U riječkoj prvostolnici, katedrali svetog Vida, okupili su se vjernici kako bi proslavili blagdan Uzvišenja Svetog Križa. Svetom Križu, znaku Kristove muke iskazali su vjeru sudjelujući u misnom slavlju koje je u subotu, 14. Rujna predvodio gvardijan Trsatskog svetišta, fra Krunoslav Kocijan, u zajedništvu s dekanom prvostolnog dekanata, Sanjinom Francetićem, svećenicima prvostolnog dekanata i rektorom katedrale, Ivanom Stošićem, koji je vjernike uveo u slavlje riječima: „Mi ovdje u našoj katedrali štujemo Čudotovorno raspelo, križ. Križ nas podsjeća da nas je raspeti Sin Božji otkupio od vlasti Zloga. Križ nas također podsjeća na križ koji imamo u našim obiteljskim domovima. Taj nas križ podsjeća da smo pozvani svjedočiti da pripadamo Kristu, raspetome i uskrslome. U ovoj svetoj misi koju započinjemo, želimo raspetog Sina Božjega moliti za snagu da budemo i ostanemo Kristovi.“
U propovijedi se fra Krunoslav dotaknuo mnogih detalja koji proizlaze iz značenja štovanja Svetoga Križa. U skladu s misnim čitanjima tog dana, prvo se osvrnuo na vjeru naroda nalik vjeri Izraelaca u pustinji prilikom pošasti zmija: „Narod se ponovno okreće Mojsiju da za njih posreduje i zauzme se za njih kod Boga da od naroda odvrati zlo. Mjedena zmija koju je Mojsije tom prilikom podigao za Izraelce, bila je znakom spasenja za njih. To što je Mojsije tada učinio, a unesrećeni upirali pogled da prestane opasnost i nastupi ozdravljenje, pravi i potpuni smisao dobiva u Isusu Kristu uzdignutom na križu. Gledajući u Isusa i razmatrajući o njegovom raspeću, uzdignuću i uskrsnuću, mi primamo spasenje i život u punini, život vječni. Isusov je životni put označen otajstvom križa, od utjelovljena, uzimanja obličja sluge, preporođenja u siromaštvu štalice, bijednim boravkom u tuđini, tegobnoj mladosti, do progona, izrugivanja, odbacivanja, muke, smrti i uskrsnuća. To je otajstvo Isusova križa u svojoj punini.“
Nastavljajući propovijed s obzirom na odnos otajstva uskrsnuća s Kristom i sakramenata, propovjednik je kazao: „Uskrsnuće s Kristom najbolje se vidi u sakramentu krštenja. Uranjajući u vodu, kako to i još danas čine neke Crkve, znači muka i ukop s Kristom a izranjanje uskrsnuće s Kristom na novi život. Svaka euharistija spomen je smrti i uskrsnuća Kristova, i naše sjedinjenje s Njime u potpunom predanju do smrti na križu. Svaki sakrament pomirenja jest ponovna smrt ‘staroga čovjeka’ u nama i ponovno uskrsnuće s Kristom i na sliku Kristovu. Bolesničko pomazanje je ponuda i prihvaćanje konačnog spasenja po uključenju vjernika u konačni prijelaz s Kristom s ovoga svijeta, k Ocu, po otajstvu križa. Kršćanska ženidba je odricanje vlastite volje i prihvaćanje volje Božje, izražene u prihvaćanju volje bračnoga druga, u roditeljskim dužnostima i služenju Bogu i ljudima.“ Da oznake otajstva Isusova križa nosi i cjelokupna sudbina čovječanstva, fra Krunoslav je naglasio: „Sjetimo se samo nekih trenutaka koje svaki čovjek prolazi u životu. Kad smo kao djeca najviše uživali u igrama, kao sada naša djeca i unuci, morali smo ponovno krenuti u školu. Morali smo tada prihvatiti ozbiljne obveze škole i učenja. Kad smo u mladosti kovali lijepe snove i nadu u budućnost, mnoge od nas pogodila je kruta stvarnost života, umnogome drugačije od onoga što smo zamišljali. Potom je došla ženidba i odricanje u koristi supruga i djece. Pojačan i težak rad. Došao je i rastanak s odraslom djecom, patnja zbog njihovih životnih problema, rastanak s poslom i prihodima, siromaštvo mirovine. Mogli bismo tako nizati okolnosti i iskustva, svatko svoje osobno, koje se vežu na životne prilike bližnjih. O svemu tome mogli bismo razmatrati u svjetlu Kristova križa, kako se to tumači u horizontalnoj gredi naše zemaljske stvarnosti. No, upućeni smo i na vječnost, očekivanje nade i nebesku stvarnost koju ona poprečna greda križa označava.“
Zaključujući, propovjednik je poručio: „Draga braćo i sestre, Uzvišenje Svetoga Križa baca sjenu na naš život, na našu pojedinačnu i nacionalnu povijest. Sve to shvaćeno i prihvaćeno u vjeri, zaista je uzvišenje svetoga križa Isusova, ali i naše pojedinačno uzvišenje zajedno s njim. Uvijek nam je Isusov križ, poput Mojsijeve zmije u pustinji bio znak i nada spasenja. On to ostaje i dalje, jer se nastavlja naš hod s Kristom, borba i trpljenje, kako ga je pjesnik opjevao: ‘za Krst časni, i slobodu zlatnu’. Od onoga dana kada je na križu visio onaj jedini Nevini, križ je postao znakom po kome se prepoznaju kršćani. Za nas je križ neodvojiv od onoga koji je na njemu visio, zato u svakom raspelu častimo Raspetoga i Uskrsloga. Tako dolazimo do temeljnog zakona križa: na zemlji trpjeti, a s Kristom uskrsnuti. Svaka euharistija koju slavimo unosi snagu križa u sve nas koju nikakva sila ne može nadvladati. Neka nam Kristov križ bude ponos i znak spasenja i, kako je napomenuo rektor katedrale, poziv na svjedočenje za Krista i kršćanstvo, za ono što smo u ovome svijetu suodgovorni.“
Nakon zahvale rektora katedrale predvoditelju slavlja, fra Krunoslavu Kocijanu, svima koji su nastojali svojim trudom oko pripreme slavlja, i vjernicima na izdvojenom vremenu, pozvao je vjernike da sudjeluju u tradicionalnom ophodu oko oltara i čašćenju čudotvornog raspela. Također je pozvao je okupljene i na prethodno čašćenje relikvije koja sadrži krv koja je potekla iz raspela kada je bačen kamen na njega.
Vjernici su se potom u dostojanstvenom ophodu uputili častiti ovu relikviju koja znači sve ono u propovijedi napomenuto, Kristovu žrtvu za nas koja nas hrabri i uzdiže na našem zemaljskom putu u vječnost.
Objavljeno: 16. rujna 2024.
