Ovo je četvrti članak u novoj seriji od devet dijelova pod naslovom “Dokazi za agnostike”. Novi članci u seriji bit će objavljeni svakog ponedjeljka.
Dvije od najneposrednijih implikacija nematerijalne i nematerijalne prirode razuma i njegove strogosti jesu što on radi i što znači za naše razumijevanje ljudske prirode. Jer otvara čitav niz značajnih pitanja i neizbježnih implikacija o tome što ljudski život i ljudska priroda uistinu jesu.
Razmislite samo o sljedećem kratkom popisu pitanja i implikacija koje proizlaze iz strogosti i neopipljivog poretka razuma, logike i zdravog razuma. Razmislite o tome što su ljudska bića inherentno u svjetlu nematerijalnog poretka koji je razum. Razmislite o tome što mi jesmo kao jedinstvo naše biologije i naše racionalnosti. Razmislite za što smo sve sposobni i koje sposobnosti posjedujemo. Kakve slobode i ograničenja imamo. I razmislite o tome koja su pitanja sama po sebi važna i doista trivijalna. I što sve to znači i čemu služi ljudski život.
Jer na sve ove dimenzije i mnoštvo drugih utječe nematerijalni poredak i moć razuma te njegovo značenje i implikacije o postojanju i prirodi Boga. Jer nematerijalna i fiksna priroda razuma znači da ovaj poredak mora biti stvorena stvarnost uma, struktura i poredak koji je odraz Boga i Njegove prirode.
Jer postojanje razuma i njegova priroda je fiksni racionalni poredak, analitički okvir, intencionalna moć koja se ne razvija. Umjesto toga, to je moćna komponenta naše slobodne volje koja omogućuje našu sposobnost razumijevanja stvarnosti na razini njezine biti i u prostranstvu njezine punine, fizički i mentalno, znanstveno i filozofski, racionalno i duhovno, teološki i mistično.
Jer postojanje i priroda razuma su neopipljivost i moć doista upravo toliko značajni. Toliko značajan da su njegov doseg i stvarnost gotovo neograničeni. Jer postojanje razuma i priroda su krajnji uzroci kvantnog pomaka u modernoj znanosti i filozofiji; ključni učinak pomoću kojeg možemo znati stvarno i činjenično postojanje Boga i mnogo toga o samoj Njegovoj prirodi uključujući prirodu svih ljudskih bića, krunu Njegovog stvaranja.
Kako to možemo reći? Zašto su nam ovi zaključci jedini otvoreni? Pa, prilično je jednostavno i jasno, ako dopustimo razumu da nas vodi i vodi. Jer ako je razum naše sredstvo i naš kriterij, kao što je to u znanosti i matematici, možemo i hoćemo znati na istoj razini sigurnosti kao što to činimo u ove dvije discipline.
Uzmimo trenutak i razmotrimo razum, racionalnost i razmišljanje jednostavno kao neuronsku aktivnost. Na trenutak, prihvatimo ovo kao istinu. Dakle, kako možemo natjerati zakone razuma da koordiniraju s određenim neuralnim obrascima. Dakle, je li racionalno i logično razmišljanje jednostavno funkcija određenog specifičnog neuralnog puta ili obrasca neuralne aktivnosti? I, je li pogrešno razmišljanje samo pokazatelj nešto drugačijeg neuralnog obrasca i puta? I, ako je tako, po čemu se jedan razlikuje od drugoga? I, što je najvažnije, što čini jednog stvarno ispravnog, a drugog stvarno krivog?
Jer ako je sve što postoji za postojanje materija i energija u vremenu i prostoru, sva neuronska aktivnost je samo materija i energija. Kao apsolutna stvarnost, dakle, ne može postojati pravi način prosuđivanja date racionalne tvrdnje ili argumenta, ako je svo razmišljanje puka biologija. Jer to je pozivanje na konceptualno i nematerijalno racionalno pravilo ili standard, koji također može proizaći samo iz neuralne aktivnosti. Jer svako pozivanje na bilo koji standard racionalnosti samo je neuralna iluzija kao što su svi osjeti i razmišljanja naših bioloških mozgova, ako je sve što jesmo biokemija.
Zbog toga je istina o racionalnim sposobnostima ljudskog uma, kao i sva znanost i matematika, ukorijenjena u nedokučivosti racionalnog poretka. Jer “ako je sve što jesmo biokemija, nema načina da znamo da je sve što jesmo biokemija.” Nema načina da saznamo bilo što drugo, čak uključujući i to da ne možemo znati. Jer i to je način spoznaje.
A taj krucijalni uvid u stvarnost je “efekt leptira” metafizičkog i ontološkog opsega. “Kvantni skok” gotovo bez ograničenja. Jer kada priznajemo postojanje neopipljivog racionalnog poretka, koji se može dokazati u znanosti i matematici, moramo također prihvatiti razum i logiku u filozofiji i sve što taj racionalni poredak implicira i znači. A kada vidimo postojanje i poredak znanosti i matematike i koristimo ih, moramo prihvatiti i postojanje i poredak razuma i logike. I, moramo ih ispravno koristiti i slijediti ih do istine koju otkrivaju.
I prva činjenica, prva istina koju otkrivaju je da sav ovaj red, ovaj fizički red i ovaj mentalni poredak, ovaj opipljivi poredak i ovaj nematerijalni poredak, ovaj znanstveni poredak, ovaj matematički poredak, ovaj racionalni poredak neizbježno i nužno ukazuje na izvoru, podrijetlu, tvorcu ovog sveobuhvatnog reda. Jer poredak zahtijeva redatelja, osobito u ovom opsegu i mjerilu, ovu supstancu i sigurnost.
