Na znanstvenom skupu „Kult sv. Šime u prostoru i vremenu“, izlaganje o temi „Moralno – teološka i vjerska reafirmacija svetišta života“ u četvrtak, 10. listopada, u dvorani Kneževe palače u Zadru, održao je doc. dr. sc. don Damir Šehić s Teološko – katehetskog odjela na Sveučilištu u Zadru, ujedno i čuvar svetišta sv. Šime. Izlaganje dr. Šehića donosimo u cijelosti.
Sve Vas srdačno pozdravljam i čast mi je kao čuvar Svetišta Svetog Šime zahvaliti svima ponajprije na organizaciji ovog znanstvenog simpozija o Kultu sv. Šime, počevši od predstavnika Sveučilišta u Zadru, Teološko-katehetskog odjela, Papinskog odbora za povijesne znanosti u Rimu i osobno, u ime Svetišta sv. Šimuna Bogoprimca.
Ovo će se izlaganje osvrnuti na Moralno-teološku i vjersku reafirmaciju svetišta života.
Sažetak
Promišljanje iz moralno-teološke perspektive koncipirano je u dvije tematske cjeline te ćemo se u prvom dijelu kroz teološku refleksiju osvrnuti na opravdanost ideje i potrebe za reafirmacijom života. U tom ćemo dijelu nazvanom Moralno-teološka refleksija na kršćansku kulturu zahvaćenu kulturom smrti, iz perspektive moralne teologije, pogledati naše suvremeno okruženje i kulturu u kojoj danas, u ovom trenutku živimo, a u kojoj se naslućuje nešto vrlo neljudsko u zraku.
Druga tematska cjelina donosi odgovor na prvu, pri čemu je Sveti Šime Bogoprimac kao simbol i sveti lik koji prigrljuje Božanski život, onaj po čijem zagovoru i u čijem svetištu pronalazimo afirmaciju svetosti života.
Uvod – Potreba reafirmacije života?
Perspektiva moralne teologije iz koje govorim i promišljam, na život i čovjeka promatra iz pozicije katoličke teološke antropologije koja ljudsku stvorenost, konačnost i kontingentnog ljudskog stvorenja razumijeva jedino u odnosu na Boga Stvoritelja. Sâm Bog Stvoritelj temelj je ideje o ljudskom životu koji je svet, temelj je čovjekove vrijednosti i dostojanstva. No, u interdisciplinarnom i pluriperspektivnom kontekstu znanstvenog diskursa, nameće se pitanje relevantnosti kršćanske antropologije i moralne teologije i njihovog govora o ljudskom životu.
Promotrimo li aktualne prilike svijeta i čovjeka, već na ovlaš i površinski pogled uočljive su vrlo jasne, neskrivene i štoviše ponosne općeprihvaćene prakse uništavanja čovjeka od samog početka njegova života. Upotrijebimo li znanstveni metodološki aparat i evaluiramo potvrđene činjenice i relevantne izvore argumenata jednostavno se dolazi do spoznaje povijesnih uzroka i ideologija koje stoje u pozadini praksi koje teže raščovječenju i uništenju čovjeka.
Današnje postmoderno društvo se hvali najvišim civilizacijskim dosegom ikad i najvišim rangom zaštitite ljudskih prava i života. No, kako upravo ta ista postmoderna kultura loše pokušava prikriti, razina zaštite čovjeka nikad dosad nije bila ovoliko selektivna i diskriminatorna. Društveno uređenje koje jedan ljudski život smatra vrjednijim od drugoga nije Božji, odnosno društvo koje jedan ljudski život štiti dok drugi zatire nije i ne može biti ni Božji, ni human, ni civiliziran ni pošten.
1. Moralno-teološka refleksija na kršćansku kulturu zahvaćenu kulturom smrti
Raskrinkavajući filozofsko utemeljenje ideologija koje zagovaraju i opravdavaju otvoreni rat protiv čovjeka, ponižavanje i uništavanje života uz ismijavanje kršćanske borbe za poštovanje svetosti života, sv. Ivan Pavao II. je detektirao izvore i prominentne zagovornike istoga, pokazujući kako pripadaju istoj platformi graditelja kulture smrti. Nemoguće je ne primijeti kako sve navedene prakse usmjerene na dehumanizaciju, ponižavanje dostojanstva i konačno uništenje čovjeka, dijele iste ideje i vizije o čovjeku, te imaju isti vrijednosni sustav koji se opire stvorenom moralnom redu, odnosno imaju istog nadahnitelja.
Graditelji kulture smrti pokušavaju konstruirati novi poredak stvarnosti s novim moralnim poretkom, pri čemu stvoreni moralni i društveni red dekonstruiraju i transformiraju, stvarajući okruženje koje doista nalikuje ratnom stanju. Dovoljan je tek površni pogled na društvo posljednja dva stoljeća kako bi se primijetio rat protiv života, kojeg možemo bolje razumjeti prisjetimo li se svetopisamske slike zametnutog neprijateljstva između „roda ženina i roda zmijina” (Post 3,9). Otada se vodi rat koji je zapravo već završen, pobjedom Boga na čiju se stranu rod ljudski ima priliku svrstati, jer se „razgnjevio zmaj na Ženu i zaratio s ostatkom njezina potomstva” (Otk 12,17). Crkva je od svojih početaka toga jako dobro svjesna, unatoč tomu što joj se predbacuje militaristički govor i stav, te Crkvu na zemlji neprestano podsjeća kako je ona vojujuća.
