U posljednjem, sedmom poglavlju prigodne knjižice za „Molitvu za jedinstvo kršćana u molitvenoj osmini i tijekom cijele 2024. godine“, posebno se izdvaja i 1984. godina za koju se ističe: „U Zagrebu, u kontekstu priprave za Nacionalni Euharistijski kongres, započinje prakticiranje Molitvene osmine na način postaja u crkvama i bogoslužnim prostorima u gradu nazočnih konfesija: Katoličke, Pravoslavne, Evangeličke i Baptističke. On se, uz povremena odstupanja u pogledu crkava sudionica, ustalio sve do danas“ (str. 102-103).
Te 1984. godine kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup, uputio je Crkvi zagrebačkoj i prigodnu poruku s naslovom „Mir braći i ljubav, s vjerom, od Boga Oca i Gospodina Isusa Krista“ (Ef 6,23). U nastavku donosimo cjeloviti tekst Kardinalove poruke.
Crkvi zagrebačkoj: ‘Mir braći i ljubav, s vjerom, od Boga Oca i Gospodina Isusa Krista’ (Ef 6,23)
„Oče sveti! Sačuvaj ih u
svom Imenu – one koje si
mi dao:
da budu jedno kao
i mi!
“ (Iv 17, 11)
„Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene:
da svi budu jedno
.“ (Iv 17, 20-21)
To je molitva Gospodina: našega Isusa Krista, Otkupitelja svijeta. Ta molitva slijedi Božji red stvari. Bog slijedi svoju božansku logiku. Bog je u neizrecivoj punini svoga bića Trojstvo u osobama i Jedinstvo u biti. Stvorio je čovjeka „na svoju sliku, sebi slična“ (Post 1,26). Ako je Bog htio da čovjek bude njemu sličan i da u svom osobnom životu bude odraz Božje savršenosti, onda je htio da i odnosi među ljudima budu slični božanskom zajedništvu Trojstva. To je sigurno najljepša, nenadmašiva vizija čovjeka kao osobe i zajedništva među ljudima. Bog je htio savršene ljude i savršeno zajedništvo koje prelazi u jedinstvo mišljenja, htijenja i djelovanja. To će savršenstvo ovisiti o čovjekovom odgovoru na Božji nacrt života.
Povijesno je očito da takvo savršeno zajedništvo nije ostvareno. Uzrok tome je grijeh. Čovjek nije htio ono što je Bog htio; zlorabio je darovanu mu slobodu. Čovjek je grijehom izgubio i uvijek gubi svoj unutarnji sklad; svoje unutarnje jedinstvo. Posljedica toga unutarnjeg poremećaja u čovjeku je poremećaj odnosa među ljudima; zajedništvo je razbijeno do te mjere da Kajin ubija Abela.
Bog u svom milosrđu prema palom čovjeku ne odustaje od svoga plana s ljudima. Događa se utjelovljenje Sina Božjega. Događa se djelo Božje milosrdne ljubavi: OTKUPLJENJE. Čovjek može biti nov, uzdignut u božansko sinovstvo. „Tako više nisi rob nego sin; ako pak Sin, onda i baštinik po Bogu“ (Gal 4, 7).
Prelijevanjem Duba Svetoga u biće čovjekovo uspostavlja se u čovjeku Božje kraljevstvo; čovjek biva uzdignut u Božje zajedništvo. U sebi usklađen s voljom Božjom postaje novo biće, otkupljeni, oslobođeni čovjek; u sebi oslobođen od zla. Otkupljenje uspostavlja u čovjeku jedinstvo. Otkupljenici pak Božji postaju nova zajednica otkupljenih – Crkva. „U mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“ (Dj 4,32).
Smije li biti drugačije među onima koji su povjerovali ljubavi (usp. 1 Iv 4,16)? Logika je Božja: jedna Crkva. „Trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svoga poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!“ (Ef 4, 3-6).
Volja je Božja očita. Objavljena je. Na mnogim mjestima u Svetom pismu ta je volja Božja izričito naglašena, zapovjeđena, zahtijevana od onih koji vjeruju Riječi.
Prema tome, razdijeljenost kršćana je protiv volje Božje. Nejedinstvo onih koji se priznavaju učenicima Kristovim očito je posljedica grijeha. Jedinstvo Crkve nije mogla razbiti vjernost istini nego grijeh protiv Istine. Zajedništvo učenika Kristovih nije mogla raniti ljubav nego grijeh protiv Ljubavi. Sklad Crkve gradilo je Otkupljenje koje su živjeli otkupljenici Gospodnji; taj sklada jedne Crkve rušile su misli, riječi i djela protiv Otkupljenja. Sve je to imalo svoje izvore u požudi tijela, i požudi očiju, i oholosti života (usp. 1 Iv 2,16).
Pravi ekumenizam je poniznost pred Bogom. To je najprije skrušenost srca svakog kršćanina zbog osobnih i zajedničkih grijeha protiv jedinstva Crkve. Ekumenizam je novo raspoloženje srca u punoj otvorenosti Istini, u potpunoj poslušnosti Ljubavi. Ekumenizam je obraćenje svakog kršćanina da živi dosljedno Evanđelje prema dostignuću svojih spoznaja i Svjetlu koje mu je dano. „No Gospodin vjekova, koji mudro i strpljivo nastavlja svoj milosni naum s nama grešnicima, od nekog je vremena stao u kršćane, međusobno razdijeljene, obilatije ulijevati duševnu muku i čežnju za jedinstvom. Ta je milost na svim stranama mnoge pokrenula te se i među odvojenom našom braćom, uz pomoć milosti Duha Svetoga, pojavilo i danomice, se širi gibanje prema obnovi jedinstva svih kršćana“ (Dekret o ekumenizmu – Unitatis redintegratio br. 1).
