Čitanja za trideset i treću nedjelju kroz godinu
Isus je jednom slučajno čuo razgovor o slavi Hrama u Jeruzalemu. Zatim je iznio zapanjujuće predviđanje. Što je bilo?
Evanđelje (Pročitaj Lk 21,5-19)
Sveti Luka nam govori da je Isus vodio razgovor sa svojim učenicima o hramu u Jeruzalemu. Počelo je kada su “neki ljudi govorili o tome kako je Hram ukrašen skupocjenim kamenjem i zavjetnim darovima”. Za Židove Isusova vremena, Hram je bio simbol potpisa njihova dugog saveza s Bogom kao Njegovim narodom. Bilo je to mjesto na zemlji gdje su se Bog i čovjek doslovno susreli, susret koji se događao jednom godišnje u njegovoj unutarnjoj odaji, Svetinji nad svetinjama. Na Dan pomirenja, veliki svećenik bi ušao i prinio žrtvu za grijehe naroda, a Božja bi slava sišla i zasjenila “pomirilište” na Kovčegu saveza kad bi prihvatio žrtvu i dao oprost ( vidi Lev 16). Tijekom duge povijesti Izraela, Hram se počeo poštovati kao znak da ništa neće promijeniti Božji odnos s Njegovim narodom. Kad bi Bog prebivao u njihovoj sredini, kako bi mogli biti išta osim sigurni?
Ako to znamo, shvatit ćemo koliko je za bilo koga bilo uznemirujuće čuti Isusovo zapanjujuće proročanstvo: “Doći će dani kad neće ostati ni kamen na kamenu koji se neće srušiti.” Naravno, to je izazvalo pitanja: “Kada će se to dogoditi? I kakav će biti znak kad se sve ovo bude trebalo dogoditi?” Mogli bismo imati vlastito pitanje: Zašto bi Bog dopustio da sveti simbol Hrama bude uništen?
U Isusovo je vrijeme Hram zapravo postao prazan simbol. Bilo je malo strogosti u religiji Židova; postalo je u velikoj mjeri eksternalizirano (sjetite se Isusova čišćenja Hrama jer je trebao biti “kuća molitve”). Osim toga, žrtve u Hramu nikada nisu trebale biti same sebi svrha. Kako bi krv životinja u konačnici mogla iskupiti ljudski grijeh? Hram je svojom ljepotom i svetim djelovanjem upućivao na nešto izvan sebe. Kad je Isus došao na svijet, došao je kao ljudsko ispunjenje životinjskih žrtava. Nevina ljudska krv bi okajala ljudski grijeh u Novom savezu koji je sklopio s nama. Svojom smrću i uskrsnućem, On je postao novi Živi Božji hram, gdje se susreću Bog i čovjek – svi ljudi, ne samo židovski veliki svećenik. Vjernici, kako nam govori sveti Petar, sada se ugrađuju kao živo kamenje u ovaj duhovni Hram, mistično Tijelo Kristovo (vidi 1 Pet 2,5). Hram u Jeruzalemu više nije bio potreban; poslužio je svojoj svrsi.
Ipak, zašto je Hram morao biti “srušen”? Zašto ga jednostavno ne čuvati kao relikt svete arhitektonske povijesti za Židove i cijeli svijet? Da bi odgovorio na ovo pitanje, Isus opisuje vrijeme užasnog nemira. Znamo da je On predviđao nadolazeći sud nad Jeruzalemom – Božju pravednu presudu nad njegovim odbacivanjem Isusa kao njihovog Mesije. Unutar samo jedne generacije ove izjave, otprilike četrdeset godina, Rimljani su ušli u grad i opljačkali ga (70. godine). Od Hrama nije ostalo ništa osim dijela jednog zida (Zid plača, koji stoji i danas). Isusove su se riječi doslovno ispunile. Pljačkanju grada prethodile su tri godine strašnog haosa unutar njegovih zidina. Mnogi pobunjenici tvrdili su da su oni Mesija poslan od Boga da vojno izbavi Judu iz Rima. Frakcije su se formirale i međusobno ratovale. Razorna glad postala je toliko jaka da je žrtvovanje životinja u Hramu prestalo jer više nije bilo životinja. Kad su Rimljani konačno ušli u grad, došlo je do krvavog kupanja. Bilo je užasno. Hram se morao srušiti ne zato što je zastario, već zato što je postao simbol neposlušnosti Božjeg naroda.
Međutim, vidimo kako je Isus rekao svojim učenicima da će “prije nego što se sve ovo dogodi” doživjeti vlastiti preokret zbog progonstva: “Predat će vas sinagogama i tamnicama i vodit će vas pred kraljeve i namjesnike zbog Moje ime.” Također ih je upozorio da bi ih njihova vjernost Njemu mogla koštati odnosa s obitelji i prijateljima. Neki bi poznavali izdaju pa čak i smrt. Zanimljivo je da je Isus rekao učenicima da ne pripremaju svoju obranu unaprijed, jer “Ja ću vam dati mudrost govoreći kojoj će svi vaši protivnici biti nemoćni oduprijeti se ili pobiti” (vidi Djela 6:9-10, mučeništvo sv. Stjepana, kao primjer ispunjenja ovog obećanja). U nadolazećem vremenu kušnje za učenike bit će potrebna ustrajnost: “Svojom ustrajnošću osigurat ćete svoje živote.”
