Na svetkovinu sv. Šimuna, zaštitnika grada Zadra, u utorak 8. listopada požeški biskup Ivo Martinović predvodio je euharistijsko slavlje u svetištu sv. Šime u Zadru. Koncelebrirali su zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup u miru Želimir Puljić te dvadesetak svećenika na čelu sa župnikom i čuvarom Svetišta don Damirom Šehićem, a sudjelovali su domaći župljani i mnoštvo hodočasnika vjernika iz zadarskih gradskih župa.
Na početku slavlja nadbiskup Zgrablić je uputio nazočnima pozdravnu riječ, a osobitu dobrodošlicu iskazao je predvoditelju slavlja biskupu Martinoviću kojemu je ovo nakon biskupskog imenovanja prvi dolazak na područje Zadarske nadbiskupije. Prisjetivši se njegova svećeničkog pastoralnog djelovanja tijekom šest godina u zadarskoj Župi sv. Ivana Krstitelja, zahvalio mu je za tadašnju suradnju i podršku te mu u ime nazočnih vjernika uputio čestitke povodom njegova biskupskog ređenja. Zahvaljujući na pozdravu i pozivu, biskup Ivo je podsjetio vjernike na povijesnu predaju prema kojoj je svečevo tijelo dospjelo u grad Zadar prije više od osam stoljeća morskim putovima iz Palestine, preko Carigrada po burama ili olujama. „Prema povijesti i opisima prikazanog reljefa škrinje sv. Šime njegovo tijelo su našli i sačuvali pustinjaci redovnici koji su živjeli kod stare crkve sv. Ivana na Relji. 
Tim pustinjacima, trećoredskim redovnicima kod sv. Ivana na Relji pripadam i ja po svojem redovničkom pozivu i životu. Stoga sam počašćen što danas poput onih redovnika naše Provincije i kao biskup biti dionik ovoga slavlja te kao štovatelj sv. Šime zajedno s vama slaviti zaštitnika grada Zadra, moliti njegov zagovor ne samo za sebe, za Provinciju franjevaca trećoredaca, nego i za grad Zadar, Zadarsku nadbiskupiju, Požešku biskupiju, za nova duhovna zvanja u Crkvi, za mir u svijet, za sve postradale u BiH, za sve vas dragi Zadrani, štovatelji sv. Šime i hodočasnike koji ste došli u ovo svetište sv. Šime da slavimo Gospodina i molimo svečev zagovor.“
U homiliji biskup se osvrnuo na prvo čitanje iz Knjige Sirahove koje govori o pozivu na vjeru u Boga i o strahu, odnosno ljubavi prema njemu. „Ono nam poručuje da je mudrost ona koja se stapa s ispunjenjem Zakona i da je milost Božja nagrada za vjernost njemu.“ Nastavio je zatim tumačiti naviješteni odlomak iz Djela apostolskih o propovijedanju i obraćenju sv. Pavla. „On je propovijedanjem svjedočio kako je na putu za Damask iz tame prešao u svjetlost. Govorio je o događajima po kojima su se ispunila Pisma, a to su muka, smrt i uskrsnuće Isusovo te širenje apostolskog navještaja koje je javno činio i radi čega su ga Židovi pokušali ubiti. Ono što je sv. Pavao iskusio postaje simbol i put svih koji su pozvani i poslani Krista naviještati drugima. To je i naš put, put svakoga kršćanina“, zaključio je biskup.
U središnjem dijelu homilije biskup se zadržao na evanđeoskom izvještaju o Isusovom prikazanju u hramu kada su Marija i Josip, vjerni tradiciji i židosvkoj vjeri činili ono što se od njih očekivalo. „Hram u vrijeme starca Šimuna i proročice Ane, kao i vrijeme kada sveta Nazaretska obitelj prinosi Isusa u hramu, ima istu uloga koju u našoj vjeri ima svaka crkva.“ Protumačio je kako je hram u Starom zavjetu bio slika prebivališta Božjeg, a po Isusu i njegovom Presvetom Tijelu, svaka crkva je živi hram i mjesto u kojem Bog prebiva u tajni euharistijske prisutnosti. „Crkva je mjesto molitve i susreta s Bogom, gdje nam se Bog kao nekoć starcu Šimunu i proročici Ani otkriva i daruje, gdje se prepoznaje i razlikuje glas Božji od ljudskoga. Ona je mjesto u kojem se ostvaruje djelovanje Duha Svetoga. U crkvi se kao i u hramu iščekuje, osluškuje i sluša glas Božji. U njoj se prepoznaje Boga i njegovo djelovanje. Šimunovo iščekivanje je simbol nade. On je imao veliku nadu u Boga. Nije posustao, nije se razočarao u njega. On nam nije samo uzor vjere i nade u Boga, nego i slušanja Boga“, ustvrdio je biskup.
Podsjetio je vjernike kako nas papa Franjo trajno poziva da budemo oni koji znaju osluškivati, slušati i čuti Boga i ljude našega vremena te je kazao kako nam je starac Šimun u tom strpljivom slušanju uzor za nasljedovanje. „Sv. Šime je prepoznao da je Isus ‘Svjetlost na prosvjetljenje naroda’ (Lk 2,32). Danas prepoznati Isusa kao ‘Svjetlost na prosvjetljenje naroda’ može samo onaj tko je istinski tražitelj Boga i tko promatra Isusov život, njegove riječi, djela, muku, smrt i uskrsnuće. Ne samo tko zna da je Isus Svjetlo i da je za sebe rekao: ‘Ja sam svjetlo svijeta… tko ide za mnom, imat će svjetlost života’ (Iv 8,12) i neće ostati u tami. Znamo da su njegove riječi donosile svjetlo u ljudske živote. Njegova djela bila su konkretna djela svjetla u životima slijepih, hromih, bolesnika koje su mu donosili ili koje je putem liječio i ozdravljao. Ima li u našem životu i životu drugih ljudi nešto važnije od prepoznavanja Božjeg svjetlu u tminama današnjeg čovječanstva, društva, obitelji, naših života i stvarnosti koje su prožete ratovima, nevoljama, nasiljem, raznim bolestima, poteškoćama ili grijesima koji nam zamračuju pogled ne samo da prepoznamo Božje svjetlo, nego da vidimo smisao i ljepotu života koji može imati i određene poteškoće? Pozvani smo u drugima prepoznati Božje svjetlo i nositi im njegovo svjetlo. Ono što Isus želi od nas je da budemo njegovo svjetlo u svojim obiteljima i svim ljudima. To poslanje dao je nama kao i nekoć svojim učenicima, kako čitamo u Matejevu evanđelju: ‘Vi ste svjetlo svijeta’ (Mt 5,13). Na to nas poziva i potiče i sv. Pavo u poslanici Efežanima riječima: ‘Živite kao djeca svjetla!’ (Ef 5,8).“ Biskup je naposlijetku ustvrdio kako smo svi pozvani donositi više svjetla u svojim riječima, djelima, susretima i ponašanjima prema drugima.
Nastavio je zatim tumačiti gestu sv. Šimuna koji je Isusa primio u svoje naručje. Kazao je kako to znači da se Isus i nama danas daje u ruke u liku djeteta i po svakom ljudskom životu. „U svakom djetetu moramo prepoznati Božju prisutnost i po svakoj osobi slaviti Boga koji nam se tako daje. Osim toga, svaki put kad idemo na sv. Pričest, svećenik nam govori i u ruke ili usta daje Tijelo Kristovo. Možda nam je lakše primiti Isusa na ruku ili usta, nego u srce? Isus želi da ga najprije primimo u srce, da ga srcem tražimo, prihvatimo i ljubimo. Trebamo biti poput sv. Šime i proročice Ane kako bismo ga mogli iskreno primiti ne samo na ruku, nego i u srce. Uzimamo ga u ruku jer želimo da bude naše Svjetlo i snaga života, da nas posveti te da poput sv. Šime blagoslivljamo Boga. Kako je važno u njegovom blagoslovu i svakom drugom blagoslovu prepoznati prisutnost Božju. Po blagoslovu sv. Šime zahvaljujemo Bogu što nas pohađa i ostaje s nama, što nas prati i ne napušta nikada, što nas ljubi i prihvaća ovakvim kakvi jesmo.“ Naglasio je kako važno i danas blagoslivljati druge i primati blagoslov od svojih roditelja, djedova, baka, djece i mladih. Pojasnio je kako je taj čin odraz želje da Bog bude prisutan u našim životima.
