U Vatikanu je u srijedu 2. listopada slavljeno svečano misno slavlje na početku druge sesije 16. redovne opće skupštine Biskupske sinode na temu sinodalnosti. Misnim slavljem uz sudionike sinode i brojne vjernike na Trgu sv. Petra predsjedao je papa Franjo.
Ovu euharistiju slavimo na liturgijski spomen Svetih anđela čuvara, ponovno otvarajući plenarno zasjedanje Biskupske sinode. Slušajući što nam Božja riječ predlaže, možemo se za svoje razmišljanje dati nadahnuti s tri slike: glas, utočište i dijete.
Glas. Na putu prema Obećanoj zemlji Bog preporučuje ljudima da slušaju „glas anđela“ kojega je poslao (usp. Izl 23, 20-22). Slika je to koja nas se tiče izbliza, zato što je Sinoda također putovanje, na kojem Gospodin stavlja u naše ruke povijest, snove i nade velikog naroda: sestara i braće raspršenih diljem svijeta, oduhovljenih vlastitom vjere, nošenih istom željom za svetošću, kako bismo s njima i za njih pokušali shvatiti kojim nam je putem ići da bismo stigli tamo gdje nas On želi odvesti. Ali kako možemo slušati „glas anđela“?
Jedan od načina jest svakako pristupiti s poštovanjem i pažnjom, u molitvi i svjetlu Božje riječi, svim prilozima prikupljenim u ove tri godine intenzivnog rada, dijeljenja, razgovora i strpljivog nastojanja oko toga da se očiste duh i srce. Riječ je o tome da se, uz pomoć Duha Svetoga, sluša i razumije glasove, to jest ideje, očekivanja, prijedloge, kako bismo zajedno raspoznali Božji glas koji govori Crkvi (usp. RENATO CORTI, Quale prete?, Neobjavljene bilješke). Kao što smo u više navrata podsjetili, ova naša skupština nije parlamentarna skupština, nego mjesto slušanja u zajedništvu, u kojem, kao što kaže sveti Grgur Veliki, ono što netko djelomično posjeduje u sebi, posjeduje potpuno u drugome i, premda neki imaju posebne darove, sve pripada braći u „ljubavi Duha“ (usp. Homilije na Evanđelja [Omelie sui Vangeli], XXXIV).
Ali da bi se to dogodilo, postoji jedan uvjet, a to je da se oslobodimo onoga što u nama i među nama može spriječiti „ljubav Duha“ da iznjedri sklad u različitosti. Oni koji si arogantno umišljaju i tvrde da imaju isključiva prava na nju nisu kadri čuti Gospodinov glas (usp. Mk 9, 38-39). Naprotiv, svaku riječ valja prihvaćati sa zahvalnošću i jednostavnošću, da odjekne ono što je Bog dao za dobrobit naše braće (usp. Mt 10, 7-8). Konkretno, pazimo da ne pretvorimo naše doprinose u točke koje će se braniti ili planove koji će se nametati, nego ih ponudimo kao darove za dijeljenje s drugima, spremni čak žrtvovati ono što je partikularno, ako to može poslužiti tome da zajednički stvorimo nešto novo prema Božjem planu. U suprotnom ćemo se zatvoriti u razgovore gluhih, gdje svatko pokušava „navesti vodu na svoj mlin“ ne slušajući druge, a poglavito ne slušajući Gospodinov glas.
Rješenja za probleme s kojima se suočavamo nemamo mi, nego On (usp. Iv 14, 6). Zapamtimo da se s pustinjom nije šaliti: ako ne pratiš vodiča, predmnijevajući da si sam sebi dovoljan, možeš umrijeti od gladi i žeđi, povlačeći ostale za sobom. Poslušajmo, dakle, glas Boga i njegova anđela, ako doista želimo sigurno nastaviti svoj put ma gdje išli i na koje god teškoće nailazili (usp. Ps 23, 4).
A to nas dovodi do druge slike: utočište. Simbol toga su krila koja štite i čuvaju: „Svojim će te krilima zaštititi“ (Ps 91, 4). Krila su moćna sredstva, koja svojim snažnim pokretima mogu podići tijelo sa zemlje. No, premda tako snažna, mogu se također spustiti i skupiti se, sklopiti, postajući gostoljubivi štit i gnijezdo za malene kojima je potrebna toplina i zaštita.
To je slika onoga što Bog čini za nas, ali je i uzor koji treba slijediti, posebno na ovom susretu i zborovanju. Među nama, draga braćo i sestre, ima mnogo jakih, učenih, sposobnih uzdići se visoko snažnim pokretima razmišljanja i briljantnim shvaćanjima. Sve to je bogatstvo, koje nas potiče, goni, ponekad prisiljava da budemo otvoreniji u svojim razmišljanjima i odlučno idemo naprijed, kao što nam, jednako tako, pomaže da i pred izazovima i teškoćama ostanemo stameni u vjeri. Otvoreno srce, srce u dijalogu. Srce zatvoreno u vlastita uvjerenja nikako nije od Duha, to nije od Gospodina. Otvoriti se – to je dar, no, dar koji valja združiti, u pravom času, sa sposobnošću opuštanja mišića i saginjanja, kako bismo se jedni drugima ponudili kao zagrljaj prihvaćanja i mjesto utočišta: da budemo, kao što je rekao sveti Pavao VI., „dom […] braće, radionica u kojoj se intenzivno radi, cenakul gorljive duhovnosti“ (Obraćanje članovima Vijeća predsjedništva CEI-a [Discorso al Consiglio di Presidenza della C.E.I.,], 9. svibnja 1974.).