Stoga put prema savršenom jedinstvu svih kršćana mora, se događati tamo gdje se događalo kidanje toga jedinstva a to je ljudsko srce. Međutim, dok je grijeh ljudsko djelo i djelo Sotone, začetnika i vođe grijeha, novo srce i novi duh djelo su Duha Svetoga. Pravi ekumenizam moguć je samo u Duhu Svetomu. On djeluje u svim poniznim srcima, on daje Svjetlo svim skrušenim srcima koja iskreno traže Istinu. Gdje je Istina? Duh Sveti pokazuje put i vodi njime.
Zato moramo uvidjeti važnost molitve za jedinstvo svih kršćana. Molitva je izraz i poniznosti srca i otvorenosti duše prema Otkupitelju. Molitva je i najjednostavniji i uvijek mogući izraz unutarnje čežnje za jedinstvom Crkve. Ozbiljno shvaćanje ekumenizma daje razumjeti svim ljudima dobre volje da molitva mora prethoditi i pratiti svaki ekumenski pothvat. Molitva mora očistiti srce od svakog raspoloženja koje je nespojivo s poštovanjem osoba ili crkvenih zajednica. Molitva pomaže da se i u analizu povijesnih događaja ulazi s objektivnošću, poštujući istinu. I pravednost. Molitva oslobađa dušu za bistro gledanje u prave načine ekumenskog djelovanja. Ona isključuje površnost, brzopletost i pomodarstvo na putu ekumenizma. Duhom Svetim rasvijetljen duh ne inzistira na optužbama nego na opraštaniju i zaboravu svega zla. Jedini pravi elementi Duha Svetoga u procesu ekumenizma su Istina i Ljubav, što isključuje sve druge interese i račune koji nisu u skladu s Evanđeljem, a to znači s istinom, pravednošću i ljubavlju.
I u našim prostorima, u našim tako složenim i opterećenim prilikama, mnogo će biti učinjeno za stvar ekumenizma ako svaka kršćanska zajednica, u svom zajedništvu, potakne što više svojih članova na molitvu za jedinstvo. Što bude više kršćana molilo na tu nakanu, a to je nakana Kristove molitve, to će se primjetljivije događati novo raspoloženje srdaca. To će omogućiti pravi dijalog u iskrenosti i otvorenosti jednih prema drugima, da se utvrde svi elementi zajedničke baštine vjere i da se pouzdanije gleda u budućnost. Moramo biti oslonjeni na Božju pomoć. U ekumensko djelo uključimo posebno Bl. Djevicu Mariju – Majku Crkve. Uključimo cijelu nebesku Crkvu. Sv. Leopold Bogdan Mandić ostaje nam primjer kako se živi istinski duhovni ekumenizam. On je u taj ekumenizam uložio cijeli svoj život, sve svoje patnje, svu svoju svetost. Neka moli za nas!
Određujem i molim, zbog Svih gore iznesenih razloga, da se ove godine s posebnom pažnjom i zauzetošću u svim crkvama zagrebačke Nadbiskupije provede molitveni tjedan za jedinstvo svih kršćana. Uključimo to u našu Euharistijsku godinu i u jubilej tristote obljetnice ponovnog našašća čudotvornog kipa Majke Božje u Mariji Bistrici. Uključimo u taj molitveni tjedan i nadu posjeta Sv. Oca našoj Crkvi!
Molitveni tjedan neka bude prigoda i poticaj da na te nakane bolesnici prikazuju svoje patnje, a djeca i mladi, svi skromni i ponizni ljudi svoje molitve; ne samo sada nego i trajno.
Tajništvo za jedinstvo kršćana u Rimu predložilo je ove godine poseban formular kako oblikovati ekumensku molitvu: POZIV NA JEDINSTVO PO KRIŽU NAŠEGA GOSPODINA! Tu knjižicu svi mogu nabaviti i dobro je upotrijebiti. Bilo bi osobito pohvalno kad bi se ona proširila u Narod Božji.
Nema pravog ekumenizma bez unutarnjeg obraćenja srdaca. Jer čežnja za jedinstvom proizlazi i dozrijeva iz obnovljena duha, iz samoodricanja i sasvim nesputana izlijevanja međusobne ljubavi. Stoga nam je zaklinjati božanskog Duha za milost iskrena odricanja, poniznosti i blagosti u služenju kao i bratske plemenitosti prema drugima. Apostol naroda veli: „Zaklinjem vas ja sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo duha svezom mira (Ef 4,1-3)“ (UR br. 7).
Ekumenizam, dakle, zahtijeva najprije unutarnje jedinstvo u samoj Crkvi. Graditelji i čuvari tog nepomućenog unutarnjeg zajedništva Crkve bit će vjerodostojni nosioci ekumenske čežnje i uspješni molitelji s Isusom i Marijom: DA BUDU SVI JEDNO!
Svu braću svećenike, redovničke zajednice i sve vjernike u Gospodinu iskreno pozdravljam moleći svima Božji blagoslov.
U Zagrebu, na blagdan krštenja Gospodinova, 7. siječnja 1984.
+ Franjo Kard. Kuharić
nadbiskup zagrebački
