Na znanstvenom skupu ‘Kult sv. Šime u prostoru i vremenu’ u četvrtak, 10. listopada, izv. prof. dr. sc. Ana Mišković sa Sveučilišta u Zadru izlagala je o temi „O kultu sv. Šimuna u Zadru“, u dvorani Kneževe palače u Zadru.
„Zadrani su od početka njegovali vjernički pristup i štovanje prema zemnim ostacima sv. Šimuna u duhu latinskog značenja riječi kult, (cultus), što znači poštovati, njegovati“, istaknula je dr. Mišković. Opisala je kako je, u vremenskim fazama, izgledao prijenos tijela sv. Šime do njegovog sadašnjeg odredišta u zadarskom svetištu sv. Šime te odnos kamene škrinje u kojoj se tijelo prvotno nalazilo i srebrne škrinje u kojoj se sada nalazi u crkvi sv. Šime.
Svečevo tijelo pronađeno je u Zadru 1273. godine i, prema predaji, svečano se, „trijumfalno“, prenijelo u procesiji unošenjem na ležaju unutar gradskih zidina, do crkve sv. Marije Velike u središtu Zadra. Tijelo je stavljeno u kapelu sv. Šime u crkvi Marije Velike gdje su dolazili brojni hodočasnici. Prema povijesnim podacima, kapela je bila duga 12 m, široka 7 m, na sjevernoj strani, a podignuta je 1368. godine. Povrh luka koji uvodi u kapelu sv. Šimuna bilo je pet grbova i natpis u kojem se spominje nadbiskup Lovre Perijander, za vrijeme čije biskupske službe se dogodio prijenos tijela u crkvu Sv. Marije Velike svećeničke, istaknula je dr. Mišković.
Kada je srušena crkva Marije Velike, tijelo je 8. srpnja 1571. preneseno u njenu sakristiju i tu se nalazilo deset godina. Potom je tijelo 10. travnja 1581. preneseno u kapelu sv. Roka, koja se nalazila uz južni zid crkve Marije Velike, gdje se tijelo nalazilo pedeset godina. U tu se kapelu prenio i kameni sarkofag, koji je izrađen po otkriću tijela, oko 1274., na čijem je pročelju lik ležećeg Šimuna koje se nalazilo unutar kamene škrinje.
Nakon 1397. proširila se kapela u kojoj su se nalazile dvije škrinje i izgradila se nova, veća kapela, zbog većeg dolaska hodočasnika, da se može obilaziti tijelo sv. Šimuna.
Kada je srušena crkva Marije Velike, razdvajaju se dvije škrinje. Kamena, u kojoj je bilo tijelo sveca, bila je u kapeli sv. Roka, a srebrna škrinja koju je za pohraniti u nju svečevo tijelo dala izraditi kraljica Elizabeta Kotromanić, prenosi se kod benediktinki. Svetac i škrinja bili su razdvojeni, istaknula je dr. Mišković.
Svečani prijenos tijela iz kapele sv. Roka u crkvu sv. Stjepana, u njenu kapelu Del Santo, bio je 16. svibnja 1632. godine, kada se tijelo sveca smješta u srebrnu škrinju koja se do tada nalazila u kapitulu samostana zadarskih benediktinki Sv. Marije. Škrinju od plemenitih metala dala je izraditi kraljica Elizabeta ugarska, a radio ju je poznati zlatar Franjo Antunov iz Milana od 1377. do 1380. godine.
Sveukupno, tijelo sv. Šime bilo je u crkvi Marije Velike 300 godina, do prijenosa tijela u svetište sv. Stjepana gdje tijelo konačno ostaje do danas, a crkva njegovog trajnog ovozemnog boravišta više se ne zove sv. Stjepana, nego crkva sv. Šime.
