Redovita homilija 25
22. rujna 2024
Zahvalnost i umijeće poznavanja ljubavi
Jednom je profesor na fakultetu držao lekciju o sedam smrtnih grijeha. Poučio je svoje učenike: “Prije nego što počnemo raspravljati o zavisti, želio bih da zapišete svaku osobu na koju ste zavidni, ali nemojte ih pisati na papir – želim da svako ime napišete na krumpir i donesete ga razred.” Učenici su ovo smatrali kreativnim i bili su uzbuđeni vidjeti što će učiniti s njima. Neki su učenici imali dva-tri krumpira, a drugi su unijeli cijelu vreću. Nadali su se da će iznijeti svoje pritužbe svim tim ljudima: ovaj se cijelo vrijeme hvali njihovim sportskim nagradama; ovaj objavljuje bahate fotke na Instagramu na kojima pokazuju svoja tijela; ovaj nije zaradio njihovo bogatstvo i ne zaslužuje ga.
No, na njihovo iznenađenje, učiteljica se nije pozabavila tim problemom, već im je samo rekla da idući dan vrate krumpire. Oni su tako i učinili, a on im je rekao da ih sutradan vrate. Dan za danom trebali su vraćati krumpir. Nakon dva tjedna krumpir je postao težak, težak, smrdljiv i truo. Napokon, dva tjedna nakon dodjele, učitelj je rekao: “Ovo se događa kada nosite zavist u srcu. To ti čini srce teškim, opterećenim i ono počinje trunuti. Sada se riješite svih svojih krumpira – i riješite se sve svoje zavisti.”
Sva tri naša čitanja bave se zavišću i njezinim posljedicama. Prvo čitanje opisuje zavidne spletke farizeja, koji Isusa vide kao prijetnju zbog njegove svetosti. Evanđelja prikazuju apostole kao zavidne jedni drugima, želeći postati najveći među njima. A sveti Jakov govori o posljedicama zavisti: rat, nesloga, podjela. Pogledajmo taj određeni grijeh i kako se boriti protiv njega.
Prvo, moramo ga definirati. Akvinski definira zavist kao “tugu zbog tuđe sreće”. Ovo razlikuje zavist od ljubomore, što znači da ne želite dijeliti nešto što već imate. Dakle, na ovaj način, ljubomora može biti dobra – muž trebao bi biti ljubomoran na svoju ženu u smislu da ne želi da je drugi muškarac ima! Ali može li zavist – tuga zbog tuđe sreće – ikada biti dobra?
Da! Sveti Toma Akvinski spominje dva načina da je zavist dobra, i dva načina da je grešna. Zavist može biti korisna kada vidimo da zla osoba dobiva nešto dobro što će pogrešno upotrijebiti. Dakle, ako korumpirani političar bude izabran, opravdano je biti tužan – znajući da bi se njihov politički položaj mogao iskoristiti za nanošenje štete drugima. Ili ako osoba koja voli užitke, bez vjere, dobije na lutriji, a znamo da će potrošiti novac samo na grešne stvari – ispravno je biti tužan zbog ovoga. Zavist također može biti korisna kada nas potiče da postanemo bolji. Vidim nekoga tko je vježbao i izgleda sjajno – i želim učiniti isto. Vidimo nekoga tko živi čestitim životom i zrači radošću – i želimo slijediti isto.
Ali zavist je grešna, prema Akvinskom, kada ne mislimo da je osoba dostojna svojih blagoslova – to je uvijek pogrešno, jer Bog daje svoje blagoslove i pravednicima i grešnicima. A koliko smo puta primili blagoslove od Boga kada ih nismo bili dostojni! Drugi uzrok grešne zavisti, prema Akvinskom, je kada smo ljuti što je druga osoba jednostavno primila višeblagoslova nego što imamo.
To čak može biti iskušenje u duhovnom životu. S tim se borila sveta Terezija iz Lisieuxa. Imala je goruću želju postati mučenica, ali živeći u Francuskoj u devetnaestom stoljeću, nije bilo šanse. Imala je želju postati misionarka, ali zbog lošeg zdravlja nikada nije napuštala svoj rodni grad. U početku se borila s Bogom – zašto ne mogu učiniti nešto veliko za tebe? Zašto ne mogu postati poput onih veličanstvenih svetaca koji su živjeli nevjerojatno herojske živote? Ali s tim se pomirila kada je razmotrila raznolikost cvijeća u vrtu: neki su drečavi i privlačni, dok su drugi ukrašeni suptilnijim nijansama. Kako piše u svojoj autobiografiji:
Naš Gospodin se udostojio objasniti mi ovu tajnu. Pokazao mi je knjigu prirode i shvatio sam da je svaki cvijet koji je On stvorio prekrasan, da sjaj ruže i bjelina ljiljana ne umanjuju miris ljubičice ili slatku jednostavnost tratinčice. Shvatio sam da bi priroda izgubila svoju proljetnu ljepotu kad bi sve nisko cvijeće poželjelo biti ruže. Tako je i u svijetu duša, živom vrtu našega Gospodina. Bilo mu je drago stvoriti velike svece koji se mogu usporediti s ljiljanom i ružom, ali stvorio je i manje, koji moraju biti zadovoljni da budu tratinčice ili jednostavne ljubičice koje cvjetaju pred Njegovim nogama, i čija je misija razveseliti Njegove Božanske Oči kada se On udostoji pogledati na njih s visine. I što više rado vrše Njegovu volju to je veće njihovo savršenstvo.
