Na otvaranju sinodne duhovne vježbe u ponedjeljak ujutro, dominikanski fratar i bivši meštar Reda propovjednika, otac Timothy Radcliffe, ponudio je razmišljanje o “Uskrsnuću: traženje u tami” onima koji će sudjelovati na Drugom zasjedanju XVI. Opće skupštine Biskupske sinode koja će započeti u srijedu, 3. listopada.
Meditacija n. 1
‘Uskrsnuće: Potraga u mraku’
Prošle smo godine na povlačenju posredovali o tome kako slušati jedni druge. Kako se možemo suočiti s našim razlikama u nadi, otvarajući svoja srca i umove jedni drugima? Neke su barijere pale i nadam se da ćemo počeo vidjeti one s kojima se ne slažemo ne kao protivnike, već kao kolege učenike, kolege tragače.
Ove godine imamo novi fokus: ‘Kako biti misionarska sinodalna Crkva.’ Ali temelj svega što ćemo učiniti je isti: strpljivo, maštovito, inteligentno, otvorenog srca slušanje. Čak sam mislio ponoviti iste razgovore kao na prošloj obuci, ali mogli biste primijetiti! Herbert McCabe OP shvatio je u posljednji trenutak da treba održati predavanje uglednom teološkom društvu. Zgrabio je predavanje iz svojih dosjea, uskočio na motor i stigao točno na vrijeme. Kad je otvorio svoje bilješke, vidio je da je isto predavanje održao istom društvu godinu dana prije. “Što si učinio?” pitala sam. ‘Izostavio sam šale. To su jedine stvari kojih se itko sjeća.’ Vaša sjećanja su sigurno bolja.
Duboko slušanje i dalje je temelj svega što ćemo raditi ove godine. To je, Instrumentum laboris (IL) kaže, ‘prvi čin Crkve’ (60). Pjesnik Amos Oz rekao je o svom djedu: ‘Slušao je. Nije se samo pristojno pretvarao da sluša, dok je nestrpljivo čekao da ona završi ono što je govorila i ušuti. Nije upao u rečenicu svoje partnerice i dovršio je umjesto nje. Nije prekinuo kako bi sažeo ono što je govorila kako bi prešao na drugu temu. Sugovornici nije dopuštao da priča u prazno dok je u glavi pripremao odgovor koji će izgovoriti kada ona konačno završi. Nije se pretvarao da ga zanima ili zabavlja, stvarno je bio.’[1] Slušanje Boga i naše braće i sestara disciplina je svetosti.
Ove ćemo godine razmišljati o ‘jednoj misiji naviještanja Uskrslog Gospodina i njegova Evanđelja’ (IL Uvod) svijetu koji ‘prebiva u tami i sjeni smrti’. (Luka 1:79). Kao vodič naših meditacija uzet ćemo četiri scene uskrsnuća iz Evanđelja po svetom Ivanu: ‘Traženje u mraku’, ‘Zaključana soba’, ‘Stranac na plaži’ i ‘Doručak s Gospodinom’. Svaki baca svjetlo na to kako biti misionarska sinodalna Crkva u našem raspetom svijetu.
Naša prva scena počinje u noći: ‘Rano prvoga dana u tjednu, dok je još bio mrak, dođe Marija Magdalena na grob’ (20,1). Ovdje smo i mi danas. Naš je svijet još više zamračen nasiljem nego prije godinu dana. Ona dolazi tražiti tijelo svog voljenog Učitelja. I mi smo okupljeni u ovoj Sinodi da tražimo Gospodina. Na Zapadu se čini da je Bog uglavnom nestao. Ne suočavamo se toliko s ateizmom koliko s sveprisutnom ravnodušnošću. Skepticizam truje srca čak i mnogih vjernika. Ali svi kršćani posvuda tragaju za Gospodinom, poput Marije Magdalene prije zore.
I mi se možda čak osjećamo u mraku. Od posljednjeg Sabora toliko je ljudi, uključujući i sudionike ove Sinode, izrazilo sumnju hoće li se išta postići. Poput Marije Magdalene, neki kažu: ‘Zašto su nam oduzeli nadu? Toliko smo očekivali od Sinode, ali možda će biti samo više riječi.’
