Kršćanski život je život milosti. Odvodi nas izvan granica naše ljudske naravi i uvodi nas u nadnaravno sudjelujući u Božjem trojstvenom životu. Jedini način da postignemo takav život je uz Božju pomoć, kroz Njegovu milost. Sami po sebi, naši napori su beskorisni. Ne možemo pobijediti grijeh bez Božje milosti; ne možemo postići spasenje bez Božje milosti. Ako je milost tako kritična, kako ćemo je dobiti?
Božja nam milost dolazi po Kristu koji ju je zaslužio za nas. Svojom žrtvom na križu Krist je zadovoljio naše grijehe i zaslužio beskrajnu milost koju može udijeliti nama pojedinačno kada smo s Njim sjedinjeni, kada postanemo udovi Njegovog Tijela ulaskom u Crkvu po krštenju.
To nas vodi do sakramenata. Sedam sakramenata koje je Krist ustanovio alati su pomoću kojih On daje učinke svoje muke. Drugim riječima, to su posebni načini na koje nam Krist daje svoju milost. Dakle, sakramenti su konkretni načini na koje sudjelujemo u Kristovom životu i Njegovoj žrtvi na križu.
Krštenje, budući da je to sakrament koji nas prvotno sjedinjuje s Kristom i čini udovima njegova Tijela Crkve, najpotrebniji je sakrament. Ipak je to Euharistija, ista ona žrtva na križu, ponovno– prikazan na nekrvav način, koji nam je zavrijedio spas i milost, tj. najveći sakrament. Euharistija također ima sekundarni primat: možemo je primati često. Dužni smo sudjelovati na misi barem jednom tjedno, ali možemo i svakodnevno (a ne samo jednom u životu, kao na krštenju).
Odlazak na misu nije kao odlazak na koncert ili predavanje. Na misi nismo samo gledatelji. Umjesto toga, mi sudjelovati u žrtvi koja se prinosi.
To radimo na dva načina. Prvo, dajemo svoj pristanak na Kristovu žrtvu. Poput Marije koja stoji podno križa, trebali bismo pristati na Kristovo samodarivanje Ocu. Marija je stajala na Kalvariji i odobravala ono što njezin Sin čini. U crkvi klečimo i činimo isto – točan trenutak kada dajemo svoj pristanak je “Veliki Amen”. U tom trenutku svećenik podiže Tijelo i Krv Kristovu i prinosi ih Bogu moleći: „Po njemu, s njime i u njemu, Oče svemogući, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka slava i čast. Tvoj je, zauvijek i zauvijek.” Odgovaramo “Amen” kako bismo dali svoje odobrenje za slavljenje Boga jedinom Kristovom žrtvom koja se ponovno prikazuje tijekom mise. “On” kroz kojeg se molimo, s njim i u njemu je Krist.
Drugi način na koji sudjelujemo u žrtvi mise jest sjedinjavanje s Kristom u Njegovom samoprinošenju Bogu. Mi ne odobravamo samo to što se Krist prinosi Bogu, nego se sjedinjujemo s Kristovom žrtvom. Sebe, svoje živote, sva dobra koja činimo i zla koja podnosimo pridružujemo žrtvi križa i tako ih prinosimo Bogu kroz, s i u Kristu. Ovo se također događa u trenutku “Velikog Amena”.
U ovom trenutku postavlja se veliko pitanje. Zašto je Krist ustanovio sakramente? Što znači, zašto moramo primiti milost kroz sakramente, a ne samo u privatnoj molitvi? Zašto moramo pristati na Kristovu žrtvu i prijediniti joj se obredno na misi umjesto kod kuće kada čitamo Bibliju? Zar to ne bi bilo jednostavnije? Zašto se zamarati tim ceremonijama i liturgijama?
Jednostavan i prilično grub odgovor je da je to zato što smo životinje. Sada nismo samo životinje, ali mi smo životinje — razumne životinje. Imamo tijela. Nismo samo duhovi, poput anđela.
Naša su tijela ključna za našu ljudskost. Zbog naše tjelesne prirode, učimo putem osjetila. Nadalje, izražavamo se tjelesno – to je središnji dio Ivana Pavla II Teologija tijelada “tijelo otkriva osobu”. Stoga je za ljude prirodno koristiti rituale i ceremonije, koristeći opipljivo kako bi izrazili neopipljivo. Dakle, kada slavimo Boga, moramo to činiti ritualno, liturgijski, pri čemu fizički znakovi izražavaju duhovne stvarnosti koje se odvijaju.
Drugi primjer ideje da, budući da smo tjelesna stvorenja, moramo imati ceremonije je suvremeni sekularni “brak”. Čak i u društvu koje dopušta razvod u bilo kojem trenutku iz bilo kojeg razloga (društvo koje ne cijeni brak niti ga shvaća ozbiljno), ljudi još uvijek imaju izuzetno luksuzne ceremonije vjenčanja. Ovi prikazi izravno ukazuju na značaj rituala u ljudskom društvu, čak i odvojeno od sakramentalne liturgije.