Dakle, koji je protuotrov za zavist, tugu zbog tuđih blagoslova? Tri su, jedna jasno vidljiva, a druga dva skrivena. Očigledna je, naravno, zahvalnost. Često zaboravljamo sve svoje blagoslove – dano nam je više nego što zaslužujemo – obitelj i prijatelji, život, dobro zdravlje, naša katolička vjera. Kao što je katolički govornik Chris Stefanick rekao: “Nitko od nas ima postojati, ali mi dobiti do. Jednostavno je super biti živ – sve ostalo je bonus!” Brojanje naših zahvalnika pomaže u suzbijanju zavisti.
Ali postoje dva dublja načina za borbu protiv zavisti. Vjerujem da je jedan od razloga zašto smo zavidni drugima taj što mislimo da tuđi blagoslovi znače da su oni voljeniji više. Lažno vjerujemo da nečija veća plaća i skuplja ljetovanja, bolje zdravlje i više prijatelja znači da nas Bog ili drugi nekako manje vole.
To je možda razlog zašto je Isus izabrao malo dijete kao primjer – većina djece je sigurna u ljubav svojih roditelja. Znaju da su bezuvjetno voljeni, sigurni u zagrljaju svojih roditelja. I svi bi kršćani trebali tako duboko znati da ih njihov Nebeski Otac jednako bezuvjetno voli. Ako imamo Kristovo blago i poznajemo dubine Njegove ljubavi, što nam još zapravo treba?
Naravno, to je lakše reći nego učiniti. Biti siguran u Očevu ljubav nije osjećaj, već nepokolebljivo povjerenje da smo voljeni, ne zbog onoga što možemo učiniti ili proizvesti, kako izgledamo ili koliko smo uspješni, već zato što smo Njegovi. Riskirajte, vjerujte u Njegovu ljubav i budite sigurni da bez obzira na to što drugi imaju, Bog nas još uvijek beskrajno, osobno, strastveno voli.
Konačno, zavist možemo pobijediti spoznajom da Bog ima jedinstven, neponovljiv plan u našim životima – a taj je plan dobar i savršen, usmjeren na našu svetost. Pa ako nemamo bogatstva, ako nismo uspješni, ako nemamo dobro zdravlje – sve to možemo predati našem Nebeskom Ocu u povjerenju da nas On vodi putem svetosti. Umjesto da gledamo na živote drugih ljudi i poželimo da smo poput njih, gledamo na svoj jedinstveni put i vidimo vrline i darove koje Bog želi oblikovati u nama.
Koliko je svetaca postalo svetim jedinstvenim, teškim putovima! Jedan od mojih najdražih je sveti Benedikt Josip Labre. Rođen u Francuskoj 1700-ih, razmišljao je o tome da postane svećenik, ali su ga odbili iz tri odvojena samostana. Bio je presiromašan; nije mogao dobiti pisma preporuke od utjecajnih ljudi; bio je lošeg zdravlja. Bilo bi mu lako naljutiti se i reći: “Zašto ja?” ili gledati na tuđe blagoslove. Ali umjesto toga, rekao je: “Gospodine, ne znam kamo me vodiš… ali vjerujem u tebe.”
Jednog dana u molitvi dobio je nadahnuće – da ide pješice na sva sveta hodočasnička mjesta diljem svijeta – zauvijek. Živio bi svoj život kao vječni hodočasnik, preživljavajući proseći kruh i moleći za svijet. Tako je započeo jedinstvenu misiju! Proputovao je tisuće milja, dijeleći ono malo kruha što je isprosio s beskućnicima, spavao vani pod zvijezdama i živio životom u teškoćama i siromaštvu. U svakom gradu u koji bi ušao, provodio bi duge sate ispred euharistije, prije nego što bi potražio društvo beskućnika da ih pouči o Gospodinu.
Bog je upotrijebio ovog skromnog hodočasnika na duboke načine – poznato je da je umnožio kruh beskućnicima i liječio bolesne, a Bog mu je čak dao i milost levitacije (što zapravo znači lebdjeti dok se moli – nekoliko svetaca imalo je ovaj izvanredan dar!) .
Na kraju svog života Rim je učinio svojim stalnim domom, nastavljajući prositi i služiti beskućnicima kao i sam beskućnik. Sveti Benedikt Joseph Labre imao je vrlo jedinstven poziv na svetost – i umjesto da krivi Boga ili postane zavidan drugima zbog nedostatka prirodnih darova, dopustio je Bogu da upotrijebi njegovo siromaštvo da ga učini svecem!
Prijatelji moji, zavist je jedan od smrtnih grijeha – ona ubija milosrđe u srcu i uništava naš mir i radost. Ali s protuotrovima zahvalnosti, prihvaćanjem Božje ljubavi i radošću na putu koji je Bog planirao za nas, možemo pobijediti zavist i živjeti životom radosti!
