Na današnji dan, 16. listopada 1978. godine, Katolička Crkva i svijet doživjeli su povijesni trenutak – kardinal Karol Józef Wojtyła izabran je za papu, postavši Ivan Pavao II. Njegovo papinstvo, koje će trajati više od 26 godina, ostavit će dubok trag na vjerskom, društvenom i političkom životu 20. stoljeća.
Wojtyła, prvi papa ne-Talijan nakon više od četiri stoljeća, potjecao je iz komunističke Poljske, što je njegov izbor učinilo posebno značajnim. Njegov pontifikat bio je obilježen ne samo pastoralnim brigama i težnjom za novom evangelizacijom, već i snažnim zauzimanjem za ljudska prava, slobodu i dostojanstvo svakog pojedinca. Ivan Pavao II. postao je jedan od ključnih aktera u borbi protiv komunističkih režima u Europi, dajući nadu potlačenima i hrabrost onima koji su se zalagali za slobodu.
Njegov doprinos dijalogu među religijama, posebno odnosima s pravoslavnim, židovskim i muslimanskim zajednicama, svjedoči o njegovoj želji za mirom i pomirenjem u svijetu. Osim toga, njegova osobna pobožnost i marijanska duhovnost ostale su duboko utisnute u srcima vjernika diljem svijeta.
Danas, 46 godina nakon njegova izbora, prisjećamo se Ivana Pavla II. kao pastira velikog srca, čiji naslijeđe i poruke ljubavi, mira i solidarnosti i dalje inspiriraju Crkvu i društvo. S posebnim ponosom i zahvalnošću sjećamo se ovog velikana naše vjere, molitveno se spominjući njegove uloge u povijesti ne samo Crkve nego i cijelog čovječanstva. (kta)
Životopis sv. Ivana Pavla II.
(preuzeto sa mrežnih stranica IKA-e)
Karol Jozef Wojtyla rođen je u Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakova, 18. svibnja 1920. Bio je drugo od dvoje djece Karola Wojtyle i Emilie Kaczorowske. Nakon završetka studija na višoj školi “Marcin Wadowita” u Wadowicama g. 1938. Karol se upisuje na Jagiellonsko sveučilište u Krakovu. Kada su nacisti g. 1939. zatvorili sveučilište mladi je Karol (od 1940. do 1944.) radio u kamenolomu, a potom u kemijskoj tvornici “Solvay” kako bi zaradio za život te izbjegao deportaciju u Njemačku. Osjetivši poziv na svećeništvo od 1942. pohađa u tajnosti predavanja na Teološkom fakultetu Jagiellonskog sveučilišta kao bogoslov Krakovske nadbiskupije. Istodobno, jedan je od promicatelja “Rapsodijskog kazališta” koje je također djelovalo u tajnosti. Nakon rata nastavlja studij na krakovskoj bogosloviji, koja je ponovno otvorena i Teološkom fakultetu Jagiellonskog sveučilišta sve do svog svećeničkog ređenja u Krakovu 1. studenoga 1946. Poznavajući Wojtyline iznimne sposobnosti i darovitost tadašnji krakovski nadbiskup kardinal Adam Stefan Sapieha Wojtylu šalje na daljnji studij u Rim, gdje postiže doktorat iz teologije (1948.) s tezom o nauku vjere u djelima sv. Ivana od Križa. Godine 1948. vraća se u Poljsku gdje obavlja službu kapelana u Niegowiću, a potom studentskog kapelana u župi sv. Florijana u Krakovu. Kasnije postaje profesorom moralne i etičke teologije na krakovskoj bogoslovi i Teološkom fakultetu u Lublinu.
U 38. godini života Wojtyla postaje najmlađi poljski biskup. Za biskupa je zaređen 28. rujna 1958. u katedrali u Krakovu. Šest godina kasnije, u tijeku održavanja Drugoga vatikanskog koncila, 13. siječnja 1964., papa Pavao VI. imenuje ga krakovskim nadbiskupom. Pavao VI. kreira ga i kardinalom 26. lipnja 1967. Kao nadbiskup sudjelovao je na Drugom vatikanskom koncilu (1962. – 1965.) pruživši važni prinos u izradi konstitucije “Gaudium et spes”. Kardinal Wojtyla sudjelovao je također na pet skupština Biskupskih sinoda prije svoje papinske službe. Papa Pavao VI. umire u svome ljetnikovcu u Castel Gandolfu 6. kolovoza 1978. Nasljeđuje ga, ali samo na 33 dana, kardinal Albino Luciani koji uzima ime Ivan Pavao I. Ivan Pavao I. umire u noći s 28. na 29. rujna 1978. te se već 14. listopada otvara nova konklava. Dva dana kasnije, 16. listopada, Karol Wojtyla izabran je za Papu. Nakon punih 455 godina izbor je pao na ne-Talijana, prvog slavenskog papu u povijesti. Karol Wojtyla uzeo je ime trojice svojih prethodnika – Ivan Pavao II.