Ali iako je mrak, Gospodin je već prisutan u vrtu s Marijom Magdalenom i s nama. Prije svoje smrti Isus je rekao: ‘Ako sjeme ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo jedno zrno, ali ako umre, donosi mnogo roda’ (12,24). Sjeme su u bogato tlo vrta posijali Josip iz Arimateje i Nikodem, posijano u novu grobnicu koju nitko nije koristio. Uskoro će procvjetati. Zora je blizu. Poput Marije Magdalene, primit ćemo više nego što tražimo ako smo i mi otvoreni za susret s Gospodinom.
U vrtu susrećemo tri tragača, Mariju Magdalenu, voljenu učenicu, i Šimuna Petra. Svatko traži Gospodina na svoj način; svaki ima svoj način voljenja i svaki svoju prazninu. Svaki od ovih tragatelja ima svoju ulogu u svitanju nade. Nema rivalstva. Njihova međusobna ovisnost utjelovljuje srce sinodalnosti. Svatko se od nas može poistovjetiti s barem jednim od njih. koji si ti
Tomas Halik je tvrdio da budućnost Crkve ovisi o njezinoj sposobnosti da dopre do tragatelja našeg društva. To su često ‘ništa’. Ne mislim na sestre kontemplativne redovnice, nego na ljude koji tvrde da nemaju vjersku pripadnost. I oni su često u potrazi za smislom svog života. Halik piše da kršćani stoga moraju biti voljni biti „tragatelji s onima koji traže i ispitivači s onima koji ispituju.[2]
Svi izvještaji o uskrsnuću puni su pitanja. Dvaput Mariju Magdalenu pitaju zašto plače. Pita gdje su stavili tijelo. Svi pitaju zašto je grobnica prazna. U Markovu izvještaju žene pitaju: ‘Tko će nam odvaliti kamen?’ (16:3). Lukini izvještaji o uskrsnuću puni su pitanja: ‘Zašto tražite živoga među mrtvima?’ Isus pita učenike koji bježe u Emaus: ‘Što to govorite?’ Tada svi učenici: ‘Zašto ste prestrašeni? Zašto se sumnje pojavljuju u vašim srcima?’ (24.38). Uskrsnuće upada u naše živote ne kao gola izjava činjenica, već kao upitna pitanja.
Dubokoumna pitanja ne traže informacije. Pozivaju nas da živimo na nov način i da govorimo novim jezikom. Pjesnik Rainer Maria Rilke je napisao: ‘Nemojte tražiti odgovore, koji vam sada ne bi mogli biti dati, jer ih ne biste mogli živjeti. A poanta je živjeti sve. Živite sada s pitanjima. Možda ćete tada, jednog dana daleko u budućnosti, postupno, a da to i ne primijetite, proživjeti svoj put do odgovora.’[3]
Uskrsnuće nije Isusov život koji ponovno počinje nakon kratkog prodora, već novi način života u kojem je smrt pobijeđena. I tako upada u naše živote u evanđeljima prvo kao hitna pitanja koja nam neće dopustiti da nastavimo živjeti na isti način. Isto tako, na ovu sinodu dolazimo s mnogim pitanjima, primjerice o ulozi žene u Crkvi. Ovo su važna pitanja. Ali ne mogu se promatrati samo kao pitanja o tome hoće li se nešto dopustiti ili odbiti. To bi značilo ostati ista vrsta Crkve. Pitanja s kojima se suočavamo trebala bi biti sličnija onima iz evanđelja, koja nas pozivaju da dublje živimo život uskrsloga zajedno.
Stoga se moramo usuditi ovoj Sinodi iznijeti najdublja pitanja u našim srcima, uznemirujuća pitanja koja nas pozivaju na novi život. Poput ona tri tragatelja u vrtu, moramo se međusobno baviti pitanjima ako želimo pronaći obnovljeni način da budemo Crkva. Ako nemamo pitanja, ili nemamo površnih pitanja, naša je vjera mrtva. Neki nadbiskup, koji danas nije bio s nama, rekao je skupini dominikanskih novaka: ‘Pobrinite se da svi pročitate Sumu Akvinca. Sadrži pedeset i šest tisuća odgovora svima onima koji kritiziraju Katoličku crkvu’![4] Akvinski bi bio užasnut. Dok je bio dijete, legenda kaže da je njegovo prvo pitanje bilo ‘Što je Bog?’ a njegova svetost bila je odbiti bilo kakav odgovor jer, rekao je, pridruženi smo Bogu kao nepoznatome.
