Župa Fažana ove je godine svoju župnu svetkovinu, sv. Kuzme i Damjana proslavila u znaku dva zlatomisnika, dva bivša župnika Fažane. Misu je predvodio pulski dekan preč. Milan Mužina, a prigodnu je homiliju izrekao ravnatelj dijecezanskog Caritasa preč. Željko Zec. Uvodno je riječ dobrodošlice okupljenima uputio župnik domaćin preč. Ilija Jakovljević, vodnjanski dekan.
Na početku homilije preč. Zec je naglasio kako je njegovom kolegi, preč. Milanu, i njemu čast biti u toj župi na blagdan njihovih nebeskih zaštitnika svetih Kuzme i Damjana. „Čast nam je, jer smo ove godine zlatomisnici. Iza nas je 50 godina rada, propovijedanja, tumačenja Riječi Božje, 50 godina dijeljenja sakramenata, isto toliko godina vođenja župnih zajednica. Radost nam je također biti s vama, jer vaša župna zajednica danas slavi, a ta proslava ima snažan temelj. Naš je Gospodin rođen pred više od 2000 godina, za Njega smo se mnogi oduševili. Kad se Krist pojavio bila je velika snaga Duha Svetoga. Njegove riječi i Njegova djela toliko su govorila da su se ljudi oduševili za Njega i krenuli Njegovim putem. Bilo je važno postati Njegovim učenikom, biti mu blizu. Nitko nije bio kao taj čovjek: liječio je bolesnike, imao je srce, ruke i osjećaje za nemoćnoga. Takav nam treba i danas, i ako kršćanin mora u nečemu biti profinjen mora biti upravo profinjen prema onima koji su slabiji“. U tom je vidu propovjednik podsjetio, kako i papa Franjo stalno potiče „budite blizi djedovima i bakama, starijima, nemoćnima“.
Vraćajući misao na svece dana, preč. Zec je podsjetio, kako se uz njih veže više legendi, a svaka ima neko uporište u zbilji, jer „oni su povijesne osobe, bavili su se liječništvom i imali su osjećaja za druge; bili su Isusovi učenici i živjeli u vremenu u kojem nije bilo lako biti Isusov učenik, jer su ljudi stradavali; oni su dali ono najbitnije što su imali. Jer oni koji progone, uzimaju ono najbitnije što imaš, a to je život. Ako si spreman život dati za nešto, onda je znak da to cijeniš, voliš iznad svega.“
Preč. Zec se prisjetio kako je fažanska crkva jednog dana 1991. bila puna mladih vojnika. „Imali smo misu. Rečeno mi je da će ti mladići ići za Vukovar i poslije mi je rečeno da su mnogi poginuli, i zato se dotičem tog pitanja: dati život za vrijednost, ako si kadar to učiniti onda si ‘ozbiljan igrač’. Zato za sve njih sad ću reći ‘Pokoj vječni daruj im Gospodine I svjetlost vječna svjetlila njima, počivali u miru’. Ali isto tako ću reći za sve one koji su ovu crkvu gradili, koji su iz godine u godinu ovdje dolazili svake nedjelje na misu, a nisu više među nama, i njima neka Gospodin podari pokoj vječni. Neka počivaju u miru, Gospodine. Ostavili su nam baštinu“. U tom je kontekstu podsjetio kako su i sveti mučenici Kuzma i Damjan nama ostavili u baštinu svoje svjedočanstvo vjere, jer „ne možeš samo ustima govoriti, a živjeti drugačije. Nisu samo govorili, nego su i životom potvrdili da su Isusovi učenici. A ovi naši što su nam predali crkvu i sve što imamo, oni su nas naučili vjeronauku, molitvama… naše none i noneti i oni su sebe dali. Za njih treba moliti i biti zahvalan, jer su nam nešto ostavili u baštinu. Taj životni put koji nosi žrtvu pred sobom, mnogim ljudima je nejasan, nerazuman kao što je prvo čitanje govorilo „duše su pravednika u Božjoj ruci, njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru. Njihov odlazak je s ovog svijeta kao nesreća, „ Ima uvijek onih koji gledaju drugačije na vrijednost života, što i danas vidimo. No, mi se opredjeljujemo na nasljeđe onih koji su svoje pouzdanje stavili u Boga. ‘Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer ti si sa mnom’, taj osjećaj pripadnosti Kristu i ne samo riječima, nego i djelima koliko je do nas moramo oživjeti“.
Na kraju homilije, preč. Zec se osvrnuo na misno evanđelje, te posebno ukazao na Isusove riječi „tko god se mojim prizna pred ljudima, i ja ću se priznati njegovim pred Ocem nebeskim, a tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred Ocem na nebesima. Mi ne želimo da tako bude sudbina bilo koga od nas koji smo kršćani. I zato držimo se svetih mučenika Kuzme i Damjana i svih onih koji su do Krista držali i riječima i dijelima“, rekao je zaključno preč. Zec.
U završnim zahvalama preč. Jakovljević je svečarima zlatomisnicima zahvalio na dolasku, te je spomenuo kako su njih trojica odgovorni za pastoralni život te župe kroz, sveukupno, 28 godina, preč Zec je ondje proveo 4 godine početkom devedesetih godina, preč. Mužina deset godina od 1998. a preč. Jakovljević je ondje 14 godina. Predstavnici župljana su svečarima uručili prigodne darove kao znak siječanja na tu proslavu.
U svom završnom obraćanju preč. Mužina se je prisjetio svojih zasluga iz vremena dok je ondje bio župnik, te se je zahvalio tadašnjim suradnicima na pomoći.
Preč. Zec se je u svom završnom obraćanju s dubokim poštovanjem prisjetio nekadašnjeg dugogodišnjeg župnika Fažane, vlč. Valentina Cukarića, koji je ondje bio župnik čak 40 godina, i to u najtežim godinama olovnog režima kada je Fažana bila tranzitna luka koja je vodila do „bastiona komunizma“, rezidencije tadašnjeg predsjednika Tita.
Nakon mise dubrovački kantautor Stijepo Gleđ Markos održao je kraći koncert duhovne glazbe, s pjesmama aranžiranim sukladno njegovim izvanrednim glasovnim sposobnostima tenora.
Po završetku, na trgu ispred crkve, za sve okupljene upriličeno je druženje uz prigodni domjenak.
G. Krizman
