Blagdan sv. Frane svečano je proslavljen u petak, 4. listopada, u crkvi sv. Frane u Zadru, koja je najstarija franjevačka crkva u Hrvatskoj i najstarija franjevačka crkva izvan Italije, izgrađena još za Franjinog života, oko 1221. godine.
Svečano večernje misno slavlje predvodio je fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova na Voštarnici u Zadru, u kojoj pastoralno djeluju franjevci Provincije sv. Jeronima čije je sjedište u zadarskom samostanu sv. Frane. Među osmoricom svećenika suslavitelja bio je i fra Ilija Barišić koji 53 godine djeluje kao misionar u Kongu.
„Siromašni i ponizni Franjo, bogat u nebo ulazi“, istaknuo je fra Bojan Franjine osobine, rekavši da je taj čudesni svetac u svom životu „postao živa slika Kristova“, kako kaže i molitva Crkve na njegov blagdan.
„Sv. Franjo nije bio voštana figura kojom je htio pokazati Kristov lik, nego je postao živa slika Kristova. U njemu su ljudi mogli vidjeti lik Isusa Krista. Kažu da je bio svetac koji je najviše sličio na Isusa. Ali, ne po svom fizičkom izgledu, nego po svome srcu, po svom ponašanju, po svom djelu“, istaknuo je fra Bojan, rekavši da je takvim sv. Franju učinila osobina zaljubljenosti u Krista.
„Gledajući život sv. Franje u cjelini, možemo reći da je on uistinu bio zaljubljenik, i to u Isusa Krista. Franjo se zaljubio u Krista. Mi znamo, iz našeg iskustva zaljubljivanja u neku osobu. Kad se netko zaljubi, onda ta druga osoba, u koju si zaljubljen, postane središnja ličnost u našem životu. Sve se vrti oko te osobe. Zaljubivši se u Krista, Krist je Franji uistinu postao središnja osobnost cijelog njegovog života. Zato je Franjo u svom životu prepoznao zaljubljenost u Krista. Ljubav prema Kristu obuzela je njegovo srce da je bio spreman učiniti sve za njega“, istaknuo je fra Bojan, naglasivši da je sv. Franjo iz zaljubljenosti u Isusa Krista postao heroj i svetac.
„Postao je heroj u kojem su se očitovale njegove čudesne kreposti i svetac u kojem u potpunosti možemo prepoznati lik Isusa Krista. Franjo je shvatio: ako je njegova zaljubljenost u Krista tako snažna, ako prožima njegovo srce, onda susret s Kristom postaje mjesto gdje ja postajem njemu sličan. Franjo je shvatio da su molitva i odnos s Bogom prostor u kojem raste njegova sličnost s Gospodinom“, rekao je fra Bojan, podsjetivši da je Toma Čelanski, životopisac sv. Franje, rekao da je „sv. Franjo čovjek koji je sav postao molitva“.
„Sve Franjine riječi, svako njegovo ponašanje, svaka gesta njegovog života bila je molitva. U potpunosti je uronio u molitvu jer je shvatio da tamo može živjeti istinsku suobličenost Kristu. Molitva sv. Franje je rasla, bila je prostor gdje je on spoznavao Boga“, rekao je fra Bojan. Podsjetio je na Kristovu riječ u molitvi u navještenom evanđelju: „Slavim te, Oče, gospodaru neba i zemlje, što si otajstva kraljevstva sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“.
„U molitvu ulaze maleni, jer su svjesni da tu mogu doći pred Velikoga koji ih ljubi. Maleni ljudi mole jer znaju da ima veći koji ih može obdariti svojom blizinom koja sve preobražava. Zato je Franjo tražio od svoje braće da žive malenost. Zato je svoju braću nazvao Malom braćom, da budu uvijek spremni prihvatiti od Gospodina ono što im on nudi, što im on daje.
S druge strane, zaljubljenost u Isusa u potpunosti je promijenila Franjine želje. Ljubav je jako povezana sa željama. Kada istinski doživiš ljubav, onda shvatiš da ona mijenja tvoj život. Što ti je prije bilo važno, sada ti više nije važno. Važno ti je ono što te veže uz voljenoga. Važno je ono što ti je bitno u životu onoga koga ti voliš“, poručio je fra Bojan.
To je doživio i posvjedočio sv. Franjo. „U trenutku svoga obraćenja, kad je doživio da ga je Bog doista pohodio, Franjo više ne traži Boga da mu nešto učini u životu. To je čudesno. Sveci su ljudi koji Boga ne žele učiniti svojim slugom. Nego, sveci su, poput sv. Franje, ljudi koji su spremni sebe učiniti Božjim slugom.
Zato je sv. Franjo na početku svoga hoda, kad je ušao u crkvicu pred križ sv. Damjana, tamo molio: ‘Gospodine, što želiš da učinim?’. Nije sv. Franjo tražio Gospodina da mu on nešto učini, da riješi nekakav njegov problem; da ozdravi nekoga iz njegove blizine, da riješi neku poteškoću s kojom se suočio. Franjo to ne traži.