U crkvu sv. Stjepana prenijela se i kamena raka koja više nije bila počivalište svečevog tijela kao u kapeli sv. Roka, ali kao štovana relikvija ex-contactu interpolira se u oltar sv. Križa u crkvi sv. Stjepana. Štovateljima sv. Šimuna dijelila se svilena tkanina koja je prekrivala svečevo tijelo i prašina koja je bila u kamenom sarkofagu, kao sekundarna relikvija, istaknula je predavačica.
“Kameni relikvijar u kojem je bilo tijelo sv. Šimuna nalazio se ispred oltara. Škrinja se nalazila na četiri stupa, nosača, koja su uz sebe vjerojatno imala i anđele u stavu klanjanja. Prilikom vađenja tijela iz kamene rake, uočen je natpis iz 1283. na kojem su bile zapisane plemenitaške zadarske obitelji koje su time nastojale pridobiti svečevu zaštitu. Dakle, krajem 13. st. relikvije su postigle popularnost zadarskih plemića“, istaknula je dr. Mišković. Pokazala je sliku ulomka sivog mramornog stupića koji ukazuje na dio oltarne instalacije u sklopu koje se, prema pretpostavci dr. Mišković, mogao nalaziti kameni sarkofag sa svečevim tijelom, jer je mramor kao materijal bio vezan za oltarne instalacije. To ukazuje na podnožje na kojem je škrinja bila postavljena. Takav mramorni ulomak pronađen je za vrijeme istraživanja crkve Marije Velike.
Dr. Mišković govorila je i o povlastici potpunog oprosta povezanog s čašćenjem sv. Šime. „Papa Bonifacije IX. dao je 1396. mogućnost potpunog oprosta onima koji pohode tijelo sv. Šimuna u Zadru, istu privilegiju koju je omogućio crkvi sv. Marka u Veneciji na dan Marijina Uznesenja. Imaju privilegiju potpunog oprosta uzastopno osam dana, u okviru osmine blagdana“, rekla je dr. Mišković. Zadobivanje potpunog oprosta u crkvi sv. Šime i dodatno u crkvi sv. Anastazije, vezano uz svečev blagdan, potvrdila je i druga papinska bula.
Dr. Mišković predstavila je i poziv na proslavu blagdana sv. Šimuna od 5. listopada 1410., što je tek godinu dana poslije uspostave mletačke vlasti u Dalmaciji.
Uoči svetkovine sv. Šime, javni poziv na trgu zadarske komune i nekim drugim uobičajenim mjestima uputio je Luka Nadratić, „glasnik i gastald glasnika zadarske kurije, po nalogu plemenite gospode, kneza Zaharija Trivisana i kapetana grada Zadra Petra Arimonda“ kad je javno proglasio da „svaka osoba, kojeg god bila pravnog statusa i staleža, može slobodno i nekažnjeno, bez ikakvog osporavanja ili uznemiravanja, doći u grad Zadar na svetkovinu sv. Šimuna i tu boraviti osam dana uzastopno“, od 7. listopada do 14. listopada, „slobodno i sigurno, bez obzira na bilo koja novčana dugovanja, koja mogu imati“.
„Mletačka vlast poziva s glavnog trga i dopušta da se nesmetano i javno slavi blagdan sv. Šime, zaštitnika zadarske komune i to osam dana uzastopno, a pod zaštitom sv. Šime neki građani oslobađaju se dugovanja“, naglasila je dr. Mišković.
Predavačica je navela i citate hodočasnika iz svijeta iz 15. i 16. st. koji su u svojim zapisima potvrđivali osobno viđenje škrinje i svečevog tijela za pohoda Zadru. Pruski plemić Ludwig von Rauter 1569. piše: „U jednoj crkvi nalazi se tijelo sv. Šimuna, neraspadnuto, u kamenom grobu nad zemljom. Još se i sada može razabrati da je bio obrezan. Uz grob stoji raka od žute mjedi s lijepo izrađenim likovima, na 4 kamena stupa, 1 hvat visoko, koji je dala načiniti neka poljska kraljica i u nju je dala položiti tijelo Zaharijino (Šimunovo!)“.