Dakle, kada sudjelujemo u misi, mi liturgijski sudjelujemo u Kristovoj smrti na Kalvariji pristajući na Njegovu žrtvu i sjedinjujući se s njom.
Mučeništvo je mnogo doslovnije sjedinjenje s Kristovom žrtvom. Dok mi na misi ne umiremo kada se sjedinjujemo s Kristom, mučenici zapravo umiru za Krista i s Kristom. Njihovo sudjelovanje u Njegovoj žrtvi mnogo je visceralnije. Dakle, kršćani su uvijek priznavali da mučenici odmah ulaze u nebo. (Čistilište im nije potrebno.)
Nadalje, Crkva je uvijek smatrala da mučenici zaslužuju milost za nas. Njihove smrti, kao i Kristova žrtvena smrt, nisu samo zaslužne za njih same nego i za nas, što znači da imamo duhovne koristi od žrtve mučenika.
Mučeništvo je euharistijsko u više značenja. Prvo, veliko je sudjelovanje u Kristovoj žrtvi na križu, poput mise.
Drugo, Drugi vatikanski sabor nas rječito uči da je misa izvor i vrhunac kršćanskog života. Ona je izvor jer od nje dobivamo milost da dobro živimo, a vrhunac je u tome što, kao što smo vidjeli, upravo na misi sjedinjujemo cijeli svoj život s Kristom. Mučeništvo ima sličnu funkciju unutar Crkve. Kao što smo spomenuli, žrtva mučenika koristi cijeloj Crkvi zasluženom milošću (služeći time kao “izvor” milosti). Osim toga, mučenici se potpuno sjedinjuju s Kristom tijelom i dušom kada podnose svoju najveću žrtvu (postizanje “vrhunca” jedinstva s našim Gospodinom). Na mučenike se stoga gleda kao na posebno velike svece unutar nebeskih redova.
Najraniji sveci bili su mučenici. Trebalo je proći nekoliko stotina godina prije nego što je Crkva priznala bilo kojeg sveca osim mučenika (i sv. Ivana Apostola). Do danas je samo mučeništvo dovoljno za proglašenje blaženim. Nadalje, mučenici pokreću Crkvu naprijed, kao što kaže drevna maksima, “krv mučenika je sjeme Crkve.” Papa je nosio crvene cipele, djelomično da bi označio krv mučenika na kojoj je Crkva procvala.
Treće, nema veće ljubavi od one da netko položi svoj život. Budući da smo utjelovljena stvorenja, najveći dar koji možemo dati drugome je sam naš život. Umrijeti za nekoga najveći je pojedinačni čin ljubavi koji možemo učiniti. Ipak, vrlo malo nas doista umre za svoje voljene. Umjesto toga, svoj život posvećujemo njihovom dobru i izražavamo to ritualno (u vjenčanjima, misama itd.). Šehidi uistinu polažu svoje živote. Oni mogu tjelesno izraziti svoju ljubav prema Bogu izravno.
Četvrto, Euharistija nas priprema za mučeništvo. Biti mučenik zahtijeva veliku svetost i revnost da se potpuno preda život Bogu i za Boga. Euharistija je glavni način na koji rastemo u svetosti, u ljubavi i rutinski prinosimo sebe i cijeli svoj život Bogu, na njegovu slavu, a ne našu. Dakle, najbolji način da se pripremite za mučeništvo nije kroz vježbu i vojnu obuku u podnošenju mučenja, nego radije pobožno sudjelovanje na misi.
U svijetu u kojem se mučeništvo ne smanjuje nego raste, a opći progon kršćanstva raste u zapadnom svijetu, moramo se pripremiti za mučeništvo kao što su to činili rani kršćani. Jedan od znakova da Crkva u Americi nije spremna suočiti se s progonima je to što toliko ljudi ne vjeruje u Euharistiju ili je ne vrednuje ispravno.
Ugledajmo se u mučenike, osobito one koji su umrli radi mise i euharistije, kako bismo ojačali svoju vjeru i pobožnost prema najvećem sakramentu.
Napomena autora: Ovaj je članak inspiriran fra. knjiga Francis Sofie, Mučenici euharistijedostupno od Tan knjige. Ova knjiga čini veliku uslugu Crkvi govoreći priče o svecima koji su mučeni za misu i euharistiju. To nam pokazuje da, koliko god mučeništvo bilo veliko i plemenito, Euharistija je još veća – za nju su umrli mnogi mučenici.
Thirion, E. (19. stoljeće). Trijumf vjere: Kršćanski mučenici u vrijeme Nerona [painting]. Preuzeto sa Wikimedia Commons.
