Angelo Giuseppe Roncalli rođen je 25. studenog 1881. na sjeveru Italije u mjestu Sotto il Monte kao četvrto po redu i prvo muško dijete u obitelji koja je imala 13 djece.
Još kao dječak osjetio je svećenički poziv tako da je kao 10-godišnjak započeo školovanje u dječačkom sjemeništu u Bergamu koje je nastavio i završio u bogoslovnom sjemeništu u Rimu. Teologiju je doktorirao 1904. i iste godine postao svećenikom.
Nakon ređenja, najprije je radio kao profesor u bergamskom sjemeništu i istovremeno kao tajnik istoimene biskupije.
Za vrijeme svjetskih ratova obnašao je različite dužnosti. Tijekom Prvog svjetskog rata služio je u sanitetskoj službi, bio je vojni kapelan, duhovnik u sjemeništu, a potom je pozvan u Rim gdje je imenovan predstojnikom novoosnovane talijanske Komisije za širenje vjere. Nakon toga, papa Pio XI. udijelio mu je diplomatske službe pa je tako diplomatski djelovao u Bugarskoj, Turskoj i Grčkoj. Ova služba pomogla mu je dobro upoznati pravoslavlje i islam, a to mu je kasnije koristilo u službi pape. Pri završetku Drugog svjetskog rata, 1944. poslan je u Francusku gdje je također radio na diplomatskom području.
Papa Pio XII. imenovao ga je 15. siječnja 1953. kardinalom, a potom i nadbiskupom Venecije.
Kardinal Roncalli je u 11. krugu, nakon tri dana glasovanja, 28. listopada 1958. izabran za papu. Kako se govorilo, njegov je izbor trebao biti „privremeno rješenja“ te se nije očekivalo mnogo od jednog 77-godišnjaka.
Iako nitko nije očekivao ovom Papi Duh Sveti darovao je snagu. Bio je jednostavan i uvijek spreman na šalu.
Za manje od tri mjeseca nakon odabira za Petrova nasljednika, 25. siječnja 1959. Ivan XXIII. najavio je sazivanje općeg crkvenog sabora i time iznenadio kardinale. Unatoč tomu što njegovi bliski suradnici u Rimskoj kuriji nisu bili oduševljeni idejom, ubrzo su počele pripreme za saziv. Drugi vatikanski koncil svečano je otvoren 11. listopada 1962. prigodom kojeg je papa Ivan XXIII. održao govor Raduje se majka Crkva u trajanju od 35 minuta. Mnogi ovo obraćanje smatraju njegovim najvažnijim doprinosom za vrijeme cijelog pontifikata.
Zalagao je se za potrebu „čitanja znakova vremena“, za osluškivanja zahtjeva suvremenog čovjeka i društva. Isticao je kako je riječ o ekumenskom saboru – prije svega pastoralne, a ne apologetske naravi.
Sveti Otac Roncalli nije doživio kraj Sabora jer je zbog izljeva krvi u mozak, 3. lipnja 1963. završio ovozemaljski život. Na njegovu sprovodu bilo je više ljudi nego na sprovodu bilo kojeg ranijeg pape, a to je rezultat njegove otvorenosti i dobronamjernosti. Bio je jednostavan i omiljen među pukom stoga je nazvan „Papa Dobri“ ili „Ivan Dobri“.
Za vrijeme svog pontifikata objavio je osam enciklika među kojima se ističu dvije – Mater et Magistra (Majka i učiteljica, 1961.) i Pacem in terris (Mir na zemlji 1963.). Imenovao je 52 nova kardinala, a zapamćen je ostao i po diplomatskom posredovanju (npr. u Kubanskoj krizi).
Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. rujna 2000., a papa Franjo ga je kad i svetog papu Ivana Pavla II., 27. travnja 2014. proglasio svetim.
T. M. I.
