Središnje molitveno slavlje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u Zagrebu

Požeški biskup i predsjednik Biskupske komisije HBK za ekumenizam mons. Antun Škvorčević predvodio je središnje molitveno slavlje u okviru Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u nedjelju 21. siječnja 2024. godine u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkom Kaptolu.

U slavlju su sudjelovali apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, episkop Buenos Airesa i administrator Zagrebačko-ljubljanske mitropolije Srpske pravoslavne crkve Kiril Bojović, biskup Evangeličke (luteranske) crkve Branko Berić, biskup Reformirane kršćanske kalvinske crkve Peter Szenn, protojerej stavrofor Makedonske pravoslavne crkve – Ohridske arhiepiskopije otac Kirko Velinski, starješina Baptističke crkve Momir Blažek te kanonici Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Zlatko Koren i mons. Zvonimir Sekelj. Prisustvovali su i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije preč. Krunoslav Novak te Povjerenstvo Zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog predvođeno preč. Marijanom Franjčićem.

Na početku slavlja biskup Škvorčević pozdravio je sve okupljene u ime Hrvatske biskupske konferencije na čelu s njenim predsjednikom zagrebačkim nadbiskupom mons. Draženom Kutlešom te u svoje osobno ime. Istaknuo je kako se i ove godine Molitvena osmina za jedinstvo kršćana u Zagrebu organizira “na postajni način kako smo započeli prije četrdeset godina, pohađajući jedni druge, i prepoznajući se kao Božji sinovi i kćeri, a Isusova braća i sestre. Misao vodilja ovogodišnje Molitvene osmine „Ljubi Gospodina Boga svojega…i svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Lk 10, 25-37) podsjeća nas na najveći izazov koji je Bog ostvario kad je dao utjelovljenog Sina svoga za nas na križu i svojom moćnom ljubavlju pobijedio zlo i smrt. Njoj želimo povjeriti svoja nastojanja oko promicanja jedinstva kršćana.”

U homiliji biskup Škvorčević kazao je kako je na početku 1980-ih u Hrvatskoj i u Zagrebu uglavnom “vladalo svojevrsno hladno raspoloženje jednih prema drugima, nisu se susretali nego zaobilazili. To stanje pokatkad se očitovalo i kao međusobno suprotstavljanje, uvjetovano djelomice i određenim povijesno-nacionalnim zbivanjima. Završetak devetogodišnje proslave 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata Nacionalnim euharistijskim kongresom u Zagrebu i Mariji Bistrici 1984. godine bila je prilika da u pogledu međukršćanskih odnosa u Hrvatskoj učinimo određene pomake u duhu Drugog vatikanskog sabora. Naime, polazeći od toga da je euharistija communio – zajedništvo, i da Nacionalni euharistijski kongres treba biti svjedočanstvo – ne samo katoličkog zajedništva – nego i sa svima onima koji su krštenjem ucijepljeni u Krista i postali dionici njegova Tijela, Crkve u svoj širini kojom je on sebe dao na križu za svakoga od nas, uspostavio ljubav kao mjeru Božjeg odnosa prema čovjeku, tražeći od svojih učenika da i oni tako postupaju.”

Biskup je dodao kako je “Tajništvo Odbora za pripravu Nacionalnog euharistijskog kongresa zamolilo voditelje pojedinih kršćanskih zajednica u Zagrebu da tijekom Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana 1984. godine katolički vjernici mogu pojedinog dana biti prisutni na njihovu redovitom bogoštovnom činu, upoznati se s njihovom duhovnošću i iskazati im kršćansko poštovanje i blizinu. Zamišljeno je to kao prvi korak neposredne priprave za Nacionalni euharistijski kongres, ali tako da ne povrijedimo one koji su smatrali kako zbog svojih razloga ne mogu s katolicima zajedno moliti.”

“Završno slavlje predvodio je kardinal Franjo Kuharić zajedno s nekoliko hrvatskih biskupa u franjevačkoj crkvi na Kaptolu”, podsjetio je biskup Škvorčević i dodao kako se radilo o prvom iskustvu “međusobnog molitvenog pristupa kršćanske braće i sestara u Zagrebu, popraćeno određenim nedoumicama i nesigurnostima. One su sljedećih godina prevladane te su pohodi vjernika različitih kršćanskih zajednica jednih drugima na postajni način tijekom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana postali u Zagrebu, a potom i drugdje u Hrvatskoj, sastavni dio kršćanske kulture susreta i dijaloga, pridonijevši smanjenju međusobnih predrasuda, izbjegavanju negativnog pristupa prema drugima, promicanju onoga što im je zajedničko, te rastu međusobnog povjerenja.”

