova lica i priče ostavile su neizbrisiv trag u mom srcu.
Moja je molitva da njihove priče dopru do srca mnogih i da njihova otpornost ne potakne samo suosjećanje nego i djelovanje. Ne zaboravimo Ukrajinu.
* Izvršni direktor, Katolička konferencija Marylanda
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
