Ispričati priču o ljudskoj krivnji značilo bi ispričati priču o čovječanstvu kroz sva doba stvaranja sve do sada; ali kroz cijelu tu povijest, od samog početka do danas, čovjekove reakcije na krivnju i pokušaji bijega bili su dosljedni i slijedili su obrazac koji slijede i danas.
Mnogi ljudi ne vjeruju u priču o Adamu i Evi i prvom grijehu, ali čini mi se da je teško ne povjerovati u priču u kojoj su ljudska bića toliko vjerna psihološkom obrascu koji je danas prepoznatljiv u svim vrstama ljudi.
Neposredni instinkt koji je uslijedio nakon njihove svijesti o krivnji bio je da se sakriju od samih sebe, da obuku maskenbal: a onda, čak i kad su to učinili, moraju se sakriti od Boga.
Bojali su se Božjeg svjetla jer su bili goli, jer nisu mogli ne vidjeti sebe u tom prodornom svjetlu onakvima kakvi su stvarno bili, kakvi su sada postali; i stoga im je Božja prisutnost, koja je do sada bila izvor njihove radosti, bila bolna.
Zanimljivo je da se oni nisu bojali Boga zato što mu nisu bili poslušni, već zato što su znali da je kao rezultat toga nešto pošlo po zlu s njihovom ljudskom prirodom i više nisu mogli izdržati samospoznaju u Božjoj prisutnosti. Pokušavali su se sakriti sami od sebe i jedni od drugih. Smatrali su da je istina o sebi dovoljno zbunjujuća u vlastitom društvu; u prisutnosti Božjoj, smatrali su to nepodnošljivim. Adam nije odgovorio na Božji glas koji ga je zvao u svježini dana govoreći: “Bojao sam se jer te nisam poslušao”, već “Čuo sam tvoj glas u vrtu i uplašio sam se jer sam bio go ; i sakrio sam se” (Post 3,10).
Ali čak i prije tako kratkog vremena kao što je svitanje tog dana u Edenu, hodajući u ljupkosti Božjeg svjetla, Adam i Eva bili su goli, i nije ih uznemiravala činjenica: “I oboje bijahu goli, muž i žena njegova, i nisu se stidjeli” (Post 2,25).
Ljudska je priroda stvorena na Božju sliku; tek kada ga je, u određenom smislu, grijeh učinio neprirodnim, tako da ga je požuda zarazila svojim suptilnim otrovom, postaje ono čega se čovjek stidi pred Bogom.
To se odnosi na sve što je u ljudskoj prirodi, ne samo na seks, kao što bezbroj ljudi zamišlja; ali nedvojbeno, postojao je i dubok psihološki učinak na prirodnu ljubav muškarca i žene, a emocije utkane u ovu ljubav su se razdvojile. Poredak Božjeg zakona više nije držao čovjeka u savršenoj ravnoteži i jedinstvu u njemu samom koje je njegovo izražavanje ljubavi činilo jednostavnim, potpunim činom čiste radosti, kontroliranim njegovom vlastitom voljom. Ljudska je priroda bila dezintegrirana prvim grijehom, i umjesto da bude, kao što je Sotona obećao, više slična Bogu, bila je manje slična Bogu, jer je u svakom svom izrazu izgubila svoju cjelovitost. Neizbježno, ovaj izraz, životvorna ljubav – koja je najsličnija Bogu od svih – bio je najviše kompliciran.
Prvi grijeh bio je, iznad svega, zastrašujuća zlouporaba dara koji je Bog dao čovjeku i kojim je jedini mogao ljubiti: naime, slobodne volje. Rezultat grijeha bio je da više nije mogao slobodno koristiti svoju volju; postao je rob svojih nagona i apetita, a korištenje njegove volje od sada mora uključivati borbu s njima i sa samim sobom.
Vjerojatno je, kao znak onoga što se dogodilo iznutra, za što će trebati mnogo generacija da čovjek shvati, došla prva bračna svađa, prvo neslaganje i antagonizam između muškarca i žene, koji su stvoreni da budu jedno tijelo. Jer teško je pretpostaviti da iz Adamovog brzog prebacivanja odgovornosti na Evu nije proizašlo barem malo hladnoće! “Žena koju si mi dao da bude sa mnom, dala mi je sa stabla, i jeo sam” (Post 3,12).
Do danas je seksualna ljubav podijeljena u svom izražavanju. Kompliciraju ga sukobljeni elementi ljubavi i mržnje, sadizma i mazohizma. Postoji neka vrsta shizofrenije seksa, koju mnogi ljudi sada prihvaćaju kao “prirodnu”; ali, kao što ćemo vidjeti, seks zahtijeva ujedinjujuće načelo iskupljenja kako bi ga vratio u čovjekovu pravu prirodu i ponovno učinio vrhunskim izrazom ljudske ljubavi.
