Redovita homilija 29
20. listopada 2024
Dar života, 3. dio
Mnogi od nas posjetili su Yaleov kampus u New Havenu. Ako jeste, vjerojatno ste vidjeli kip Nathana Halea, prvog američkog špijuna. Često ga se smatra herojem, ali bio je pomalo budala jer njegova prva špijunska misija nije prošla tako dobro – njegovom vlastitom krivnjom. U dobi od 21 godine dobrovoljno se javio Georgeu Washingtonu da špijunira Britance. Činio je to nekoliko tjedana, ali jedne noći dok se opuštao u jednoj taverni u New Yorku, prišao mu je britanski vojnik i pretvarao se da je Patriot. Podmazan s više od nekoliko piva, Hale mu je sve ispričao i pohvalio se svojom špijunskom misijom. Nije dugo trebalo da Hale bude uhićen i proglašen krivim za špijunažu. Ali možda ga se najviše pamti po njegovoj besmrtnoj rečenici neposredno prije pogubljenja: “Žao mi je jedino što imam samo jedan život koji mogu dati za svoju zemlju.”
Inspirativna misao! Cijela poanta ovog života je da ga se daruje – papa sveti Ivan Pavao II je tako snažno rekao: “Čovjek se može pronaći samo u iskrenom darivanju samoga sebe.” Drugim riječima, istinski živimo samo kada nađemo nešto za što ćemo umrijeti.
Ovaj mjesec listopad poznat je kao mjesec poštivanja života, kada razmatramo dostojanstvo i svetost svakog ljudskog života. Želio bih razmišljati o dostojanstvu ljudskog života u svjetlu naše konačne sudbine – neba.
U grčkom postoje tri riječi za “život”. Postoji bioskao u “biologiji”, što znači fizički život – življenje, disanje, hodanje uokolo. Postoji psihekao u “psihologiji”, što znači život uma – mi smo svjesna, osjećajna bića. Ali onda postoji zoešto znači ispunjenje, radost, življenje naše svrhe. Ima jako puno ljudi koji hodaju uokolo, žive, dišu, idu na posao ili u školu – koji nemaju pojma zašto su stavljeni na ovu zemlju. Ranije ove godine započela sam sate krizme s pitanjem: “Što je smisao života?” Dobila sam neke čudne odgovore – “Da živim… da se zabavim…” ili samo prazne poglede. Kao što je rekla poznata rečenica iz filma “Šesto čulo”, “Vidim mrtve ljude kako hodaju uokolo… a oni čak i ne znaju da su mrtvi.” Vidim puno ljudi koji su fizički prilično zdravi – ali su duhovno mrtvi, a da to ni ne znaju.
Najbolji liječnici priznaju da smo jedinstvo tijela i duše i da je naš fizički život i zdravlje dobro samo onoliko koliko nam daje snagu da služimo Bogu. Mislim na velikog St. Renea Goupila, francuskog liječnika koji je putovao u Ameriku 1600-ih kako bi služio kao misionar zajedno s nekoliko drugih isusovačkih svećenika. Rene je mogao iznimno pomoći svećenicima nudeći svoje medicinske usluge domorodačkim narodima Mohawk u sjevernom dijelu New Yorka – nakon što su domoroci doživjeli fizičko ozdravljenje, bili su otvoreniji za primanje Evanđelja. No, nisu svi bili za nazočnost misionara, a poglavar je na kraju zabranio isusovcima poučavanje o Isusu Kristu. Jednog dana, međutim, Rene je šetao šumom kada ga je mladi Mohawk dječak zamolio da ga pouči o Isusu. Tako je Rene naučio dječaka kako napraviti znak križa – a stariji hrabri Mohawk je to vidio, prijavio to poglavici, koji je naredio da Rene bude mučen. Sveti Rene Goupil shvatio je da, koliko god bilo dobro brinuti se za fizičko zdravlje naroda Mohawk, oni su hitnije trebali Kristovo duhovno zdravlje.
Tu istu dinamiku vidimo u Evanđelju. Bartimej dobiva tjelesno ozdravljenje, ali to je najmanje važno čudo u Evanđelju. Što je još važnije, prima milost vjere i postaje jedan od Kristovih sljedbenika. Jednog dana tijelo mu je otišlo u zemlju, ali njegova duša živi i dan danas – nadamo se na nebu, iako Crkva Bartimeja nikada nije proglasila svetim.