Biskup Škvorčević naglasio je kako je “ozračje stvoreno spomenutim putem imalo nemalo značenje i u vrijeme Domovinskog rata kada molitveni ekumenski hod u Zagrebu nije prestao, i bio svojevrsna potpora susretima na najvišoj razini između delegacije Katoličke Crkve u Hrvatskoj na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem i delegacije Srpske pravoslavne crkve, predvođene patrijarhom Pavlom, gdje se u otvorenosti razgovaralo o teškim ratnim zbivanjima, zauzimalo za mir i svjedočilo da dvije crkve nisu u sukobu.”

“Svi oni koji pripadaju različitim konfesionalnim zajednicama naši su najbliži, jer su po svetom krštenju postali jedno u Isusu Kristu snagom njegova Duha, te nema veće međuljudske blizine nego li je krsna”, poručio je biskup i istaknuo: “Nismo se danas okupili ovdje da bismo nešto odglumili, ljeporječivo jedni drugima ispripovjedili, nego da sa svom vjerničkom iskrenošću iznesemo pred Boga rane u našim međusobnim odnosima, otvorene u prošlosti, a nerijetko potvrđivane i u sadašnjosti. Uvjerava nas Isus u evanđelju da je bližnji onome koji je upao među razbojnike postao „onaj koji mu iskaza milosrđe“ (Lk 10,37). Želimo se stoga i danas na ovom slavlju duhovno približiti jedni drugima u svijesti krsnog dostojanstva Božjih sinova i kćeri, Isusove braće i sestara, iskazati poštovanje i povjeriti Bogu svoje nemoći, udaljenosti, prezire i nerazumijevanja, sve ono čime smo jedni druge možda i nesvjesno povrijedili. Želimo zajedničkom molitvom kao ljekovitim uljem zaliti sve rane koje još nisu zacijelile, zatražiti Gospodina da nas izliječi snagom svoje ljubavi i učini duhovno moćnima kako bismo i mi ljubili, praštali, svjedočili milosrđe, širili povjerenje, uspostavljali odnose koji nas potvrđuju u identitetu Isusovih učenika.”

Prigodne riječi uputili su i predstavnici drugih kršćanskih crkava. Episkop Kiril Bojović kazao je kako “iskušenja nisu poželjna. Mi se molimo Bogu Ocu da nas zaštiti od iskušenja, ali ona nekada rađaju najčistiji i najdublji vapaj Bogu, i s osjećajem prema svom bližnjem.” Episkop je dodao kako nema veće ljubavi nego položiti svoj život za prijatelje. Istaknuo je kako je prvi korak prema toj ljubavi molitva za bližnje, dok je drugi korak ljubiti ih. “Krist nas sve poziva da pođemo za njim”, zaključio je episkop Kiril.

Biskup Evangeličke (luteranske) crkve Branko Berić istaknuo je da “kao kršćani možemo pomoći ljudima jer poznajemo Onoga čiji su odgovori stvarni i bolji od svega na svijetu – Isusa.” Dodao je kako je “potraga za pomirenjem oslabljena duhovnim osiromašenjem. S obzirom na ove stvarnosti, imperativ svjedočenja Božje ljubavi postaje još uvjerljiviji. Božja ljubav prema svijetu postala je čovjekom u Isusu, u Djetetu, po kojem je Bog došao na svijet sa svim njegovim borbama, patnjama, ali i s njegovim radostima i srećom.”

“Jesmo li mi danas ovdje da steknemo život vječni? To je ono što nas spaja, to nas ne može razdijeliti jer mi smo jedno u Gospodinu Isusu Kristu koji je za nas umro i uskrsnuo. Dobra djela na koja se potičemo trebaju proizlaziti iz vjere, a naša vjera je jedna, u jednoga Boga koji je trojedini pravi, živi Bog”, naglasio je biskup Reformirane kršćanske kalvinske crkve Peter Szenn.

Protojerej stavrofor Makedonske pravoslavne crkve – Ohridske arhiepiskopije otac Kirko Velinski poručio je kako je zahvalan svima onima koji su “trasirali put kako trebamo hodati zajedno. Danas smo mi odgovorni kako učiniti nešto bolje za ponovno ujedinjenje kršćana.”

“Unatoč razlikama među nama, koje nisu zanemarive, pozvani smo prepoznati i prihvaćati jedni druge kao braću i sestre. Vjerujemo da to nije naša ideja, nego da je to poziv Isusa Krista. On nas zove u svoju prisutnost, zove nas da budemo blizu njemu. Svi koji smo blizu Njemu, automatski smo blizi jedni drugima”, zaključio je starješina Baptističke crkve Momir Blažek.

Molitveno slavlje pjesmom su animirali Koralisti zagrebačke katedrale pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka, uz orguljašku pratnju Nevena Kraljića.