Ako slušamo pitanja jedni drugih s poštovanjem i bez straha, pronaći ćemo novi način življenja u Duhu. Kao što sam rekao prošle godine, moto Dominikanske akademije u Bagdadu je: ‘Ovdje nijedno pitanje nije zabranjeno.’ Mi smo Marija Magdalena i Ljubljeni učenik i Šimun Petar i samo zajedno ćemo pronaći Gospodina koji nas čeka.
Pogledajmo svakog od tragatelja i vidimo što nas oni mogu naučiti o dopiranju do tragatelja našeg vremena. Mariju Magdalenu privlači ljubav koja je nježna. Prizemljen je, fizički, od krvi i mesa. Želi se brinuti za tijelo svog voljenog Gospodina. Ona se sigurno zalaže za sve one čiji su životi vođeni suosjećanjem za ranjenike svijeta. Majka Terezija, koja je tražila tijelo svoga Gospodina na ulicama Kolkate. Sveti Damien od Molokaija koji je dao svoj život oboljelima od gube na Havajima.
Razmislite i o onim milijunima ljudi koji ne poznaju Krista, a koji su ipak ispunjeni suosjećanjem s patnicima. Poput Marije Magdalene, tragaju za tijelima ranjenih. Svijet je ispunjen plačem. Četiri dana nakon posljednje Skupštine, Hamas je počinio te strašne zločine koji su gurnuli Bliski istok u rat. Ljudi plaču u Ukrajini i, da, u Rusiji također zbog smrti i sakaćenja stotina tisuća mladih ljudi, kao što plaču i u Sudanu i Mjanmaru. Jedna od studijskih grupa koje je sazvao Sveti Otac zove se ‘Slušanje vapaja siromaha’. Moglo bi se nazvati ‘slušanje vapaja onih koji plaču’. Marija Magdalena njihova je zaštitnica.
Tada Marija čuje svoje ime: ‘Marija’; ”Rabbuni.’ Prikladno je da ona čiji je život vođen suosjećajnom, nježnom ljubavlju ispuni svoju prazninu svojim imenom. Tražila je mrtvo tijelo, ali je pronašla više nego što je mogla sanjati, ljubav koja živi zauvijek. Naš Bog nas uvijek zove po imenu. ‘Ali sada ovako govori Jahve, koji te stvori, Jakove, koji te oblikuje, Izraele: Ne boj se, jer ja sam te otkupio; Zvao sam te imenom, moj si.”’ (Izaija 43,1)
Njezino ime označava susret, prisutnost Gospodina. Prvo što se događa na krštenju je zahtjev za imenom. ‘Kako se zoveš?’ ili ‘Koje ime dajete svom djetetu?’ Ime nije samo etiketa koja se stavlja na djecu kako bi se razlikovala jedna od druge: To bi me činilo Dijete br. 4. Naše je ime znak da nas Bog cijeni u našoj jedinstvenosti.
Papa Franjo je suprotstavio način na koji je rimski car vidio svijet, iako popis stanovništva broji brojeve s našim Bogom: ‘Dragi brate, draga sestro, Bogu, koji je promijenio povijest u tijeku popisa, ti nisi broj, nego lice.…Krist ne gleda brojeve, nego lica.’
I tako je i naša misija imenovati Boga koji nas traži u mraku. I da jedni drugima čuvamo ime i lice. Božju prisutnost ćemo posredovati samo ako budemo prisutni jedni drugima na ovoj Sinodi. Gregory Boyle, SJ, radi s mladim članovima bande u Los Angelesu. Tajna njegove službe je znati njihova imena. Ne samo službena imena ili nadimke, već i imena kojima ih zovu majke kad nisu ljute. Kad mladog Lulu zove njegovim imenom, ‘pomislili biste da sam ga ja ubio strujom. Cijelo mu se tijelo grči od oduševljenja što ga znaju, što ga zovu, što čuje kako se njegovo ime izgovara naglas. Tijekom cijelog svog putovanja kroz pješački prijelaz, Lula se stalno okretao i gledao me, smiješeći se.’[5]
Tiraninski režimi brišu imena i lica. U Auschwitzu je Sveti Maksimilijan Kolbe postao zatočenik 16.670. Predsjednik Rusije uvijek je odbijao imenovati čovjeka koji mu se hrabro suprotstavio, Aleksija Navaljnog. Bio je samo ‘određena osoba’. Slično tome, Nelson Mandela postao je lice opozicije režimu apartheida. I tako, kad je bio zatvoren, bilo je zabranjeno objaviti sliku njegova lica. Izbrisan je iz javnog sjećanja. Dakle, kada su ga nakon desetljeća u zatvoru pustili da šeće plažom, nitko ga nije poznavao. Lice mu je lišeno moći.
