Povijesna je činjenica da je Brcko bio učenik osobe izuzetne svetosti, Sv. Martina, slavnog turonskog biskupa. Također, poznato je kako je Brcko bio neposredni nasljednik Sv. Martina na njegovoj biskupskoj stolici, kao i da mu je postao takmacem u natjecanju za svetost, barem u kasnijim godinama svoga života.
Brcko je bio najprije u Toursu đakon biskupa Sv. Martina, pomalo mu zavidan zbog njegove svetosti. To je išlo tako daleko da bi onima koji su željeli vidjeti Av. Martina zbog njegove velike svetosti, govorio ovako: „Tražite toga bezumnika? Gledajte ga: eno ga tamo, kao i uvijek gleda u nebo kao luđak!“
Za Brcka svečeva uzvišena viđenja ne bijahu drugo do smiješna praznovjerja, njegova strogost samo licemjerstvo, njegova mudrost ludost. On je bio tako umišljen, da je u turonskoj pa čak i u cijeloj Crkvi savršenim držao jedino samoga sebe.
No u stvarnosti je Brcko bio sam veoma nesređen i nezgodan redovnik, koga je Sv. Martin često puta morao prekoravati. Na sreću je to uvijek činio razborito i s ljubavlju, što je bila uspješnija metoda odgajanja. Govorio mu je kako je došao u samostan siromašan, a sada drži za sebe konjušnice i sluge.
Sv. Martin je bio dalekovidan čovjek pa je shvatio kako i njegov još nesređeni đakon jednoga dana može ipak doći do duhovnog savršenstva. I zbog toga nije prestajao prema njemu biti krajnje strpljiv i očinski dobrohotan. Prorekao mu je kako će ga čak i naslijediti na biskupskoj stolici, ali da će kao biskup imati poteškoća te morati mnogo trpjeti. Tako je i bilo. Sv. Martin je umro svršetkom IV. stoljeća, a Brcko ga je naslijedio. Postavši biskup, bio je daleko od toga da odmah postane savršen. To je postao malo-pomalo, radeći na izgradnji svoga značaja te vlastitom duhovnom i ćudorednom savršenstvu. Vremena je imao jer je bio biskup gotovo pola stoljeća.
Kad je ostario, jedna ga je teška kleveta prisilila da napusti grad Turon i ode u Rim. Vratio se nakon sedam godina, kad je bio oslobođen svake sumnje. Jedan za drugim poumirali su dvojica biskupa, koji su bili izabrani nakon njega, te je on opet mogao uzeti u svoje ruke upravu biskupije. Posljednjih je godina naročito pokročio u svetosti te na taj način iskupio slabosti prijašnjega života. Uvidio je i veliku svetost svoga negdašnjeg učitelja Sv. Martina te svoje nesmotrenosti prema njemu iskupio gradnjom prve bazilike na njegovu grobu.
U istoj je bazilici pokopan i on, nakon što je preminuo u dubokoj starosti. Narod je i njega počeo častiti kao sveca.
Život Sv. Brcka uči kako za svetost nikad nije kasno, uči da i po prirodi teški ljudi mogu uz Božju milost i rad na samome sebi postići kršćansko savršenstvo. Štoviše, onaj koji se morao boriti s više slabosti, svladati veće poteškoće, pokazuje još zaslužniju svetost od onoga koji je nekako već po prirodi dobar.
p. Josip Antolović/ KT
