Na svetkovinu svih svetih, 1. studenog 2024. požeški biskup emeritus Antun Škvorčević predvodio je u župnoj crkvi Marije Kraljice i sv. Jurja u Davoru središnje euharistijsko slavlje. Pozdravljajući okupljene vjernike, izrazio je radost što zajedno s njima u rodnoj župi i crkvi svoga krštenja može proslaviti svetkovinu Svih Svetih. Podsjetio je da su naši pogledi uglavnom uprti u zemlju, a da nas današnja svetkovina poziva da prvenstveno pogled svoga srca usmjerimo na nebo i u vjeri prepoznamo tko smo na zemlji i što ćemo biti u vječnosti zajedno s braćom i sestrama koji su prije nas onamo prispjeli. Poželio je da svatko od nazočnih budnim duhom sudjeluje u ovom svetom slavlju i da se vjernim srcem i čistom savješću uključi u zajedništvo svih svetih, među kojima su i naši preminuli.
«Ima li netko među vama u Davoru koji bi htio biti svet, tko bi želio biti svetac?», upitao je biskup Antun sudionike slavlja na početku homilije. Izrazio je uvjerenje kako zbog općeg društvenog mnijenja a i zbog krivog poimanja svetosti zacijelo i ne razmišljajući nosimo u sebi uvjerenje kako se zapravo ne isplati biti svetac. Naime, biti svetac je nešto posebno, ponešto čudačko, jer se smatra da svetac između ostalog mora činiti i razna čuda. Istaknuo je biskup da nam naviještena sveta čitanja pomažu razabrati tko su to istinski sveci te je pozvao nazočne na promišljanja o Božjoj riječi, u nadi da će to pobuditi u njima želju za svetošću.
Kazao je da prvo čitanje iz knjige Otkrivenja donosi ulomak iz viđenja koje je imao apostol i evanđelist Ivan, onaj, dakle, učenik koji je na Posljednjoj večeri svoju glavu držao naslonjenu na Isusovim grudima, na njegovu srcu, pa je svojim srcem koje je povjerovalo jasno prepoznao tko je on u Isusu Kristu, te pomaže i nama da se utvrdimo tko smo u našem umrlom i uskrslom Gospodinu. Biskup je duhovito primijetio kako nam sv. Ivan predstavlja određenu gužvu na nebu, koja je zapravo veliki red što ga je uspostavio Jaganjac na križu svojom žrtvom ljubavi, za razliku od suvremene gužve ne zemlji, stvorene neredom što ga uzrokuje sebičnost koja pokreće ratove, razaranja i ubijanja, i svakovrsna druga gubitništva. Protumačivši ukratko nebeski prizor koji je Ivan vidio u spomenutom viđenju, biskup je posebnu pozornost posvetio nebrojenom mnoštvu ljudi iz svih naroda svijeta, koji su nakon pretrpljenih nevolja na zemlji sada uzdignuti u stanje i dostojanstvo punog zajedništva Božjeg života, pribrojeni svetima. Kazao je da ih je u to stanje svetosti doveo život po vjeri na zemlji, koju su sada nadišli nebeskim gledanje Boga i njegove slave u punini života. Sveca je definirao kao čovjeka u kojem je Bog pobijedio ljudsku prolaznost, naše nemoći, našu grješnost i smrtnost. Podsjetivši na okupljanja posljednjih godina u „noći vještica, nazvana „Halloween“, kazao je kako se ovo naše okupljanje iz vjere na sveta slavlja može nazvati „Holywin“, jer je ono zajedništvo s Isusom Kristom koji je pobijedio smrt i ljudi u kojima je pobijedio Bog te ih nazivamo svetima. Podsjetivši da je „svetost“ jedan od najčešćih Božjih atributa u Svetom Pismu, koje ga naziva „Svetac“, a tako i Isusa, biskup je ustvrdio da „biti svet“ primijenjeno na Boga u biblijskom poimanju znači biti odijeljen, drugačiji od ljudi koji su grješni, smrtni i prolazni, koji u tom smislu nismo sveti. Bog je kao punina života izdvojen iz svega onoga što je neuspjelo s obzirom na život. Dramatičnost današnje svetkovine očituje se u pitanju tko ili što pobjeđuje u nama, ustvrdio je biskup. Upozorio je da, ako Bog ne pobjeđuje u nama, trebamo provjeriti tko ili što u nama pobjeđuje i dokle ćemo s time stići. Kazao je kako je Bog u svetima snagom Isusove smrti u uskrsnuća u njima pobijedio i samu smrt, primio ih u zajedništvo svoga božanskog života za svu vječnost, te je stoga najvažnije da mi tu pobjedu života nad smrću želimo za sebe i za naše preminule. Poželio je da nas današnja svetkovina uvjeri kako je potrebno biti drugačiji od svijeta koji se ravna po zakonitostima prolaznosti, gubitništva i sebičnosti, koji nas ukapaju u zemaljske odnose neuspjelog života. Pozvao je sudionike slavlja da budno i pomno paze da u njima kao pojedincima i kao članovima obitelji ne pobijedi Zavodnik, te po njegovu zavođenju skroje sebe i svoje postojanje na njegovu mjeru, umjesto na mjeru Božju, a to je Isus Krist i njegova ljubav na križu, pobjednica nad smrću. Ona je bila mjera hrvatskom čovjeku tijekom naše četrnaest-stoljetne povijesti, s kojima je pravo dičiti se, jer je to bilo vrijeme u kojem je unatoč svemu Bog u nama pobjeđivao. Potaknuo ih je da zajedno sa svima svetima srcem punim povjerenja u Boga vide sebe u skladu s njegovim naumom o nama i na taj način u konačnici budu Božji pobjednici. Dodao je da biti drugačiji od svijeta ne znači izdvojiti se i isključiti iz njega, nego po Isusovoj riječi „biti u svijetu, ali ne biti od svijeta“.