Ova će sinoda biti milosni trenutak ako gledamo jedni druge sa suosjećanjem i gledamo ljude koji poput nas traže. Ne predstavnici stranaka u Crkvi, taj užasni konzervativni kardinal, ta zastrašujuća feministkinja! Ali kolege tragači, koji su ranjeni, ali radosni. Moram priznati da loše pamtim imena, dijelom zato što sam gluh. To je moj izgovor. oprosti mi!
Ali nježna ljubav Marije Magdalene treba iscjeljenje. Isus joj zapovijeda: ‘Ne prianjaj uz mene.’ Znanstvenici su dali neka apsurdna objašnjenja za ovo, a najnevjerojatnije je da su Isusove rane još uvijek bolne! On kaže da ga ona ne može preuzeti u privatni posjed. Njegovo prisustvo njoj nije njezino vlasništvo. Uskrsnuće je rođenje njegove zajednice. ‘Božji narod nikada nije samo zbroj bapa tised; nego je to ‘mi’ Crkve’ (IL, 3). ‘Nego idi mojoj braći i reci im: ‘Uspinjem se svome Ocu i vašem Ocu, svome Bogu i vašemu Bogu’.’ Ovo je prvi put u Ivanovu evanđelju da on učenike naziva ‘braćom’. Fratelli tuttja! Ona svoju ljubav mora osloboditi svake isključivosti! Tada će biti spremna naviještati radosnu vijest učenicima: ‘Vidjela sam Gospodina.’ Ovo je i naš izazov. Ne da se držim svog engleskog Isusa ili svog dominikanskog Isusa, nego Gospodina u kojem smo svi braća i sestre, pa i isusovci! Ova će sinoda biti plodonosna ako naučimo reći ‘mi’. ‘Otac moj i Otac vaš, Bog moj i Bog vaš.’
Zatim je tu učenik kojeg je Gospodin volio. I on ima svoj način ljubavi i svoju prazninu, gašenje svjetla njegova života. Pusti starog Petra da, zapuhan i zadihan, prvi uđe u mračnu grobnicu, ali ugleda prazan prostor između anđela i povjeruje. Ovo je ljubav koja daje vid. Ubi amor, ibi oculus (Richard od St. Victora). Gdje je ljubav tu je i pogled. On gleda očima ljubavi i tako vidi pobjedu ljubavi. Njegovo evanđelje je ono o orlu, za čije se oči vjerovalo da gledaju ravno u svjetlost sunca i da nisu zaslijepljene. Njegova je potraga krajnje teološka.
Proveo sam dva tjedna ove godine u Ecole Biblique u Jeruzalemu. Braća žive u sjeni smrti, četrdeset minuta od Gaze. Oni ostaju tamo, proučavaju Riječ Božju, poučavaju i mole se. Ostaju kao znak da je ‘svjetlost u tami svijetlila i tama je nije obuzela’. (Ivan 1,5). Praznina Marije Magdalene liječi se zazivanjem imena – prisutnošću – a njegova svjetlošću koja svijetli u praznom grobu. Dakle, on utjelovljuje sve one koji žele shvatiti smisao naših života, bogom oblikovanu prazninu u našim srcima, kako je rekao Blaise Pascal. Kršćanski mislioci naravno, ali i svi koji se bore pronaći svjetlo u tami naše patnje: pjesnici i umjetnici i filmski redatelji koji odbijaju vjerovati da tama ima pobjedu. Za naše propovijedanje uskrsnuća potrebni su nam oni, otvoreni njihovoj mudrosti, kao što je sveti Toma Akvinski bio poganinu Aristotelu. Akvinski je napisao da je svaka ‘istina, bez obzira tko ju je rekao, od Duha Svetoga’ (omne verum, a quocumque dicatur, est a Spiritu Sancto).[6]
Zatim je tu Šimun Petar. Njegova praznina je najteža od svih, teret neuspjeha. Demantirao je prijatelja. Sigurno žudi za onim ljekovitim riječima koje će se napokon izgovoriti na plaži.