Kajin je slijedio isti obrazac kao Adam. Budući da je ubio svog brata, nije mogao izdržati ostati u Božjoj prisutnosti; ali niti se mogao suočiti s teškoćama skitnice na zemlji koja mu ništa ne bi dala niti se mogao nositi sa strahom da će ga zauzvrat ubiti drugi ljudi. Prekrasan dodir milosrđa koji je uslijedio nakon njegovog grijeha gotovo uvijek zanemaruju oni koji danas pričaju Cainovu priču, a rečeno nam je da je bio “žigosan” kao da mu je to trebalo dodati veću sramotu ističući ga kao ubojicu. Uistinu, Bog je stavio znak na njega da ga zaštiti.
A Kain reče Gospodinu: Moja je kazna veća nego što mogu podnijeti. Evo, ti si me danas protjerao s lica zemlje; i od tvog ću se lica sakriti; i bit ću bjegunac i skitnica na zemlji; i dogodit će se da će me ubiti svatko tko me nađe.
A Gospodin mu reče: Zato će se svakome tko ubije Kajina osvetiti sedmerostruko. I Gospodin je stavio znak na Kajina, da ga tko god nađe ne ubije.
I Kajin ode ispred lica Gospodnjega. (Post 4,13–16)
Ne postoji samo obrazac koji se dosljedno provlači kroz cijelu čovjekovu reakciju na njegovu krivnju, nego postoji i jednako dosljedan obrazac u Božjoj reakciji na nju, koja počinje s Adamom i traje kroz cijelo vrijeme do danas. To je stav najnježnijeg Očinstva, a prvi su ljudi, usprkos svojoj krivnji, još uvijek dovoljno dobro poznavali Boga da to znaju. Imajte na umu da se Kajin nije bojao Božje osvete; radije se obratio Njemu za milost, kao da je bio uvjeren da će On ublažiti kaznu koju nije mogao podnijeti: ono čega se stvarno bojao bilo je što će mu njegovi bližnji učiniti |—|“i dogodit će se da će svi tko me nađe, ubit će me” – i Bog odmah žigoše Kaina, ne da bi ga ostavio ožiljkom kao ubojicom, već da bi stavio pečat svoje vlastite izvanredne zaštitničke ljubavi na njega. Nitko, vidjevši taj znak, nije mogao ubiti Caina osim ako oni volio riskirati Božju osvetu.
Prije toga, značajan mali detalj otkriva Božju nježnost prema Adamu i Evi. Nije ih ostavio gole ili šćućurene daleko od Njega u njihovoj raskošnoj haljini od smokvina lišća, već ih je sam obukao: “I Adamu i njegovoj ženi načini Gospodin Bog haljine od kože i obuče ih” (Post 3). :21).
Priča o ljudskoj zloći i Božjem milosrđu ide ovako. Kad su ljudi postali zli, “mislili su samo zle misli”, i došao je potop, Kovčeg je dan Noi i njegovoj obitelji i životinjama; a kad se poplava stišala, Bog je ispunio nebo ljupkim znakom duge – tko bi osim Boga dao dugu sa svojim oprostom! Iznova i iznova, Izraelcima, koji su nam trebali dati Krista, bilo je oprošteno i davani su im lijepi znakovi oprosta kada su sagriješili. Čak i one kazne koje Božja ljubav mora dati čovjeku nanosi njegova vlastita ruka, on ih sam navlači; samo ljubav i milosrđe dolaze ravno iz Božje ruke.
Smrt, najstrašniju kaznu za grijeh, čovjek je donio na svijet, a prvi čovjek koji je umro umro je od muške ruke. Prva smrt je bila ubojstvo.
Milosrđe na milosrđe odgovara grijeh na grijeh, a Krist je potpuno milosrđe, koje se ne može nadmašiti. Vidjet ćemo malo dalje koliko je Krist potpuno i točno odgovor na Adama.
Što se tiče Sotone, koji je krajnji uzrok svih krivnji, i koji je prvi naveo ženu na grijeh, Bog mu odgovara sa ženom: “I zameću neprijateljstvo između tebe i žene” (Post 3,15). Ova žena je Majka Kristova, koja već stoji pred Bogom s glavom zmije zgnječenom pod njezinom nogom.
Napomena urednika: gornji izvadak je preuzet iz Krivnjareprint naslova Caryll Houselander iz 1951., koji je danas objavio Sophia Institute Press.
Autor fotografije Priscilla Du Preez na Unsplash
