U nekadašnjem samostanu časnih sestara Službenica milosrđa u Ravniku, filijali župe Lupak u rumunjskom Banatu, požeški biskup emeritus Antun Škvorčević predvodio je od 9. do 12. listopada duhovne vježbe za svećenike karaševske Hrvate. Duhovne vježbe je organizirao i njima koordinirao Nikola Lauš junior, kancelar Biskupskog ordinarijata u Temišvaru, biskup Pál Jószef Csaba ih je blagoslovio a župnik Lupaka Jura Patašan kao dobar domaćin pobrinuo se za sve što je bilo potrebno da se one mogu prikladno odvijati. Uz trojicu župnika hrvatskih župa karakaških Hrvata – spomenutog Juru Patašana iz Lupaka, Petra Rebeđila iz Karaševa te Milana Simu iz Klokotiča bili su i drugi karakaški svećenici, među kojima i salvatorijanac Nikola Lauš senior, osim dvojice nemoćnih umirovljenika – Milje (Mihaela) Sime i Petra Stoianovića. Biskupovo polazište duhovnih vježbi bila je tvrdnja kako je duhovno zdravo povremeno se zaustaviti sam pred sobom, pogledati sebi u oči i zapitati se kakav sam na koncu konca, ne da bih se prestrašio ili 
posramio sebe, nego novom hrabrošću i Božjom pomoću ponovno započeo nastojati biti ono što jesam po Božjem pozivu i poslanju Crkve. Podsjetio je biskup kako se sav naš život sastoji od početaka, da svaki dan trebamo ponovno ustati, ponovno jesti, raditi, i tako osvajamo život. Dok uvijek iznova započinjemo, dotle živimo. Slično je i u duhovnom pogledu, te su duhovne vježbe na neki način „obnavljanje slike svijeta“, Božje slike u nama, kako nas podsjeća pjesnik Tin Ujević u svom „Ispitu savjesti“, kazao je biskup Antun. Na temelju Božje riječi popraćene poetskim tekstovima hrvatskih pisaca poveo je svećenike kroz različita pitanja njihova osobnog života i pastorala u suvremenom društvu. Svojim znanjem te duhovnim i pastoralnim iskustvom nastojao im je pomoći da provjere, pročiste i učvrste svoje svećeničko opredjeljenje za Krista i pastoralno poslanje, povezujući ih s duhovnim nastojanjima Hrvata u domovini i potičući da pomažu ljudima biti katolici u Rumunjskoj na hrvatski način, kako su to naučili od svojih predaka. Svećeničke duhovne vježbe završile su zahvalnom svetom misom u ravničkoj neobično velikoj filijalnoj crkvi sv. Petra i Pavla, koja se natječe sa svim drugim velikim crkvama koje su Hrvati izgradili u ovom kraju, svjedočeći o snazi njihove vjere i ponosa zbog pripadnosti Katoličkoj Crkvi.
Pored svećeničkih duhovnih vježbi, tijekom tri večeri biskup Antun je posjetio tri spomenute hrvatske župe. Dana 9. listopada susreo se s vjernicima u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Karakašu, najstarijem mjestu hrvatskog naseljavanja u rumunjskom Banatu, o kojem svjedoči natpis na jednoj karakaškoj kapeli iz 1333. godine, i predvodio svetu misu. Župnik Petar Rebeđil na početku je pred brojnim vjernicima najbrojnije hrvatske župe u Rumunjskoj pozdravio biskupa, istaknuvši vjernost Crkvi njezinih župljana. Biskup Antun je spomenuo kako vjera najdublje povezuje Hrvate u domovini i svijetu, izrazivši radost što u ovoj svetoj misi može biti dionik povijesti vjere hrvatskog čovjeka koja se ovdje ostvaruje od davnine. 
