U katolicizmu postoji velika ljepota jer se sva njegova učenja uklapaju u stvaranje vizije savršenstva kojemu svaka osoba može težiti. Nažalost, mnogi propuštaju ovu ljepotu jer sve što vide je skup krutih pravila i aktivnosti koje su postavili oni koji im prijete vatrom i sumporom ako ih se ne pridržavaju. Ovo je pogrešno shvaćanje katolicizma i Boga jer kao što je Isus rekao: “Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu” (Ivan 3:17).
Ono što katolicizam uči je put do osobnog ispunjenja koje, kada se postigne, donosi radost. Mnogi ljudi, danas i u prošlosti, traže ispunjenje u gomilanju moći, bogatstva ili slave, ali vrijeme, logika i iskustvo nam govore da konačne stvari nikada ne mogu donijeti trajno zadovoljstvo. Doista, ljubav je jedina stvar koja je vječna – to je valuta neba, gdje ljubav vlada vrhovnom. Kao što je sveti Ivan primijetio, “Bog je ljubav”, a ljubav je pokretačka snaga u katolicizmu (1. Ivanova 4,17). Svako učenje u katolicizmu u biti ima za cilj pokazati Božju ljubav prema nama ili nas poučiti kako uzvratiti Njegovu ljubav ljubeći one oko sebe. To čini poučavanjem istine.
Istina, ono što je stvarno, vrijedi za svakoga i za svaku situaciju. Ona se ne razvija nego otkriva jer je istina oduvijek postojala. Ljudima je urođena želja za istinom jer je znati istinu kao imati vodič kroz svemir. Poznavanje kako stvari stvarno stoje, kako funkcioniraju i kako utječu na druge stvari omogućuje nam učinkovito djelovanje.
Svako učenje je potraga za istinom. Najosnovnija vrsta učenja mjeri i promatra svijet oko nas kroz jedno ili više od pet osjetila. Razum nam omogućuje mentalnu ekstrapolaciju novih ideja iz učenja koja su prethodno dokazali drugi. Ovo je osnova za ljudske inovacije. Većinu učenja provode stručnjaci i prenose ga drugima koji nemaju vremena, resursa ili intelekta naučiti sve kroz vlastita opažanja. Ovo stavlja premiju na procjenu vjerodostojnosti stručnjaka kako bi se utvrdila vjerodostojnost onoga što podučavaju. Tu Katolička crkva najviše blista.
Ljepota Katoličke crkve je u tome što pruža ekspanzivnu teologiju koja pokriva velika egzistencijalna pitanja o Bogu i čovjeku na način koji je samodosljedan i pun nade.
Crkva uči da je Božja ljubav prema nama započela s Velikim praskom, univerzalnim događajem stvaranja koji je opisan u Postanku 1 kao: “Neka bude svjetlost.” Bog je stvorio čovječanstvo na svoju sliku, dajući nam sposobnost rasuđivanja, želju da tražimo istinu i sposobnost da po njoj slobodno djelujemo (KKC 307). Ovo ima važne posljedice; omogućuje čovjeku sposobnost da shvati da Bog postoji, koristeći znanost za izračunavanje da je Bog stvorio svijet prije 4,8 milijardi godina, te da On uravnotežuje nekoliko univerzalnih konstanti na precizan način koji održava život i koji se ne može dogoditi slučajno. To što nismo neizbježno prisutni omogućuje ljudima da slobodno vole Boga, a dodatni dar savjesti omogućuje nam da instinktivno razumijemo moralni zakon koji nas vodi kako da volimo jedni druge.
Neki ljudi žale da imaju “katoličku krivnju”, što im uzrokuje tjeskobu o njihovom vječnom spasenju kada sagriješe. Ovo je artefakt ljudske antropologije više nego katoličanstva jer su katolici i nekatolici podjednako podložni osjećaju krivnje kada griješe. Istina, svatko mora oblikovati svoju savjest, a Crkva osigurava alate (Sveto pismo, Katekizam, itd.) za to, ali to ne znači da ljudi urođeno ne razlikuju dobro od zla.
Na primjer, svatko bi se trebao osjećati krivim ako povrijedi nedužnu osobu, a Crkva kaže da presuda grižnje savjesti ostaje zalog nade i milosrđa (KKC 1781). To je zato što Bog savršeno balansira milosrđe i pravdu, a grižnja savjesti nas poziva na akciju. U svom milosrđu, Bog će oprostiti svaki grijeh koji sakramentalno priznamo i obećamo da ćemo ga poboljšati i, u svojoj pravdi, smatrat će one odgovornima za nepokajani grijeh. To pruža ne samo priliku za rast u svetosti, što je olakšano opraštanjem, već i motivaciju da se pokajemo i postanemo bolja verzija sebe.
To nas vodi do velike istine da Bog iznad svega cijeni naše vječno zajedništvo s njim, kao što je prikazano u Isusovoj velikoj prispodobi o izgubljenom sinu (Luka 15,11-32). Sve Njegovo djelovanje to promiče, kao što svjedoči Crkva i stalno svjedočanstvo svetaca (KKC 313). Svijet se razvija do savršenstva, a Bog olakšava tu evoluciju dajući razgranate naše postupke, patnju kada smo izloženi zlu i radost kada činimo dobro.
Kako bilježi sveti papa Ivan Pavao II Salvifici Dolorispatnja je osjećaj koji imamo kada se susrećemo sa zlom, a koji definira kao nedostatak očekivanog dobra. Ovo otkrivanje zla veliki je dar koji nas upozorava na vječnu opasnost i uči nas da volimo sebe, Boga, jedni druge – i naposljetku da volimo iskupiteljski, spremni trpjeti, pa čak i umrijeti za dobrobit druge osobe, kao što je Isus napravio po uzoru na Križ. U ovome, naš Bog pun ljubavi koristi vremenitu patnju kako bi olakšao rast u svetosti koja vodi u vječni život.
Evanđelje koje propagira Crkva je da je Bog toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni (Ivan 3,16). Ono što neki vide kao skup pretjerano strogih pravila zapravo su upute za ljubav prema drugima, a s time i put do vječnog života i ljudskog ispunjenja. To se postiže kada tražimo dobro jedni drugih umjesto da se fokusiramo samo na ono što želimo. Ljepota Crkve je u tome što se istina koju ona naučava otkriva u malim stvarima u svakodnevnom životu. Na primjer, novi roditelji rado se odriču sna za dobrobit svoje male djece i tako podižu dobre obitelji; na sličan način, dobri treneri i vođe znaju da timski uspjeh ovisi o tome da svi u njihovim timovima slijede zajednički cilj i žrtvuju se za postizanje tog cilja.
Na isti način, sveti Pavao opisuje Crkvu kao Tijelo Kristovo, koje zajedno radi na ispunjenju Isusove misije; svatko doprinosi koliko može (1. Korinćanima 12:12-31). Postoji mnogo načina za to, od poučavanja vjere i podjele sakramenata do brige za one koji su bolesni ili gladni. Ova vizija sebedarja, usmjerena na širenje radosne vijesti o Božjoj ljubavi prema nama i onome što možemo učiniti jedni za druge, bit je katolicizma i značajan dio njegove neizmjerne ljepote.
Autor fotografije Aaron Burden na Unsplash