Gospodin nam je u naviještenom evanđelju progovorio o ljudima za koje je ustvrdio „blago njima“, što bi vjerojatno bilo točno hrvatski prevesti sa „sretni“ i „uspješni“ ljudi. Biskup Antun je kazao kako sreću i uspješnost trebamo mjeriti Božjim, a ne ljudskim mjerilima, koja su počesto svedena samo na ekonomsku razinu, materijalni profit, koja mogu čovjeka iznutra ostaviti prazna i besmislena. Spomenuo je kako je prvo blaženstvo – «blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ – ključ za razumijevanje ostalih sedam blaženstava. Najprije je naglasio kako za razliku od evanđelista Luke koji blaženim proglašava „siromašne“, evanđelist Matej pridodaje da je riječ o „siromasima duhom“. To znači da siromasi po Isusu nisu ponajprije socijalna kategorija onih koji oskudijevaju materijalnim dobrima, nego govori o siromaštvu duhom koje je dublje od njega. Naravno da se treba boriti protiv socijalnog siromaštva, jer nije u skladu s distributivnom pravednošću da jedni obiluju, dok drugi oskudijevaju, jer je Bog stvorio dovoljno materijalnih dobara za sve. No, socijalni siromah može biti nesretan, zbog toga što je jedanko pohlepan za bogatstvom kao i oni koji u njem obiluju, zavidan onima koji imaju više od njega, stavljajući svoju sudbinu na istu ravan kao i oni. Siromah duhom ne oslanja svoj život na nikoga drugoga, i ni na što drugo, nego samo na Boga. Siromasi duhom su oni što Bogu u svom životu i obitelji uvijek daju prvo mjesto. Siromah duhom je onaj koji ne otvara samo prazne ruke da ih netko napuni materijalnim dobrima, nego i svoje srce koje čezne za puninom koju si on sâm ne može dati. To su sveci! Biskup je pozvao sudionike slavlja da oni budu takvi siromasi u Davoru i u Hrvatskoj s kojima Bog ljubavlju Sina svoga Isusa Krista s križa već ovdje na zemlji može izgrađivati svoje nebesko kraljevstvo.
Polazeći od tvrdnje sv. Ivana u naviještenom drugom čitanju iz njegove Prve Poslanice, biskup je zapitao nazočnu djecu vole li ona biti djeca. Istaknuo je kako je dobro biti dijete vlastite mame i tate. Ali je daleko više htjeti biti dijete Božje. Ustvrdio je kako on to jako želi biti, i da je upravo zato došao i danas u Davor da se pomladi – ne u godinama, jer je to nemoguće – nego u duhu, srcu, kroz obnovljenu osjetljivost za Boga. Podsjetio je kako je u mladosti rado sudjelovao na svetim slavljima u ovoj davoračkoj župnoj crkvi, gdje je po molitvama i osobito lijepom pjevanju njegov duh bio budan za Boga te je u tom ozračju mogao otkriti da ga on zove u svećeničko zvanje, izrazivši radost što za taj dar može i danas ovdje Bogu i davoračkim vjernicima zahvaliti. Zaključio je kako je lijepo biti dijete zemaljskih roditelja, ali je daleko ljepše i bolje biti dijete Božje. To smo postali po svetom krštenju, koje je početak našeg hoda s Bogom, da bi se u nama njegova slika potpuno ostvarila snagom Isusove žrtve ljubavi koju slavimo u svetoj misi i ima dovršenje u vječnosti. Stoga je poželio sudionicima slavlja da se ne umore na tom putu svetosti, nego da svaki dan, o osobito svake nedjelje na svetoj misi svjedoče Bogu koliko su budni srcem za njega. Homiliju je zaključio molitvom Isusovoj Majci koju ovdje u Davoru častimo kao Mariju Kraljicu, da pomogne kako bi se u svima nama i u našoj Hrvatskoj ostvarivala svetost, Božji pobjednički svijet.