Ubrzo nakon izbora za papu Ivan Pavao II. pokazao je kako će njegova služba biti u znaku velikih promjena. Od papinskog protokola u koji je uveo mnoge novine do snažne pastoralne zauzetosti koja se najistaknutije odražavala u njegovim apostolskim putovanjima. Nešto više od tri mjeseca nakon što je izabran za papu kreće na svoje prvo putovanje na kojem je posjetio Meksiko. Nedugo zatim objavljuje i svoju prvu encikliku “Redemptor hominis” (“Otkupitelj čovjeka”). Te 1979. godine na opće audijencije, na kojima su se okupljala mnoštva vjernika, uvodi kateheze iz određene tematske cjeline. Ubrzo je posjetio i svoju domovinu, koja će biti ukupno osam put odredište njegovih putovanja. Papa te godine na Veliki petak ispovijeda vjernike u bazilici Sv. Petra u Vatikanu te prvi put u povijesti saziva opću savjetodavnu skupštinu Kardinalskog zbora koja nije imala za cilj izbor pape.
Na blagdan Gospe Fatimske 13. svibnja 1981. na Trgu Sv. Petra u Vatikanu na papu Ivana Pavla II. izvršen je atentat. Na Ivana Pavla II. pucao je Turčin Ali Agca, teško ga ranivši. Papa je zadržan u bolnici na liječenju puna tri mjeseca, a bolnicu je napustio sredinom kolovoza. Godinu dana nakon atentata Papa je posjetio portugalsko svetište Gospe Fatimske, gdje je izrekao čin posvećenja i predanja svijeta Bezgrešnom Srcu Marijinu. Godine 1984. tijekom svoga 21. apostolskog putovanja na kojem je boravio u više dalekoistočnih zemalja proglasio je svetima više od stotinu korejskih mučenika. Bilo je to, nakon više od 600 godina, prvo proglašenje svetima izvan Rima. U listopadu 1986. u rodnom gradu sv. Franje Asizu Papa je predvodio Svjetski molitveni susret na kojem su se okupili predstavnici najznačajnijih monoteističkih religija. U jeku velikih društveno-političkih previranja u Istočnoj Europi godine 1989. Papi u povijesni službeni posjet dolazi predsjednik Vrhovnog sovjeta SSSR-a Mihail Gorbačov. U tome razdoblju dolazi do uspostave diplomatskih odnosa između Svete Stolice i zemalja europskog Istoka.
U siječnju 1992. Sveta Stolica priznaje Hrvatsku, a ubrzo su uspostavljeni i diplomatski odnosi između Svete Stolice i RH. Dvije godine kasnije, u rujnu 1994. Papa boravi u prvom posjetu Hrvatskoj kada, u tijeku rata za slobodu i samostalnost Hrvatske, izriče snažnu poruku pomirenja. U listopadu 1995. Papa je posjetio sjedište Ujedinjenih naroda u New Yorku gdje je, na UN-ovoj općoj skupštini, održao znameniti govor u povodu 50. obljetnice utemeljenja te organizacije. Iduće godine, 1996., započinje trogodišnja priprava za proslavu Velikog jubileja dvijetisućite godine Otkupiteljeva rođenja. Na svom 97. apostolskom putovanju u svibnju 1996. Papa je posjetio Sloveniju, a u travnju iduće godine Bosnu i Hercegovinu. Godine 1998. Papa je posjetio Kubu i ondje se susreo s Fidelom Castrom. Iste godine u listopadu boravi u drugom posjetu Hrvatskoj, prigodom kojeg je u Mariji Bistrici proglasio blaženim slugu Božjega kardinala Alojzija Stepinca.
Simboličnim činom otvaranja Svetih (jubilejskih) vrata 24. prosinca 1999. započeo je Veliki jubilej 2000. Otvaranje Svetih vrata na bazilici Svetog Pavla izvan zidina 18. siječnja imalo je snažno ekumensko obilježje. Prvi put u povijesti na svečanosti otvaranja Svetih vrata bili su prisutni predstavnici 23 kršćanske Crkve. U godini Velikog jubileja Papa je pohodio Egipat te tjedan dana proboravio u Svetoj zemlji. Samo u Svetoj godini Papa je proglasio svetima 148 blaženika, a blaženima 54-ero slugu Božjih odnosno ukupno 202 blaženika i sveca. Uz jubilejsku godinu objavljeno je čak pet Papinih dokumenata.