Dakle, koji su naši izодci? Htio bih spomenuti tri. Prvo, uvijek moramo dati prednost duhovnom nad tjelesnim zdravljem. I jedno i drugo je dobro, ali važnija je duša koja je vječna. Dakle, ako je kraj dana i imamo još samo dvadeset minuta i možemo ili moliti ili vježbati, trebamo izabrati molitvu. Ako moramo birati između slavljenja Boga na misi i odvođenja naše djece na njihove sportove, trebamo dati prioritet misi. Dobro je moliti za fizičko zdravlje naše obitelji i prijatelja – ali bolje je moliti za njihovo obraćenje i posvećenje. Naše je tijelo dobro, jer ono je hram Duha Svetoga i o njemu se trebamo brinuti. Ali naša duša je bolja, jer će trajati do vječnosti, dok tijelo… kako kaže izreka, “Nitko ne izlazi živ”. Zato daj prednost duši nad tijelom!
Drugo, svaka zdravstvena skrb ili medicinska istraživanja moraju poštivati Božji zakon i dostojanstvo ljudske osobe. Nažalost, velik dio medicinske istraživačke zajednice fokusiran je na “možemo li mi to učiniti?” umjesto “trebamo li to učiniti?” Znanost nije slobodna za sve gdje bismo trebali učiniti sve što je teoretski moguće – granice slobodnog istraživanja znanosti trebaju biti vječni Božji Zakon i poštovanje Njegovih planova. Istraživanja koja se provode na embrijima ili zdravstvenoj skrbi koja krše naša katolička učenja moraju se izbjegavati, a kada smo uključeni u pitanja početka ili kraja života, trebali bismo dobro formirati svoju savjest proučavajući ono što Crkva naučava o tim stvarima, tako da znamo Kristov um.
Konačno, posljednji zaključak je da život nije apsolutan i postoje razlozi za žrtvovanje života i zdravlja – za Krista i za druge. Znam za svećenika koji je, tijekom Covida, odlučio nastaviti služiti posljednji obred pacijentima koji su umirali od Covida – i zbog toga je svećenik bio u trajnoj karanteni, nikada nije napuštao svoj župni dom osim da pomazuje umiruće, i nekoliko se puta zarazio bolešću (srećom, preživio je i sada je dobro). Razmišljam o svetom Damienu od Molokaija, belgijskom svećeniku koji je proveo svoj život služeći u koloniji gubavaca na Havajima, na kraju se zarazio i umro od bolesti. Mislim na Bl. Stanley Rother, svećenik iz Oklahome koji je služio ljudima u Gvatemali tijekom njihovog građanskog rata u kasnim 1970-ima. Pobunjenici su mu toliko često prijetili da ga je njegov biskup pozvao natrag u Oklahomu da spasi svoju kožu, ali je on uvjerio biskupa da ga pusti da se vrati, rekavši: “Kako pastir može pobjeći kad je vuk pred vratima?” Na kraju je ubijen zbog svoje vjernosti svom narodu. Bilo je mnogo svetaca koji su radije patili i umrli nego počinili grijeh. Cjelokupna poanta života nije čuvati ga beskonačno – nego dati ga Nekome vrijednom žrtve. Bio sam vrlo nadahnut kada je mons. Sabia je bio ovdje u srpnju na svojoj 90throđendansku misu i, uz veliku osobnu cijenu, klečao tijekom posvete. Sigurno je bilo teško i bolno kleknuti, jer mu koljena nisu dobro (u 90, čijih bi!). Ali on zna da je Isus Krist vrijedan boli.
Prijatelji moji, usred Mjeseca poštovanja prema životu, prisjećamo se da je život sveti dar od Boga koji treba cijeniti i štititi, za nas same, naše obitelji i susjede, te za najranjivije u društvu. Ali također priznajemo da je božanski život milosti u našoj duši neizmjerno vredniji i da nam je naš ljudski život dan tako da ovdje možemo vjerno služiti Bogu i jednoga ga dana posjedovati zauvijek.