Kršćanskoj tradiciji je dobro poznata filozofija zla, nad kojim kršćanin pobjedu slavi ponajprije prevladavajući u vlastitom srcu sklonost i težnju za zlom, a potom ustajanjem i bespoštednom borbom protiv zla u svijetu oko sebe, u snazi Onoga koji je u najfundamentalnijem smislu zaustavio zlo na sebi, na križu.
No, uočava se kako zadah kulture smrti dolazi i ulazi u kršćanske redove, u kršćanske domove i kršćanske zajednice. Dovoljno je pogledati, a ovdje nećemo zbog ograničenja ulaziti u statistike, stopu ubojstava nerođene djece u jednoj kršćanskoj zemlji Hrvatskoj i postaje posve jasno kako se suvremeni kršćanin i vjernik odvojio od temeljnog kršćanskog nauka o svetosti i nepovredivosti ljudskog života (Evangelium vitae, br. 53.).
1.1. Nešto vrlo neljudsko u zraku…
Teme poput uništenja života kroz patnju nerođene djece, ukradenog djetinjstva, prisilnog siromaštva, trgovanja organima i embrijima, čedomorstva, genetske selekcije, pasivnog genocida, holokausta najmanjih ili dječjeg roblja su suviše invazivne za udobni i uljuljani postmoderni lagodni život te ljudi, kršćani, vjernici i društvo u cjelini odbija i pogledati a kamoli prihvatiti surove činjenice. Kada se ova moralno teološka refleksija obrati hrvatskom teološkom krugu može se uočiti kako je ono jednako nezrelo za ozbiljan i zauzeti teološki angažman oko pitanja na kojem cijelo kršćanstvo stoji ili pada, čovjek je slika Božja od početka ili nije uopće. Misterij čovjeka i svetosti njegova života postaje doista jedino vidljiv u misteriju utjelovljene Riječi, kako nas uči Gaudium et spes, br. 22., te Isus Krist kao svjetlo naroda, osvjetljuje lice svoje Crkve koju šalje cijelom svijetu propovijedati Evanđelje svakom stvorenju (Mk 16,15). Postavljamo stoga s razlogom pitanje, jesmo li kao Isusovi poslanici svijetu doista navijestili Evanđelje života? I gdje je u aktualnom trenutku suvremenog čovjeka Evanđelje života?
Bez ikakve sumnje se očituje kako svi navedeni oblici uništenja i raščovječenja ljudskih bića imaju zlog nadahnitelja, pod njegovim se uputstvom i vodstvom odvijaju, imaju njegov kukavički rukopis, i konačno, završit će kao i on sam, pobijeđeni i kažnjeni. Suočiti se s praksama poput odabira embrija, prednatalnom eugenikom, modernim kanibalizmom, depopulacijom i antipopulacijskom politikom znači doslovno se suočiti sa zlom. Ako čovjek odluči učiniti što mu stvorena ljudska savjest i kršćanski poziv nalažu te se založi u bitci protiv tog istog zla, mora biti svjestan kako ulazi u rat s neprijateljem koji nema etike i kojemu je cilj uništenje svega bez iznimke. Bolje je onda sa zlom ne imati posla, misle kršćani. Zaboravljajući pritom kako ulazak u rat s porodom sotoninim nije opcionalan. Njegov je rod zaratio s ljudima (Otk 12,17), bili toga ljudi svjesni ili ne, nalaze se u ratu. Jedini izbor koji čovjeku u ratu sa zlom preostaje jest vlastita uloga. Zatvaraju oči i negirajući stvarnost ili ostajući po strani kao da se uništavanje drugih ljudi ne tiče njegova osobnog života, čovjek odabire kršćanstvu dobro poznatu ulogu onoga koji se želi zamjeriti moćnome i ugroziti svoju poziciju. Povijest bilježi, a i Knjiga Života na čijoj su strani odlučili biti oni opranih ruku.
Tražit ću račun od čovjeka za život čovjeka” (Post 9,5), proziva sveto pismo, a crkveno učiteljstvo opetovano poziva na dužnost koju nam je stavio kršćanski poziv dužnosti biti bližnji svakom čovjeku, osobito ugroženom jer u dramatičnoj borbi između kulture života i kulture smrti, potreban je „hitni opći pokret savjesti i zajednički etički napor, da se u djelo provede velika strategija u korist života” (Evangelium vitae, br. 95).