I, što je najvažnije, redoslijed nematerijalnih aspekata poput matematike i razuma ne može se pogrešno pripisati evolucijskom slučaju i slučaju, kao što se to često radi u modernim vremenima u znanosti. Jer ovaj nematerijalni red ne može, po prirodi, biti slučajan. Jer to je nematerijalni poredak fiksne logičke sigurnosti, univerzalni ideal zajedničke upotrebe u svemu što radimo. Ona je svojstvena našem mišljenju, našem jeziku, ljudskim odnosima, svakodnevnom životu, kao i znanosti i matematici.
A ovaj univerzalni i jedinstveni aspekt stvarnosti i čovječanstva znači da smo više, mnogo više od puke biokemije. Jer ovaj racionalni poredak i naša racionalna sposobnost ukazuju na pravu prirodu ljudske prirode, prirodu koja je opipljiva i nematerijalna, fizička i mentalna, biološka i racionalna.
Zbog toga svako ljudsko biće ima dušu. I to je razlog zašto se temeljna perspektiva čovječanstva u cjelini i ljudskih bića posebno često naziva nositeljima Božje slike, kao što je stvoreno na sliku Božju, imago Dei, sam Božji potomak, Njegovi pravi sinovi i kćeri.
Sada, sve ovo može izgledati kao ogroman, pa čak i neopravdan skok za agnostika, posebno za onoga koji još uvijek pokušava razumjeti nematerijalnost razuma i njegovu strogost te implikacije koje sve ovo ima na znanstveni materijalizam našeg modernog načina razmišljanja. No, je li to pravi skok?
Ili je to neposredna implikacija spoznaje da je razum nematerijalni poredak prvog reda, poredak koji mora biti sam odraz uma, uma Boga. Jer to je racionalno i znanstveno načelo da ne možete imati više u posljedici nego što je bilo prisutno u uzroku. Osobito u slučaju nečega tako strukturiranog, tako moćnog i tako sveprisutnog kao što su pravila i strogost razuma. Osobito u slučaju razuma i racionalnosti, čija su priroda, red i moć toliko dokazivi u vođenju svih znanosti i korištenju svih oblika matematike.
Šokantno i uznemirujuće, nematerijalnost razuma je činjenica. Činjenica prvoga reda. I, kao rezultat toga, njegova činjenična stvarnost ne dotiče samo epistemologiju i teologiju, već ontologiju, etiku i estetiku. Dotiče ljudsku prirodu, moral i smisao. Istina i ljepota, dobrota i psihologija. Dotiče se svih vrlina i mana, svih umjetnosti i svih humanističkih znanosti, kao i matematike i znanosti.
I dotiče sve karakterološke komponente ljudskog života i življenja uključujući našu jednaku karakteristiku: ljubav. U svim njegovim oblicima i brojnim manifestacijama sve do uobičajenih ljubaznosti, svi znamo i koristimo. Jer razum i ljubav su kataklizmični i kobni za znanstveni materijalizam suvremenog svijeta i za agnostički svjetonazor.
Jer sama priroda i moć razuma svjedoče o nematerijalnoj stvarnosti bića koje je izvor i tvorac ovog poretka. A tako i s ljubavlju. A naše korištenje razuma u svim njegovim oblicima i primjenama iznutra i izvana govori nam da je ljubav više od osjeta ili emocije. Jer ljubav i razum su stvar našeg bića, dio naše prirode.
A naše obdarenje upravo ovim dvjema nematerijalnim sposobnostima najveći je izazov za materijalistički mentalitet tolikih modernih agnostika i ateista. Jer njihovo vjerovanje samo u znanost kao njihov jedini izvor znanja svodi razum samo na neuronsku aktivnost, što uništava racionalnost toliko potrebnu znanosti jer je moderni pogled na racionalnost samo stvar biokemijske aktivnosti.
A njihov znanstveni materijalizam čini isto za ljubav iako često ignoriraju tu implikaciju ili je psihologiziraju jednostavno kao stvar emocija i međuljudskog zadovoljstva i druženja. Ipak, bez obzira na to jesu li ti materijalistički zaključci i neizbježnosti čak i rudimentarno shvaćeni, agnostici ih često ili ignoriraju ili krivo karakteriziraju kako bi se čvrsto držali pogrešnog modernog materijalističkog pogleda na znanost i iskrivljavanja ljudske prirode, ljubavi, vrline i ljepote navedite samo neke.
Dakle, s obzirom na ove inherentno nematerijalne, ali previše stvarne aspekte stvarne stvarnosti ljudske prirode, što se može reći o ljudskoj prirodi i, u prirodnom i racionalnom proširenju, o postojanju i prirodi Boga? Mislim, što sve ovo znači i što je to važno, posebno za agnostike svih snaga i sigurnosti? zar je bitno Treba li biti važno?
Za sve ove aspekte i ideje, sve te činjenice i implikacije zapravo su stvar dokaza. Dokazi koji se moraju razmotriti i uhvatiti u koštac s njima pošteno i sveobuhvatno, racionalno pa čak i znanstveno. Dakle, važno je kao dokaz. Dokazi koje mora ozbiljno razmotriti svatko tko sebe smatra agnostikom.
Inače, svaki takav agnostik zapravo i nije agnostik. Jer oni nisu agnostici koji ne znaju. Niti su agnostici koji ne misle da itko može znati. Oni su stvarno agnostici koji neće znati. I to zapravo nije agnostički. To je samo namjerno neznanje. Namjerno neznanje pred izvorom dokaza, znanstvenih i matematičkih, racionalnih i s ljubavlju dokaza.