Nakon terorističkih napada od 11. rujna 2001. godine Papa poziva katolike na dan posta za mir a predstavnike religija svijeta na Dan molitve za mir u svijetu u Asizu. Tijekom 2002. Papa je u niz navrata pozivao na mir na Bliskom istoku gdje je došlo do nove eskalacije sukoba. Na početku dvadeset i pete godine svoje papinske službe 16. listopada 2002. Ivan Pavao II. proglašava Godinu krunice i uvodi u najrašireniju marijansku molitvu na svijetu, krunicu pet novih otajstava koja je nazvao “otajstvima svjetla”. Početkom lipnja 2003. Papa je ponovno, po treći put, u Hrvatskoj gdje je posjetio Dubrovnik (6. lipnja), Osijek i Đakovo (7. lipnja), Rijeku (8. lipnja) te Zadar (9. lipnja). U drugoj polovici lipnja 2003. posjetio je Bosnu i Hercegovinu i tom prigodom u Banjoj Luci proglasio blaženim slugu Božjega Ivana Merza.
Veljača 2004. u Vatikanu je bila u znaku intenzivnih diplomatskih aktivnosti posvećenih iračkoj krizi u kojima je Sveta Stolica izrazila svoju odlučnost da se učine svi napori kako bi se pod svaku cijenu izbjegao rat. U povodu obilježavanja 150. obljetnice proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću Papa je 14. i 15. kolovoza hodočastio zajedno s bolesnicima u glasovito francusko marijansko svetište Lurd. U poslijepodnevnim satima 14. kolovoza u papamobilu je predvodio procesiju s više od 100.000 hodočasnika, bolesnika i svećenika u molitvi krunice, od Špilje ukazanja do bazilike Sv. Krunice. Bilo je to 104. i ujedno posljednje apostolsko putovanje pape Ivana Pavla II.
U bazilici Sv. Petra u Vatikanu u nedjelju 17. listopada 2004. Ivan Pavao II. označio je početak Godine euharistije, u prigodi koje je i napisao apostolsko pismo “Mane nobiscum Domine” – “Ostani s nama, Gospodine”, a koja će završiti Sinodom biskupa u Rimu u listopadu 2005.
Početkom 2005. godine Papa je zbog gripe u dva navrata hospitaliziran. U tijeku drugog boravka u bolnici na Papi je 24. veljače izvršen operativni zahvat traheotomije u kojem mu je u grlo stavljena cjevčica koja je Svetom Ocu olakšavala disanje. Nakon osamnaest dana provedenih u rimskoj bolnici Gemelli Papa se u nedjelju 13. ožujka vratio u Vatikan kako bi sudjelovao u obredima Velikog tjedna i proslavio svetkovinu Uskrsa.
Shrvan mnogim bolestima, od kojih je najteža bila parkinsonova, koju stručnjaci pripisuju posljedicama atentata iz 1981. godine, Ivan Pavao II. još se na Uskrs 2005. pojavio na prozoru svoje radne sobe blagoslivljajući vjernike, te u srijedu 30. ožujka nakon toga, što je bilo njegovo posljednje pojavljivanje u javnosti. Nakon toga uslijedilo je pogoršanje njegova zdravlja i umiranje.
Papu Ivana Pavla II. voljeli su i poštovali i vjernici i predstavnici drugih religija kao i ljudi dobre volje sa svih strana svijeta. Jedan od najvećih ljudi protekloga stoljeća ujedno je bio papa koji je najdublje označio biće Crkve. Povijest će ga pamtiti kao velikana vjere, uma i srca. Prekretničkim društvenim gibanjima dao je vrlo značajan prinos, politiku je zadužio miroljubivošću i poštenjem, znanost poticajima, a ljubavlju prema umjetnostima zavrijedio je poštovanje i divljenje. Crkvu je vodio u teškim vremenima uvijek jasne vizije i uporno. Svijetu je pokazao lice Crkve, a Crkvi je dao još nesaglediv uzlet. Ivan Pavao II. bio je jedan od najvećih papa kako svojom velikom energijom tako svojim značenjem. Još ćemo ga dugo otkrivati, od njega učiti i na njegovu se životu nadahnjivati.