1.2. Moralno-bioetička perspektiva vrijednosti i svetosti života
Nisu kršćani izmislili život, ali je život u kršćanstvu shvaćen iz slike Božjeg stvaranja i otkupljenja po Isusu Kristu dobio potpuno drugačiju vrijednost. Novost jest da je svaki život svet i veličanstven. Neke se druge kulture žrtvovale ljude, neki su životi odnosno ljudi bili manje vrijedni ili bezvrijedni, samo brojevi. Takvi se svjetonazori potkradaju i danas. Kršćanstvo, s druge strane, govori kako je čovjek stvoren na sliku Božju, čovjek je Imago Dei. Zbog toga je svaki čovjek posinjeno i okupljeno dijete Božje. Svaka je osoba jednakog dostojanstva, prema Božanskom zakonu na kojem se nadahnjuju ljudski zakoni. Koncept osobe je nastao u okviru ranokršćanske filozofije i teologije, utemeljeno na Božanskom zakonu, iz kojeg proizlazi i ljudski zakon koji štiti pravo na život svakog ljudskog bića.
Iz toga su koncepta proizišla i danas toliko proklamirana ljudska prava i na tom je konceptu utemeljena demokracija, ali ne ona u kojoj vlada narod kao neka amorfna masa iz koje se čuju najjači glasovi, nego princip „jedan čovjek, jedna glas”. Svaki je pojedinac toliko vrijedan da odlučuje o tome tko će i kako upravljati društvenim sustavom. Dakle, cijeli svijet koji se ponosi civilizacijskim dosezima, prava čovjeka duguje judeo-kršćanskom krugu i zapadnoj civilizaciji grčke filozofske misli na koje se danas ustaje.
Moralno-bioetička perspektiva kršćanske antropologije o ljudskom životu, možda je najjasnije izražena u enciklici Evangelium vitae br. 53, „ljudski život svet i nepovrediv kao stvaralačko Božje djelo od samog početka te nitko i ni u kakvim okolnostima ne može prisvojiti pravo neposrednog uništenja ljudskog bića”. Proizlazi kako je jedini gospodar života Stvoritelj od kojega se život prima i s njime, u samoj čovjekovoj naravi inherentno pravo na život. Kršćanska antropologija se ovime konfrontira postmodernim materijalističko-redukcionističkim konceptima koji ljudski život ne priznaju kao Božji dar, nego se čovjekom smatra tek onaj pojedinac kojega je majka prihvatila i odlučila roditi kao čovjeka.
2. Svetište sv. Šimuna Bogoprimca kao svetište života
Usred borbe života i smrti, usred vladavine kulture smrti jedini odgovor koji kršćanstvo ima je kultura života. Život dakle bira kršćanin koji odabire prihvaćanje života, pouzdavajući se u Sina Božjega koji je svojom smrću objavio veličinu i vrijednost ljudskog života, te božanskim paradoksom s drva križa i smrti izvire novi život čovjeku (Evangelium vitae, 33.)
Ljudski je život po Kristu postao božanski i vječni, dobio je puninu vrijednosti i u ovozemaljskom životu koji usmjeren i pozvan svrhu naći u pogledu prema vječnom i božanskom životu. (EV, br. 30) Život prihvatiti i prigrliti kao Božji dar i poziv.
Svetište sv. Šimuna nosi upravo tu poruku. Sveti je Šimun kao Bogoprimac Duhov Svetim upućen, prigrlio Isusa ukazao na dijalektiku prihvaćanja i odbacivanja života koju danas živimo. Kako Ivan Pavao II ističe, unatoč Isusovim svetim roditeljima koji su ga prihavtili iz ruke Božje, svijet ga je odmah odbacio, za njega nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2,7). Isusov nerođeni život i njegova trudna majka nisu poželjni. Štoviše, odbacivanje svijet je kulminiralo u neprijateljskom traženju da se dijete ubije (usp. Mt 2,13). Iz kontrasta prijetnji i nesigurnosti s jedne strane i moći Božjega dara s duge strane, sjaji sve većom snago slava koja izlazi iz nazaretske kućice i betlehemske štalice – život koji se rađa spasenje je cijelom čovječanstvu (Evangelium vitae, br. 33.)
Umjesto zaključka – Afirmacija Svetišta života
Upravo ta poruka i kršćanska vizija svetog Šimuna Bogoprimca, onoga koji život prihvaća, štoviše koji u tom životu vidi i spasenje svojeg života za vječnost, je ona koju nalaze vjernici koji dolaze u Šimunovo Svetište života. Svetište koje promiče svetost ljudskog života, a u skladu s naukom katoličke Crkve priznajući i svetost i nepovredivost ljudskog tijela ima još jednu nevjerojatnost Božje snage i sile, a to je neraspadnuto tijelo Šimuna Bogoprimca. Tako svetište sv. Šimuna ovom suvremenom svijetu, Zadru i Hrvatskoj naviješta kako je ljudski život svet, ali i ljudsko tijelo koje nam je na ovoj zemlji dar. Stoga će svako oskvrnuće duše i tijela, osobito najranjivijih dočekati Božji sud. Sveti Šimun i kroz uslišanja vjerničkih molitava poručuje i svojom relikvijskom prisutnošću svjedoči kako će pobijediti Božji život i Sinovi svjetla koji se za život bore.
Zaziv zagovora sv. Šime i zahvala!
Foto: I. Grbić