God 1440. netko piše „u tom gradu počiva sv. Šimun Pravednik, sav i neokrnjen u skupocjenom kovčegu. Njegovo sveto tijelo razgledava se s velikom pobožnošću“. Počiva u jednom oltaru, a i inače je mnogo svetinja kod njega (1453.). I tamo su nam pokazali tijelo svetog Šimuna sasvim golo i neraspadnuto – nitko od nas nije čuo niti vidio takvu neraspadnutost nekog svetog tijela, koji ljudi, koji u to vrijeme se približe grobu, osjete i uvelike se zadive (1486.).
Njemu je jedna ugarska kraljica dala napraviti lijepi zlatni kovčeg, dug koliko i tijelo, ali sveti Šimun nije htio u njemu počivati, nego počiva dobro poklopljen u jednom kamenom grobu (1480.). Leži sahranjen sveti Šimun, koji je u ruke primio… Njega još vidimo točno kao da je umro prije godinu dana pa su hodočasnici dodirivali svojim ruhom po cijelom tijelu (1492.). Na drugom oltaru počiva časni svećenik gospodin Šimun… Otvorili su nam grob, da potpuno razgledamo Gospodina i dopustili nam da ga dodirnemo svojim krunicama (1497.). „Vjernici su dodirivali svečevo tijelo s krunicama, rukom i drugim što nose sa sobom kao sekundarnu relikviju“, rekla je dr. Mišković.
Prema dokumentima iz zadarskih arhiva, Nadbiskupov akt od 5. listopada 1550. o izborima prokuratora Gospe od Mira spominje da se tijelo sveca nalazi u srebrnoj škrinji.
Crkva na Zapadu slavi 8. listopada kao blagdan sv. Šime od 700. godine. „Sv. Šimun slavio se uz blagdan Svijećnice ili Prikazanja Gospodinova svečano u svim zadarskim crkvama, no osobito u crkvi sv. Marije Velike. Svečano su se pjevale psalmodije. Godine 1558. službu je predvodio čuveni propovjednik Cornelio Musso porijeklom iz Piacenze, biskup Bitonta, koji je propovijedao pred sudionicima tridentskog koncila”, naglasila je dr. Mišković.
Prema podacima iz 18. st., „dana 15. svibnja održava se Večernja uz blagdan Prijenosa sv. Šimuna, a na blagdan 16. svibnja, nakon službi u koru, odvija se opća procesija na kojoj sudjeluju svi osim redovnika sv. Krševana. Sudjeluje i prelat, predstavnici u romani koji se procesiji pridružuju iz vlastite palače. Postaja tog dana je u crkvi sv. Šimuna gdje se pjeva svečana misa te se otvara svečeva škrinja. Prokuratori škrinje moraju obavijestiti ceremonijare ukoliko sudjeluje i državna vlast. Procesija se ne smije zanemariti, jedino prebaciti ukoliko nije prilika za nju, jer je od velike pobožnosti. Ujedno se procesija zvala i procesija ruža jer je kler nakon mise dobivao ruže.
Na blagdan sv. Šimuna, 8. listopada opet se nose relikvije i odvija se opća procesija do crkve sv. Šimuna koja je također postaja tog dana. Tamo se pjeva svečana misa, sudjeluju prelat, državna vlast (ako žele), a pridružuju se procesiji iz svoje palače. Nakon mise, državna vlast odlazi u svoju palaču, a procesija u katedralu“, opisala je dr. Mišković izgled blagdanskih procesija, istaknuvši da su tijelo sv. Šimuna pohodili i apostolski vizitatori.
Dr. Mišković je rekla da je na osobiti način povezana s crkvom sv. Šime, jer je u toj crkvi primila sakrament krštenja i u njoj učinila prve korake u životu vjere.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić
