Mons. Ivica Petanjak predvodio je u krčkoj katedrali koncelebriranu euharistijsku proslavu svetkovine Svih svetih.
U svojoj je propovijedi poručio:
U duh današnje svetkovine Svih Svetih uvodi nas prekrasna viđenje svetog Ivana apostola neizmjernog mnoštva »što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveni u bijele haljine, palme im u rukama« (Otk 7,9). Viđenje je veoma optimistično i ohrabrujuće. Broj spašenih, svetih, je toliko velik da ih nitko ne može izbrojiti. Dolaze iz svih naroda, plemena, puka i jezika i time se stavlja naglasak bar na dvije činjenice.
Prva: da se ne spašavaju narodi kao narodi, nego osobe, pojedinci. Neće se jedan narod spasiti, a drugi propasti, zato što bi Bog neke narode volio više, a druge manje.
I druga stvarnost: nema tog naroda i plemena u kojem bar netko ne bi bio svet. U svakom narodu i u svakom vremenu ima onih koji žive istinito, pošteno i pravedno, i oni postaju putokaz i orijentir svima drugima.
To neizmjerno mnoštvo svetih na neki način izaziva i provocira svakoga od nas da poželi biti dionik njihovog društva i okupljanja. Ne biti dionik tog veličanstvenog okupljanja znači ostati odvojen od ostalih, biti nesretan, razočaran, promašen. Možda bi najkraća definicija pakla bila: ne biti u zajedništvu i društvu sa svetima. To se veoma jasno može potvrditi i činjenicom da smo svi djeca Božja, i da smo svi kao sinovi i kćeri jednog nebeskog Oca, stvoreni na sliku Božju, i po samom stvaranju smo predodređeni za spasenje – sveti. Poziv i želja za svetošću utisnuti su u naše gene. Svi smo predodređeni za svetost. Na nama je da ne izgubimo ili da ne prokockamo onaj kapital koji nam je dan samim činom stvaranja.
A što je s nama koji smo kršteni i koji smo primili ostale sakramente u Crkvi?
Odgovor je veoma jednostavan. Primajući sakramente mi smo potvrdili svoje izabranje i svoju predodređenost za spasenjem. Dali smo Bogu riječ, obvezali smo se i dali zavjet javno, pred cijelom Crkvom, da ćemo sveto živjeti. Živjeti po Bogu i po Kristovu evanđelju je put svetosti i sigurno sredstvo spasenja. Kršćanin je onaj koji je razumio i svjesno prihvatio svoje činjenično stanje koje mu je dano samim činom rođenja kao čovjeka, i svako slavlje sakramenta javno je deklariranje i izjašnjavanje da je svetost sastavnica njegova života i da bi mu bez toga manjkala ona najosnovnija komponenta koja ga čini čovjekom.
Svetost proizlazi iz želje da se nikada ne istrgnemo iz Očevog zagrljaja. Da nam njegov zagrljaj ne postane pretijesan ili preuzak i da ne upadnemo u napast da idemo tražiti sreću i zadovoljstvo izvan tog Očevog zagrljaja vjerujući da ćemo izvan njega naći pravi raj. Toj napasti nije odolio prvi čovjek, a posljedice su ostale trajne za sav ljudski rod. Onaj tko ostaje u Božjem zagrljaju, prihvaća nadahnuća Duha Svetoga i dopušta da mu Isus Krist progovara svojim evanđeljem, a sav taj božanski život podržava živeći po svetim sakramentima svjestan da su oni sredstva spasenja i pomoć koju nam daje sam Isus Krist kako bi smo se održali na putu svetosti.
Danas na svetkovinu Svih Svetih radujemo se zajedno s njima, ali nam je i drago čuti da se nebrojena naša braća i sestre nisu sramila živjeti Kristovo evanđelje ovdje na zemlji i da nam oni poručuju da je uvijek bilo, da sada ima i da će uvijek biti onih koji su prošli ovim svijetom uzdignute glave kao ljudi koji nisu uprljali svoga obraza i svoga imena, pa i pod cijenu vlastitog života. Možda su radi toga morali i glavom platiti, ali im je obraz ostao čist. Upravo onako kako molimo u IV. euharistijskoj molitvi da je Isus Krist kao čovjek u svemu bio nama sličan osim u grijehu. Nitko ga od nas nije mogao zaprljati ni kontaminirati svojim grijehom. Na nama je da se ne bojimo proći isti put i da na tom putu prema vječnosti naše oči uvijek budu uprte u Isusa Krista.
Na kraju misnog slavlja biskup Petanjak predvodio je molitvu na grobu sluge Božjega Antuna Mahnića.