Znamo da kad god je Isus u Evanđeljima govorio o uništenju Hrama i nadolazećem sudu nad nevjernošću Judinog saveza, On je također nagovještavao konačni Božji sud nad cijelim svijetom na kraju vremena. Židovi su vjerovali da je Hram arhitektonski mikrokozmos svemira – neka vrsta replike neba i zemlje, Boga i čovjeka zajedno. Ako je Hramu bilo suđeno da dođe kraju zbog neposluha, tako je i ovom svijetu. Dakle, iako je većina onoga što je Isus rekao o Hramu i sudbini Jeruzalema bila namijenjena ljudima koji su živjeli u njegovo vrijeme, riječi i slike sežu i daleko u budućnost.
Što je Isus želio da njegovi učenici čine prije nego što stigne Judina presuda? Progon s kojim će se sigurno suočiti učinit će nešto predivno: “To će dovesti do tvog svjedočanstva.” Što bismo trebali raditi u ovom dugom vremenskom razmaku dok čekamo konačni sud? Potpuno ista stvar.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi učiniti sve što mogu za širenje Radosne vijesti spasenja. Sada je vrijeme da budete hrabri.
Prvo čitanje (Pročitaj Mal 3,19-20a)
Malahijino proročanstvo o Božjem sudu došlo je u vrijeme povratka Židova u Obećanu zemlju nakon progonstva u Babilonu, otprilike u prvoj polovici 5.th st. pr. Kr. Prikazuje nam dva elementa Božje pravde: kaznu za zlo, nagradu za dobrotu. Kad su se Židovi vratili iz progonstva, počeli su obnavljati razrušeni Hram. Međutim, bili su neodlučni iu svojim naporima izgradnje iu vjernosti savezu. Preko Malahije, Bog ih upozorava “dolazi dan, užaren poput peći, kada će svi oholi i svi zločinci biti strnjika.” Ipak, postoji i obećanje blagoslova za one koji se boje Njegovog Imena: “Izaći će sunce pravde sa svojim ljekovitim zrakama.” Shvaćamo da je ovo mesijansko proročanstvo o Isusovom dolasku. Došao je u “punini vremena”, kako je jednom napisao sveti Pavao, kao izraelski Mesija. Iako su Ga odbacile vjerske elite u Jeruzalemu, apostoli su propovijedali Evanđelje u Njegovo Ime još četrdeset godina — jednu generaciju. Otpor protiv Isusa zapravo je ojačao u Judi tijekom tog vremena, iako su pogani s oduševljenjem primili Evanđelje. Naposljetku, duga izraelska povijest bezvjerstva morala se susresti s osudom; to je događaj o kojem je Isus govorio u našem Evanđelju. U konačnici, pobuna ovog svijeta protiv Boga također će biti osuđena. Do tada Crkva poziva sve da nađu ozdravljenje u zrakama Sunca pravde – Isusa.
Mogući odgovor: Nebeski Oče, hvala Ti što si i pravedan i milosrdan. Isus je dokaz za to.
Psalam (Pročitaj Ps 98,5-9)
Kada smo uvjereni u Božju pravdu – da zlo neće zauvijek ostati nekažnjeno niti dobrota zauvijek zaboravljena – poželjet ćemo pjevati psalam poput ovog iz radosti: “Gospodin dolazi da vlada zemljom s pravdom.” Toliko toga što nam život čini borbom jest da smo ožalošćeni zlom koje se događa posvuda oko nas. Nikad ne prestaje; uvijek izbija u ovom ili onom obliku. Međutim, Isus će se jednog dana vratiti u ovaj pali svijet i dovesti zlo do potpunog, nemoćnog kraja. Zbog te nade možemo pjevati: „Neka ječi more i ono što ga puni, svijet i oni koji u njemu prebivaju; Neka rijeke plješću rukama, planine kliču s njima od radosti.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitajte 2. Sol 3,7-12)
Ovo je vrlo zanimljivo čitanje poslanice za nas dok razmišljamo o Drugom dolasku i konačnom sudu. Sveti Pavao i svi apostoli propovijedali su stvarnost ovog velikog nauka naše vjere. Međutim, neki od prvih obraćenika krivo su protumačili Isusov povratak kao ispriku da ne rade. Ako se Isus vraća, zašto se uključiti u rad? Nažalost, s vremenom na rukama, ti su se kršćani ponašali “neuredno, nisu bili zauzeti, nego su se bavili tuđim poslom”. Sveti Pavao ih podsjeća na primjer koji su im on i njegovi suradnici dali dok su bili u Solunu. Naporno su radili kako bi se uzdržavali (sv. Pavao je izrađivao šatore) i nisu prihvaćali nikakvu besplatnu hranu ili potporu. Čak i dok je još bio među Solunjanima, poučavao ih je “ako tko neće raditi, neka ni ne jede”.
Čekati Isusa, nekada i sada, ne znači čekati u besposličarenju (što obično vodi u nevolje). Čekati Isusa znači živjeti za Njega i s Njim u djelu koje nam je On dao. Saznanje da će se jednog dana vratiti i zatražiti od nas račun za vrijeme koje smo proveli na zemlji trebalo bi nas više uključiti u život na ovom svijetu kao Njegove sljedbenike, a ne manje. Kako bi bilo glupo da smo ravnodušni prema svijetu za koji je Isus napustio nebo i dao svoj život. Doista vrlo glupo.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, ponekad žudim za Tvojim povratkom kako ne bih morao proživljavati više nerede. Pomozi mi da prigrlim te nerede kao moju pripremu da Te vidim kad god se vratiš.
✠
Fotografija: Ruševine kamenja iz Drugog hrama, u Jeruzalemu, autor Levi Meir Clancy na Unsplash
