Zbog toga ga ni vlastiti otac nije htio priznati za sina, a u matici je krštenih bio upisan kao »sin nepoznata oca«. Bila je to u svakom pogledu neopravdana diskriminacija, no ljudi toga vremena nisu imali razvijen pojam o pravima svakoga čovjeka, kao što to imamo danas, barem u teoriji, u raznim dokumentima, poveljama i deklaracijama.
Martin je do osme godine živio siromašno u društvu svoje majke i sestre koja se rodila dvije godine poslije njega. Ipak, otac ga je za neko vrijeme uzeo k sebi u Ekvador. Kasnije mu je slao potreban novac da dovrši školu, no inače, nije pokazivao prema njemu očinsku ljubav. Martin je osjećao veliku sklonost za medicinu, ali i duhovni poziv.
Kad mu je bilo 15 godina ušao je u dominikanski samostan, najprije kao trećoredac, a potom i kao punopravni član. Svečane zavjete položio je 1603. Posjedovao je izvanredne karizmatičke darove. Ljudi onoga doba izuzetno su ga cijenili pa su mu “na noge” dolazili čak i biskupi, teolozi, nositelji građanske vlasti…
Njegova smrt 3. studenoga 1639. i sprovod bili su veliki događaj. Narod ga je i prije službene beatifikacije, koja je bila godine 1837., štovao kao sveca te je tako postao jedan od najpopularnijih svetaca Latinske Amerike.
Papa Ivan XXIII. prigodom kanonizacije Sv. Martina 6. svibnja 1962. rekao je o njemu: “Martin pokazuje svojim životnim primjerom da možemo postići spasenje i svetost onim putem što ga pokaza Krist Isus: ako najprije ljubimo Boga iz svega srca, svom dušom svojom i svom svojom pameti; onda ako ljubimo svoje bližnje kao sebe same.”
Sveti je Martin ljubio ljude jer ih je iskreno smatrao Božjim sinovima i svojom braćom. Zaslužio je da ga zovemo “Martin od ljubavi”.
Ime je povezano uz “Martiusa”, u starorimskoj mitologiji boga rata. Zaštitnik je brijača i frizera.
J.Vr., KT