Podsjetio je na svoj pohod rumunjskim Hrvatima prije deset godina, kada je 3. srpnja 2014. zajedno s njima hodočastio u njihovo svetište Marija Čiklova i osjetio njihovu dušu. Potaknuo ih je neka usred životnih poteškoća Marijinim zagovorom i pomoću ostanu ustrajni u vjeri otaca. Druge večeri, 10. listopada biskup Antun je posjetio župu Lupak i u župnoj crkvi sv. Mateja u zajedništvu sa župnikom Jurom Patašanom i drugim svećenicima predvodio sveto slavlje. Nakon župnikova pozdrava biskup je u svojoj riječi među ostalim zahvalio Bogu što iz ove župe potječu četvorica živih svećenika: Nikola Lauš, junior, Nikola Lauš senior – salvatorijanac, Novica Drăghia iz filijale Ravnik gdje se održavaju duhovne vježbe, te ovogodišnji mladomisnik Branko Duma. Osobitu zahvalnost uputio je nazočnom Nikoli Laušu junioru, kancelaru Temišvarske biskupije, koji je na tragu revnog lupačkog župnika Marijana Tinjkula, preminulog prije četiri godine, na svoj diskretan a snažan način povezivao svoju biskupiju s Požeškom biskupijom i njezinim prvim biskupom od njezinih početaka, kao i s cijelom Crkvom u hrvatskom narodu. Čestitao je mladomisniku Branku na ređenju i mladoj misi a nazočne vjernike potaknuo da mole za svećenike i biskupe u vlastitoj biskupiji i Hrvatskoj, kao i za nova duhovna zvanja. Treće večeri, 11. listopada biskup Antun je posjetio župu sv. Filipa i Jakova u Klokotiču te je u najvećoj hrvatskoj župnoj crkvi u Rumunjskoj – koja je poput neke katedrale – predvodio svetu misu. Koncelebrirao je župnik Milan Sima, dvojica svećenika podrijetlom iz Klokotiča – Davor Lukačela i Jura Patašan – te drugi svećenici. Nakon izraza dobrodošlice župnika Sime, biskup Antun mu je zahvalio za gostoprimstvo, te je nazočnim vjernicima kazao kako je njihova vjera najveće blago, kojim obogaćuju hrvatski narod, zahvalivši im za vjernost kojom žive svoju pripadnost Crkvi na hrvatski način i povezanost sa svim pripadnicima svoga naroda u domovini i diljem svijeta. Spomenuo je kako ga njihova velika župna crkva podsjeća na njihova velika vjernička srca za Boga, poželjevši da ostanu takva i u njihovom mladom naraštaju.
U svim spomenutim župama ženski svijet nije doduše bio odjeven u tradicionalne narodne nošnje, ali je većina žena nosila na glavi maramu koja je sastavni dio te nošnje, a vjernici su pjevali i svoje vlastite pjesme. Iz njihovih je riječi i melodija odjekivala snaga vjere otaca koju danas žive, ali i određena tugaljiva nostalgičnost koja na svoj način očituje njihovu dušu. Hrvatska sela uz rijeku Karakaš u rumunjskom Banatu nalaze se između brda sa škrtom zemljom koja ih je naučila skromnosti i biti zadovoljni s malim u čvrstoj obiteljskoj i župnoj povezanosti. Nakon ulaska Rumunjske u Europsku uniju mnogi mladi iz spomenutih župa razišli su se po Europi, prvenstveno po Austriji, nešto ih je i u Hrvatskoj, te se predmnijeva da ih u ovom kraju ima još oko 5000 do 7500. Uz karakaške Hrvate, koji su se po svemu sudeći ovamo doselili iz travničkog kraja u Bosni, postoji određeni broj i onih u Rumunjskoj koji su došli iz drugih hrvatskih krajeva, ali su i oni pred nestankom. Posebno je zanimljiva skupina koja još živi u mjestu Hrvatska Keča, danas “Checea Croată” nedaleko rumunjsko srpske granice, plemenitaša podrijetlom iz Turopolja, doseljenih koncem 18. i početkom 19. stoljeća, povezano s posjedom koji je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac dobio u Banatu kao zamjenu za zemlje oduzete u Pokuplju. I premda iseljeni karakaški Hrvati podržavaju povezanost sa svojim zavičajem, nije izgledno da bi se u značajnijem broju mogli vratiti. U tom pogledu oni se nalaze u sličnom stanju kao i oni u domovini, ali zbog njihova manjeg broja mnogo su izloženiji nestajanju, što zadaje ozbiljnu glavobolju i svećenicima u njihovu pastoralnom nastojanju. No, s pouzdanjem u Boga nada ne napušta ove ljude u uvjerenju da nakon gotovo sedam stoljeća boravka u ovom kraju oni imaju svoju budućnost. Biskup Antun ih je pozvao na molitvu i potaknuo da u njoj pronalaze svjetlo i snagu za svoju svakodnevicu.