Tu će se svatko osjetiti slobodnim izražavati se tim spontanije i slobodnije, što više bude uočavao prisutnost prijatelja oko sebe koji ga vole i koji ga poštuju, koji cijene i žele poslušati ono što što ima za reći.
A za nas to nije samo tehnika „olakšavanja“ – točno je da na Sinodi ima „facilitatora“, posrednika, ali onu su to zato da nam pomažu bolje ići naprijed – to nije samo tehnika „olakšavanja“ dijaloga ili neka dinamika grupne komunikacije: zagrliti, zaštititi i posvećivati brigu, naime, u samoj je naravi Crkve. Zagrliti, zaštititi i posvećivati brigu. Crkva je po svom pozivu gostoljubivo mjesto okupljanja, gdje „kolegijalna ljubav zahtijeva savršen sklad, iz kojeg izvire njezina duhovna snaga, njezina duhovna ljepota, njezina primjernost“ (isto). Vrlo je važna ta riječ: “sklad”. Nema većine, nema manjine; to može biti prvi korak. Ono što je bitno, ono što je temeljno jest sklad, sklad koji samo Duh Sveti može stvoriti. On je učitelj sklada, koji je kadar s mnogim razlikama, s mnogo različitih glasova stvoriti jedan glas. Sjetimo se jutra Pedesetnice, kako je Duh stvorio taj sklad u različitostima. Crkvi su potrebna „mirna i otvorena mjesta“, koja valja stvoriti prije svega u srcima, gdje se svatko osjeća dobrodošlim kao dijete u majčinom naručju (usp. Iz 49, 15; 66, 13) i kao dijete koje je otac privinuo uz obraz (usp. Hoš 11, 4; Ps 103, 13).
I eto nas kod treće slike, slike djeteta. Sâm Isus ga u Evanđelju “stavlja posred”, pokazuje ga učenicima pozivajući ih da se obrate i postanu maleni poput njega. Oni su ga pitali tko je najveći u kraljevstvu nebeskom: On odgovara bodreći ih da postanu maleni poput djeteta. Ali ne samo to: On ujedno dodaje da se, primajući dijete u njegovo ime, prima njega (usp. Mt 18, 1-5).
A za nas je taj paradoks od temeljne važnosti. Sinoda, s obzirom na svoju važnost, u stanovitom smislu traži od nas da budemo „veliki“ – duhom, srcem, u svojim pogledima – zato što su pitanja koja treba obrađivati „velika“, a scenariji unutar kojih su smještena široki, univerzalni. Ali upravo iz tog razloga ne možemo si dopustiti da odvraćamo pogled od djeteta, koje Isus nastavlja stavljati u središte naših sastanaka i naših okruglih stolova, kako bi nas podsjetio da jedini način da budemo „na visini“ zadatka koji je pred nama, koji nam je povjeren, jest taj da se učinimo malenima i prihvaćamo jedni druge kao takve, s poniznošću. Najveći je u Crkvi onaj koji se najviše ponizi.
Sjetimo se da nam Bog, upravo time što se učinio malenim, „pokazuje što je istinska veličina, štoviše, što znači biti Bog“ (BENEDIKT XVI., Homilija na blagdan Krštenja Gospodinova [Omelia nella Festa del Battesimo del Signore], 11. siječnja 2009.). Nije slučajno što Isus kaže da anđeli djece „uvijek gledaju lice Oca […] koji je na nebesima“ (Mt 18, 10): to jest, da su oni poput „teleskopa“ Očeve ljubavi.
Braćo i sestre, nastavimo ovaj crkveni hod s pogledom upravljenim prema svijetu, zato što je kršćanska zajednica uvijek u službi čovječanstva, da svima navješćuje radost evanđelja. Postoji potreba za tim, osobito u ovom dramatičnom času naše povijesti, dok ratni vihor i vatre nasilja nastavljaju potresati čitave narode i države.
Kako bih zazvao dar mira po zagovoru Presvete Marije, sljedeće ću nedjelje poći u baziliku Svete Marije Velike gdje ću izmoliti svetu krunicu i uputiti usrdnu molbu Djevici. Molim i vas, članove Sinode, ako je moguće, da mi se u tome pridružite.
A molim sve da im sljedeći dan, 7. listopada, bude dan molitve i posta za mir u svijetu.
Hodajmo zajedno. Prignimo svoje uho Gospodinu i pustimo lahoru Duha da nas vodi.
