Sisački biskup Vlado Košić predvodio je u nedjelju, 6. listopada, u crkvi sv. Josipa Radnika u Sisku misu zahvalnicu povodom dolaska relikvije sv. Franje Asiškog u ovu župu. Koncelebrirali su domaći župnik fra Ivan Bradarić te službeni pratitelji relikvije fra Zvonimir Pervan i fra Vlado Vidović, a tijekom mise ispovijedali su župni vikar fra Nikola Šantek i župnik iz Velike Ludine Josip Bulat.
Relikvija sv. Franje u Sisku okupila je brojne vjernike, župljane, ali i hodočasnike iz drugih župa i gradova, između ostalih i franjevačka bratstva iz Kloštar Ivanića, Hrvatske Kostajnice i Hrvatskog Čuntića, koji su tijekom cijelog dana častili relikviju i u osobnoj pobožnosti promišljali o njegovu životu i svetosti.
Na početku je sve okupljene, a posebno predvoditelja slavlja, pozdravio župnik fra Ivan, poručivši kako je danas ova zajednica duhovno i materijalno povezana s Asizom, odakle je ova relikvija stigla. Fra Ivan je rekao i kako je to uistinu čudo sv. Franje, jer su tijekom cijelog dana kolone hodočasnika dolazile častiti relikviju.
Na početku biskup je rekao kako mu je posebna čast što može predvoditi ovo slavlje kojim Bogu zahvaljujemo za dolazak ove relikvije, a kako bismo se i nadahnuli njegovim primjerom i stopama sv. Franje slijedili Krista.
Prisjetio se kako je sv. Franju zavolio još kao sjemeništarac kada ga je upoznao preko životopisa „Vječni zaljubljenik“ Ivana Ćuka. „Taj je svetac doista bio kao vječno zaljubljen u Boga i cijelim svojim životom toliko ga je svjedočio da je to nemoguće opisati riječima. Govore da je u Asizu i po okolnim brdima i mjestima neprestano plakao i govorio: Ljubav nije ljubljena, a to znači da Bog, koji je ljubav, nije doživio da mu mi ljudi uzvraćamo tu ljubav. Bio je toliko zadivljen Bogom da je čitav dan znao klečati pred jednom travkom ili cvijetom. Naš prof. Duda je znao reći da je najveća molitva sv. Franje bila upravo priroda. Toliko je volio sva Božja stvorenja da je pjevao bratu suncu i mjesecu, te braćom nazivao sva stvorenja, i tako zapravo veličao Boga. Divio se Bogu koji je prisutan među nama, ali Ljubav nije ljubljena. A onda je zaželio biti potpuno sjedinjen s Kristom, ono što sv. Pavao kaže: Ne živim više ja, nego živi u meni Krist. Išao je tako u La Vernu, gdje je primio rane na svome tijelu. Bilo je to 17. rujna prije točno 800 godina. On zapravo nije molio Isusa da mu dadne rane, već ga je molio da se njemu suobliči, a Isus mu je dao svoje rane. Ako hoćeš biti njemu sličan, onda moraš trpjeti i dobiti znakove njegove muke. Na taj način Isus ga je obilježio, a on mu je zahvaljivao, iako ga je to koštalo puno patnje, trpljenja i suza, ali on je i na taj način proslavio Boga jer je u svom životu bio nalik Kristu. I mi smo na neki način pozvani biti jedno s Kristom, to je poruka sv. Franje. Međutim, trebamo znati da će i nas to koštati, jer ako želiš biti jedno s Kristom i njemu suobličen, to će te stajati križa, trpljenja i patnje. Ali to je ljubav, jer prava ljubav bez patnje ne postoji. Prava ljubav je žrtva i, kao što je rekao kardinal Kuharić, prava ljubav je umiranje i tko voli, taj mora biti spreman umrijeti za drugoga.“
U nastavku, osvrnuvši se na pročitanu Božju Riječ, biskup je rekao kako smo svi mi pozvani biti ljubav jer, kao što govori Knjiga Postanka, Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku. „O ljubavi govore i današnja čitanja koja nam u pamet dozivaju pravu sliku obitelji, muža i žene koji u ozračju braka stvaraju obitelji i prihvaćaju djecu. Nije dobro da čovjek bude sam, reče Gospodin, zato dovodi Adamu različita stvorenja, ali nijedna od tih životinja i stvari nije mu se pokazala dostatnom pomoći. Tada Bog iz samoga tijela čovjekova, rebra, čini ženu i oni su jedno. Zanimljiva je rečenica na kraju čitanja iz Knjige Postanka: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo. Isto to ponavlja nam i Isus u današnjem Evanđelju kada ga farizeji pitaju može li muškarac otpustiti svoju ženu, jer je Mojsije tako dopustio. On zato upozorava i kaže kako u početku nije bilo tako, Bog to tako nije htio. Dakle, Božja nakana nije bila da se muž i žena rastaju već da ostanu vjerni jedno drugome, jer što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. To je i smisao kršćanske ženidbe. Kada se dvoje njih uzima u crkvi pred oltarom, oni jedno drugome obećavaju i dobivaju milost Božju da mogu živjeti do kraja života zajedno. To je taj smisao da su dvoje jedno i da ih je Bog združio“, rekao je biskup, zaključivši na kraju kako obitelj nije ljudska, već Božja tvorevina te kako je baš zato sveta.
Na kraju mise slijedio je blagoslov te čašćenje relikvije sv. Franje prije odlaska u franjevački samostan u Vinkovce.
