Peto žalosno otajstvo: Raspeće našega Gospodina
Kršćanski život

Peto žalosno otajstvo: Raspeće našega Gospodina

KRUNICA & UMJETNOST: U patnji za naše grijehe, Isus nas poučava, slikovito nam pokazujući koliko je grijeh mrzak, destruktivan, nasilan i zlonamjeran.

(Matej 27:35-61; Marko 15,21-47; Luka 23,26-56; Ivan 19:18-42)

Ako zastanete i razmislite o tome, kršćanska poruka je potpuno neusklađena s onim što bi ljudska bića očekivala. Da je Sin Svemogućeg i Vječno Živućeg Boga dopustio da bude brutalno ubijen, da ga satima muče neki ljudi u zabitom mjestu u Rimskom Carstvu, zaprepašćuje um. Da je to dopustio iz ljubavi prema ljudskim bićima, od kojih zahvalnost nije bila zajamčena, još je više zaprepašćujuće. To što se čak i gnjavio… pokazuje vam što ljubav znači.

Bog nas je mogao otkupiti kako god je htio. U patnji za naše grijehe, Isus nas poučava, slikovito nam pokazujući koliko je grijeh mrzak, destruktivan, nasilan i zlonamjeran. “Za nas ljude i naše spasenje”, sišao je s neba. Da nas pouči on je sišao s neba.

A slušamo li?

Sveti Pavao hvata ovaj paradoks kršćanstva kada govori o “ludosti križa”.

“Mi propovijedamo Krista raspetoga: kamen spoticanja za Židove i ludost za pogane… ali za one koji su pozvani, Krist je Božja snaga i Božja mudrost” (1. Korinćanima 1,23-24). To zahtijeva promjenu načina razmišljanja. Kad Petar to nije vidio, Isus ga je ukorio: “Ne misliš kao Bog, nego kao ljudi” (Matej 16,23). Kalvarija je krajnji test mjerimo li stvari Božjim ili ljudskim mjerilima. To je konačni dokaz da, kao što je Isus ranije rekao svojim učenicima: “Hoće li tko za mnom, neka zanijekati sebe…” (Matej 16:24).

Evanđelja, čiji su izvještaji o Isusovom raspeću, smrti i skidanju s križa ponešto opširni, prvenstveno se usredotočuju na ljude na vrhu brda Kalvarije. Oni predstavljaju presjek čovječanstva. Njegovi neprijatelji, koji u tome što je obješen na drvetu vide dokaz da je Bog odbacio ovog izazivača nevolja, motaju se okolo, likujući. “Glavari svećenički, učitelji zakona i starješine rugahu mu se” (Matej 27,41). Vraćaju mu riječi u lice. Čudotvorac, što kažete na čudo? Prolaznici se pridružuju ruganju: “Siđi s tog križa ako si Sin Božji” (Matej 27,40). Tamo sjede vojnici koji se dosađuju. Ponekad se pridružuju invektivi. Ponekad samo upravljaju scenom, održavajući privid reda dok zatvorenici ne umru.

Njegova majka Mary i John su tamo, zajedno s još nekoliko prijateljskih, ali fizički nemoćnih lica. Neki su podno njegova križa; drugi su “bdjeli izdaleka” (Ivan 19:25; Matej 27:55). Mary se nedvojbeno sjećala riječi jednog starca iz prethodnih desetljeća o maču koji joj je probadao srce. Ivan i Marija su otprilike ono što je Crkva tog Velikog petka, kada Marija postaje Majka te Crkve (Ivan 19:26-27).

Tu su još dva čovjeka razapeta. Poput Isusa, oni gledaju smrti u oči. Njihove reakcije ilustriraju izbore s kojima se svaki čovjek suočava u tom trenutku. Čovjek ustraje u mržnji i grijesima koji su obilježili njegov život, pridružujući se ismijavanju Krista. On nije čovjek od nade. “Nažalost ste me uhvatili: tako se stvari događaju. Samo nesretno bacanje kocke.” Drugi koristi posljednje trenutke na ovoj zemlji da procijeni svoj život, da razmisli o istini i laži, pravdi i nepravdi i da traži milost. On brani Isusa, iako sve što ima na raspolaganju su riječi. Ali on je čovjek nade: budućnost ne mora biti prošlost i nije samo besmislen kraj. On traži milost: “Isuse, sjeti me se kad uđeš u svoje Kraljevstvo.” I, kao što je pjesnik rekao, “Milost je tražio, i on je milost našao.”

Pokojni slovački kardinal Ján Korec ovako je opisao susret s lopovima: Isus je bio točno tamo gdje je želio biti, odrješujući svog posljednjeg pokajnika. On je došao na ovaj svijet da umre da spasi grešnike. I, čak i dok je umirao, spasio je jednog.

Evanđelja govore o Isusu koji je vikao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Je li Otac ikada napustio Isusa? Ne. Ali Isus je odlučio podijeliti našu ljudskost u cijelosti pa je, u patnji za naše grijehe, Isus također htio osjetiti ono što osjeća grešan čovjek. I grešan čovjek osjeća Božju napuštenost u svojim grijesima. Za Isusa, “Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, Pravoga Boga od Pravoga Boga”, vječno prisnog s Ocem, dopustio je sebi iskusiti užas radikalnog otuđenja od Boga koje u nama uzrokuje grijeh.

Jer trebamo osjetiti tu otuđenost kako bismo prepoznali svoju potrebu da mu se vratimo. I zato što, ako to ne učinimo, taj osjećaj napuštenosti jednostavno preraste u svoj zreli plod: pakao. Teolozi, naposljetku, govore o paklu u terminima “boli gubitka” i “boli osjetila”, i dok se ljudska bića – koja su toliko uronjena u osjetilno iskustvo – usredotočuju na potonje, bit pakla je upravo bivši. Bit pakla je gubitak Boga… zauvijek.