U nastavku homilije biskup je poručio kako je sv. Šimun primanjem Isusa doživio potpuni mir te je kazao kako je Isus jedini izvor mira u svim osobnim i zajedničkim, obiteljskim, društvenim i svjetskim nemirima. „U Blaženstvima nam Isus jasno poručuje: ‘Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati’ (Mt 5,9).“ Svoju je tvrdnju potkrijepio mislima pape Benedikta XVI.: „Danas odveć jasno vidimo da ondje gdje čovjek gubi Boga iz svoga vidokruga, propada i mir, a prevladava nasilje sa svojim do sada neslućenim okrutnostima“ (Isus iz Nazareta, str. 99.).
Potom je progovorio o proroštvu koje je sv. Šimun uputio Mariji govoreći kako će joj mač boli probosti dušu. „Po njemu najavljuje kako Isusa svi neće prihvatiti, razumjeti, slijediti i slušati, da će ga neki odbaciti i ubiti. To je stvarnost svakoga od nas. Moramo biti svjesni da nas neke osobe možda neće voljeti, prihvatiti, poštivati ili razumjeti, ali to nije razlog da poput sv. Šime, Marije i Isusa ne ostvarujemo Očevu volju, slijedeći njihov uzor i primjer vjernosti Bogu. Moramo se učiti od Marije, kako se prihvaća mač životne boli i dijeli s Bogom, a da mu pritom ostanemo vjerni. Mač boli su naše životne nesigurnosti, sve što nam uništava, ugrožava ili čini životnu stvarnost preteškom. Prihvatimo ga poput Marije bez obzira, dolazi li on od ljudi, zbog bolesti, nemogućnosti zaposlenja ili siromaštva, ljudskog prezira, oholosti i tvrdoće srca.“
Na kraju homilije biskup je poručio da Djevica Marija koja je Isusa donijela u hram, danas i nas poziva, da s njom slijedimo Isusa u svom životnom putu i da ga poput sv. Šime uzmemo u svoje naručje. „Sv. Šime i proročica Ana su nam uzor kako se uz Boga pristaje čvrstom i nepokolebljivom vjerom, da mu se služi ustrajnom molitvom i postom, ali i svakim drugim darom srca koji je istinski znak ljubavi prema njemu i ljudima, znak nade i Božjeg svjetla, istine i svetosti. Oni su nam svojim iskustvom vjerničkog života i predanja Bogu posvjedočili kako put vjere za nikoga nije lak. Isusovi roditelji, Marija i sv. Josip su primili naviještaj da će Isusov put spasenja biti težak i zahtjevan, prožet mačem boli. Neka nas na našem vjerničkom životnom putu prati primjer i zagovor sv. Šime te ojača u ispovijedanju vjere i svjedočenju Isusovog svjetla prema Bogu i ljudima“, zaključio je biskup Ivo.
Nakon popričesne molitve don Šehić je čestitao četrdesetorici članova Bratovštine sv. Šime koja je osnovana prethodnoga dana te će djelovati pri Svetištu. Zahvalio je svima koji su sudjelovali u devetodnevnoj duhovnoj pripravi za blagdan sv. Šimuna, a napose biskupu Martinoviću što je prihvatio predvoditi ovo misno slavlje. Biskup Ivo se pridružio riječima zahvale te iskazao radost što se i ovom prigodom susreo s brojnim vjernicima koje je kao svećenik redovito susretao u Zadru. Kazao je kako se radujemo sv. Šimi i častimo ga zato što je u svojim rukama držao Gospodina i gledao ga licem ulice. „To nam je sigurnost koja nam je potrebna jer u njoj prepoznajemo Boga koji se daje ljudima. Mi imamo milost da istoga Gospodina primamo u svoje ruke i u svoje tijelo u svakoj crkvi. Neka nas on obnavlja i posvećuje. Ista je njegova milost, svetost i božanstvo koje nas čini njegovima u tajni euharistije u svakoj crkvi. Zagovor sv. Šime neka nas pomaže da ga još više primamo, prihvaćamo i ljubimo.“