Franjo sebe stavlja na raspolaganje Bogu i Bog po njemu čini čudesna djela. Zato je Franjo postao otvorena stranica Evanđelja koju mi danas možemo čitati. U siromaštvu i poniznosti bogat ulazi u nebo. Franjina molitva je rasla do te mjere da je prije svoje smrti tražio od Gospodina dvoje. Prvo, da mu udijeli milost one ljubavi koju je Krist imao kad je umirao za nas na križu. Franjo je shvatio da nijedna ljubav ne ide bez boli. Da je svaka istinska ljubav spremna dati se raniti, zbog onoga koga voliš. Zapravo, ljubav pretpostavlja otkrivanje naše ranjivosti. To da možeš biti ranjen, znači da si spreman voljeti.
Osim što moli da osjeti ljubav kakvu je Gospodin osjetio na križu, Franjo traži od njega još: ‘Daj, Gospodine da osjetim i onu bol koju si ti osjetio kad si umirao za nas na križu’“, istaknuo je fra Bojan, rekavši da bismo mi molili sv. Franju da nas riješi neke naše bolesti, teškoće, boli koju imamo, nekog križa.
„A Franjo baš shvaća da taj križ i ta bol mogu posvetiti njegov život. Da križ, bol i patnja mogu biti prostor u kojem će biti suobličen Kristovoj ljubavi. To se događa Franji. Zato je Franjo lik kojeg naviješta mudri Sirah kad kaže: ‘Evo onoga koji je za svoga života popravio dom’“, istaknuo je fra Bojan.
Podsjetio je da vrijeme u kojem je živio sv. Franjo nije bilo dobro za Crkvu koja je tada prilično bila zaboravila na Isusa. Mnogi su zanemarili siromahe, živjeli su u bogatstvu, zanemarili su istinske vrednote koje proizlaze iz evanđelja.
„Ali, Franjo je shvatio da Crkvu može popraviti samo svetošću svoga života. Crkvu Kristovu nećemo popraviti ako stalno imamo neke loše komentare. Tako se Crkva ne popravlja. Crkva se popravlja živeći sveto. To je shvatio sv. Franjo, spoznao je tu istinu i zato je bio spreman svoj život založiti za popravak Crkve Božje. Želio je da po njegovom svjedočanstvu života Crkva bude malo svetija. Zato je Franjo gajio ljubav prema Kristu koji je prisutan u sakramentima, u životu Crkve“, rekao je fra Bojan, podsjetivši kako su Franji u njegovo vrijeme govorili neka vidi kako žive svećenici, ogrezli u različitim slabostima, Boga ne zazivaju, na njima se ne može vidjeti svjedočanstvo Isusa Krista.
„Franjo kaže: Možda to jest istina, ali po rukama toga čovjeka, svakog dana, sa sâmog neba spušta se Krist, Gospodin naš. Franjo kaže, kad se to događa, cijeli svemir neka se potrese, svaki čovjek neka uzdrhti, kad je na oltaru, u rukama svećenika, Krist Gospodin Bog naš.
Koje ljubavi sv. Franjo ima prema euharistiji, svećeništvu, Crkvi i sakramentima? Franjo je shvatio da samo tako može promijeniti Crkvu i pokazati kako je istinski zaljubljenik u Isusa Krista. Zato je križ Gospodnji postao ponos sv. Franje. Za njega se uistinu može reći: ‘Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio, osim križem Gospodina našeg Isusa Krista’.
Zato mu je Gospodin dopustio i dao milost da na svom tijelu nosi rane raspetoga Krista. Te rane su boljele, krvarile, te rane su bile znakovi muke. Ali, Franjo je dopustio da te rane budu i znakovi preporođenja od kojih će on primati milosti“, poručio je fra Bojan, potaknuvši vjernike da u ranama vide i žive ih kao znakove koji će nas preobražavati, da znamo iz rana krenuti u novi život.
„Zato nam je sv. Franjo poticaj. Stojimo u bogoslužju kao u predvorju neba i gledamo siromašnog i poniznog Franju koji bogat ulazi u nebo. Ali, bogat je svojom ljubavlju, svojim dobročinstvima i svojom svetošću. O, kad bismo mi danas, po njegovom primjeru i zagovoru, odlučili biti tako bogati da svojim životom izgrađujemo Crkvu Božju, koji ćemo paziti na svoje riječi i na svoj jezik“, potaknuo je Rizvan, rekavši da smo pozvani izgrađivati Crkvu i moliti za nju.
„Tako ćemo biti vjerni sinovi i štovatelji sv. Franje te će se i u nama dogoditi da će Bog biti naš mir. Ako dođemo k njemu, on će postati naš odmor. Franjo je shvatio da iz blizine s Bogom baštini mir kojeg mu nitko ne može ukrasti, a on ga može darovati svakome po svojoj radosti. Dao Gospodin da po njegovom zagovoru i primjeru baštinimo taj mir, kušamo Gospodnju dobrotu u Kristovom tijelu i postanemo ljudi koji ćemo svojim životom očitovati ljepotu pripadnosti Kristu i Crkvi Božjoj. Neka Crkva bude svetija po mom i po tvom životu, kako je bila sveta i po životu sv. Franje“, poručio je fra Bojan Rizvan.
Za vrijeme mise na pokrajnjem oltaru, ispred kipa sv. Franje, bila je izložena i relikvija sv. Franje. U samostanu sv. Frane u Zadru čuva se Bula proglašenja Frane svetim, 16. srpnja 1228., kojom papa javlja zadarskom samostanu sv. Frane da se Franjo proglašava svetim i to svega dvije godine nakon njegove smrti.
Ines Grbić
Foto: Angelina Matković