Tako je i naše pastoralno poslanje biti sa svima onima koji su opterećeni neuspjehom i grijehom i podijeliti oproštenje koje smo primili, vlastito otkriće nevjerojatne milosti onoga koji je ‘spasio bijednika poput mene. Jednom sam bio izgubljen, ali sada sam pronađen, bio sam slijep, ali sada vidim.’ Naše je poslanje imenovati milosrdnog kojeg i mi trebamo, poput Petra.
Dakle, u ovoj prvoj sceni uskrsnuća vidimo kako Gospodin odgovara na tri oblika traženja koja odgovaraju trima prazninama u našim životima: nježna ljubav koja traži prisutnost; potraga za smislom i svjetlom te za oprostom. Svaki tražitelj treba drugoga. Bez Marije ne bi došli na grob. Ona objavljuje da je Gospodin prisutan. Bez Ljubljenog učenika, prazninu groba ne bi shvatili kao Uskrsnuće; bez Petra ne bi shvatili da je uskrsnuće trijumf milosrđa
Svaki predstavlja skupinu koja se na prošloj Skupštini osjećala na neki način isključenom. Marija Magdalena također nas podsjeća na to kako su žene često isključene s formalnih položaja vlasti u Crkvi. Kako ćemo pronaći put naprijed, što pravda i naša vjera zahtijevaju? Njihova potraga je naša. I na prošlom Saboru mnogi su se bogoslovi osjećali marginalizirani. Neki su se pitali zašto su se uopće potrudili doći. Bez njih ne možemo nigdje. A skupina koja se najviše opirala sinodalnom putu bili su župnici, župnici koji posebno dijele Petrovu ulogu pastira milosrđa. I bez njih Crkva ne može postati istinski sinodalna.
Kad to osjećaju gotovo svi oni su isključeni, ne bi trebalo biti natjecanja za žrtvu! Traganje u mraku za Gospodinom treba sve te svjedoke, kao što Sinoda treba sve načine na koje ljubimo i tražimo Gospodina, kao što su nam potrebni tražitelji našeg vremena, čak i ako ne dijele našu vjeru.
Kako se ovo pretočiti u misiju? Ove se riječi pripisuju Antoineu de St Exuperyju. Oni su čak i bolji od onoga što je on zapravo napisao: ‘Ako želite konstruirati čamac, nemojte okupljati svoje muškarce i žene da im izdajete zapovijedi, ili da objašnjavate svaki detalj o tome što moraju učiniti ili gdje sve pronaći…. Ako želiš konstruirati brod, rodi u srcima svojih muškaraca i žena želju za morem!’[7] Dajte ljudima okus beskonačnog i oni će pronaći vlastite načine da naprave čamce i otisnu se u golemi ocean.
Svaki od ovih svjedoka dirnut je beskrajnom ljubavlju. Marija Magdalena je dirnuta beskrajnom nježnošću; Ljubljeni učenici dirnuti su potragom za bezgraničnim značenjem; Petar, potrebom za milosrđem koje je bezgranično, ne prašta sedam puta, nego sedamdeset puta sedam puta. Otvorimo li se beskrajnoj čežnji jedno drugoga, porinut ćemo brod misije. Samo ćemo zajedno, riječima poslanice Efežanima, ‘imati moć shvatiti sa svim svetima što je širina i duljina i visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi svako znanje, tako da možete biti ispunjen Božjom puninom.’ (3.18,19).
Ovog poslijepodneva ponovno ćemo pronaći učenike u mraku, u zaključanoj sobi.
——————————–
[1] Amos OZ, Priča o ljubavi i tami, Vintage, London, 2005., str.110.
[2] Tomáš HALÍK, Strpljenje s Bogom, Doubleday, New York, 2009., str.9.
[3] Rainer Maria RILKEPisma mladom pjesnikuPismo 4, 16. srpnja 1903. Prijevod ND Herter Norton, WW Norton and Company, 1934.
[4] Paul MURRAY OP, “Dominikanci i ključ znanja”, Razgovor s dominikanskom braćom na studiju u Rimu – PUST, Angelicum, 19. veljače 2023.
[5] Ibid., str.47.
[6] ST, I II, q.109, a.1, ad 1.
[7] “Stvoriti brod ne znači plesti jedra, kovati čavle ili čitati zvijezde, već dati okus mora koje je jedno i u čijem svjetlu ništa nije proturječno osim zajednice u ljubavi.” (A. SAINT-EXUPÉRY, CitadelleGallimard, Pariz, 1959., str. 687, trans. naš).
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