Isus umire. Smrt i Sotona misle da su pobijedili. Ubili su Boga. Ali, poput današnjih budala koje također brbljaju o “Božjoj smrti”, Sotona shvaća da je on najveći gubitnik. Duša Kristova već se rita na vratima pakla. Često zanemarujemo odlomak iz Mateja:

I gle, zastor Svetišta razdera se nadvoje od vrha do dna. Zemlja se tresla, stijene su se lomile, grobovi su se otvarali, a tijela mnogih svetaca koji su usnuli su uskrsnula. I izašavši iz svojih grobova nakon njegova uskrsnuća, ušli su u sveti grad i ukazali se mnogima (Matej 27,51-53).

Sve su to djelovanja Duha Svetoga, “Gospodina i Životvorca” koji razdire koprenu između Boga i čovjeka. Ne trebamo čekati do Pedesetnice (iako je to potpuni dar Duha) — kad se otvori Isusov bok, iz kojega izbija “krv i voda, izvor sakramentalnog života u Crkvi”, Duh Sveti. probija u svijet koji je Bog planirao vratiti sebi još od Adama i Eve. A budući da “nitko ne može reći da je Isus Gospodin osim po Duhu Svetom” (1. Korinćanima 12:3), već imamo dokaz o prisutnosti Duha jer Centurion izjavljuje: “Ovo je uistinu bio Sin Božji!” (Matej 27:54).

Srž ovog otajstva nalazi se u Ivanu 3,16: “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca” da nas spasi.

Ovu Misteriju u umjetnosti prikazuje francuski slikar s kraja 19. stoljeća James Tissot. Tissot je kasno u životu doživio duboko obraćenje i naslikao čitavu seriju djela koja do detalja prikazuju Kristov život. Posjetio je Svetu Zemlju, pa njegove slike nastoje biti vrlo autentične prizorima, izgledom i izgledom Izraela: one nisu njegovo vrijeme presađeno u antiku. Slika se čuva u Brooklynskom muzeju.

Odabrao sam Tissotov prikaz raspeća jer je njegov kut gledanja vrlo neobičan. Većina scena raspeća prikazuje nas kako gledamo u Isusa. Oni obično uključuju scenu Kalvarije, s dva razbojnika na susjednim križevima i Blaženom Majkom i svetim Ivanom u žalosti u podnožju križa.

Naslov Tissotove slike mijenja tu perspektivu. “Ce qui voyait Notre-Seigneur sur la croix” [What Our Savior Saw from the Cross] gleda na scenu raspeća iz Isusovih očiju, iz onoga što je vidio na križu.

Shakespeareova besmrtna rečenica odgovarala bi Isusovoj viziji: “Cijeli svijet je pozornica, a svi muškarci i žene… svirači.” Ono što sam izostavio iz Bardovog citata je riječ “samo”. Isus vidi sve ljudske aktere neposredno uključene u njegovu Muku. Nitko od njih nije tu “samo” — u životu nema nezgoda.

Malo je prijatelja. Tu je Marija, najbliža križu, sa svojom crvenom kosom ispod vela. Njegova majka Marija, “sestra njegove majke, [and] Marija, žena Klopina” (Ivan 19:25) su skupljeni zajedno, Ivan s njihove desne strane.

Velika skupina establišmenta Templea nalazi se s desne strane, jedan na svom visokom konju, drugi na svojim niskim mazgama, neki se smiješe, nekolicina se ruga i gestikulira. S desne strane, oklopljeni vojnik također se ruga Isusu, možda jedan od onih koji su mu zabili trnje u glavu ranije tog dana. Nekoliko drugih vojnika nalazi se prema sredini, uglavnom u položaju dužnosnika. Drugi prolaze, neki ravnodušni, neki s morbidnom radoznalošću, neki samo prolaze. Tu je i grobnica koja čeka: Smrt ističe svoj zahtjev.

Nisam slikar, ali bih pozdravio nekoga s talentom da ponovno naslika ovu scenu na tragu Botticellijevo “Mistično rođenje”. Isus je također nesumnjivo vidio ne samo ljudske aktere tog petka poslijepodne u Izraelu. Vidio je duhovne aktere – đavla i demone – kako se pridružuju ruganju. I nedvojbeno je vidio čovječanstvo – tebe i mene – s našom vlastitom duhovnom prtljagom na tom brdu. Pitanje je, poput lopova, jesmo li mi među pokajnicima ili nepokajnicima?

Na kraju, odabrao sam ovu sliku jer ilustrira vrijednu duhovnu praksu, koju isusovci nazivaju “ispit”. “Ispit”, koji bi se trebao dogoditi na kraju dana, nije samo “ispit savjesti”, kajanje za moje propuste za taj dan. Ispit je nešto veće. Traži od mene da pogledam sve u prošlom danu – dobro, loše i “neutralno” – pokušavajući vidjeti kako se to uklopilo i došlo u moj život kroz Božje oči. Ispit traži od mene da prestanem gledati sebe svojim očima i zamolim Duha Svetoga da mi pomogne vidjeti sebe onako kako Bog vidi mene i moj život.

Kao što nas je Isus vidio s križa.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Sanacija puta do svetišta: Volonteri uspješno završili radove

Katoličke vijesti

Prije 50 godina, budući Benedikt XVI. upozorio nas je na opasnosti umjetne inteligencije

Katoličke vijesti

Nesvakidašnji liječnik Josip Štajduhar » Tekstovi

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti