Tijelo pokojnog svećenika Dubrovačke biskupije don Frana Miljenka Markića – Aleluje pokopano je u četvrtak, 12. rujna 2024. na mjesnom groblju u rodnoj župi Ljuti Dolac u Hercegovini. Misu zadušnicu u crkvi sv. Ane predvodio je dubrovački biskup Roko Glasnović u suslavlju s brojnim svećenicima i redovnicima među kojima su bili generalni vikar Mostarsko-duvanjske biskupije mons. Nikola Menalo i župnik župe sv. Ane u Ljutom Docu fra Ignacije Alerić, koji je kasnije predvodio sprovodne obrede, objavljeno je na mrežnoj stranici Dubrovačke biskupije.
Dubrovački biskup je izrazio sućut obiteljima Markić i Lončar, rodbini, prijateljima i znancima pokojnika, svećenicima, redovnicima, redovnicima i svim vjernicima rekavši kako su se na ovoj misi okupili, kako govori poznata pjesma – od sva četiri vjetra. Primijetio je kako je pokojnik preminuo uoči Male Gospe, a pokapa se na Ime Marijino.
Spomenuo je drugu dvojicu svećenika koji su u ovim krajevima pokopani posljednjih godina, a služili su u Dubrovačkoj biskupiji, te istaknuo kako pomalo odlaze stariji svećenici koji su bili svjedoci vjere. „Čovjek je putnik na zemlji. Za one koji vjeruju cilj je Očeva kuća, Očev dom… Uvijek se trebamo sjećati da smo na proputovanju“, kazao je dubrovački biskup. Naglasio je važnost vjere u uskrsnuće.
Biskup Glasnović naveo je također neke detalje iz života pokojnog don Frana Miljenka rekavši kako „oca nije upoznao, ali je s krštenjem primio Božje posinstvo da bi mogao klicati: Abba, Oče.“ Spomenuo je i njegovo ‘treće’ ime Aleluja, uskrsni poklik kojim je pozdravljao ljude pri susretima, a po kojemu su onda i njega ljudi prepoznavali i tako ga zvali. Nakon smrti majke Slavke koja je preminula 1981. godine, slušajući pjesmu ‘Tamo gdje palme cvatu’, svećenik Markić je poželio otići u misije te je tako postao i misionar.
„Tko će sad nama vikati ‘Aleluja’?“ upitao se biskup. Završio je propovijed riječju ‘Amen’, na što je cijela okupljena zajednica uzvratila: Aleluja, kako se uobičajeno govori u uskrsnom liturgijskom vremenu.
Na misi se okupila brojna rodbina pokojnika, župljani, redovnice iz različitih zajednica te vjernici iz raznih krajeva koji su dolaskom željeli izraziti poštovanje i ljubav prema pokojniku, a među njima su bili i vjernici iz župa s područja Dubrovačke biskupije u kojima je služio.
Na kraju mise više govornika se oprostilo od pokojnika, a predstavio ih je slanski župnik fra Stipan Klarić. Uime mostarsko-duvanjskog biskupa i trebinjsko-mrkanskog upravitelja mons. Petra Palića sućut je izrazio generalni vikar Menalo, rekavši, uz ostalo, kako se smrću svećenika gubi njegov jedinstven način očitovanja Boga.
Nećakinja Klara Markić Novak podijelila je osobna sjećanja na pokojnika ustvrdivši kako je on bio uistinu Božji te je bio dobri duh njihove obitelji kojem su se uvijek radovali i iščekivali susrete s njim. Školski kolega Vinko Damjanović prisjetio se zajedničkih godina školovanja istaknuvši kako je don Frano širio Kristovo evanđelje i djelovao u njegovom duhu.
Životopis pokojnog don Frana pročitao je don Ivo Markić. Izraze sućuti uputili su bivši dubrovački biskupi, nadbiskup Mate Uzinić i nadbiskup Želimir Puljić kao i nacionalna ravnateljica Papinskih misijskih dijela u RH s. Ivana Margarin.
Oproštaj od don Frana u Africi
Istoga dana, otprilike u isto vrijeme kad se održavao pokop, katolička biskupija Mongu u Zambiji u Africi organizirala je u katedrali Gospe Lurdske duhovni program „u spomen na našeg voljenog don Frana Miljenka Markića Aleluju”. Program se sastojao od klanjanja pred Presvetim, molitve krunice i slavlja mise zadušnice. To su ujedno bile i tri važne stvari koje je don Frano njegovao dok je djelovao u Monguu.
Misu je predvodio dr. don Wilfrid Hodari koji je u propovijedi protumačio spomendan Presvetog Imena Marijina s crticama o životu pokojnog don Frana. Molitve vjernika bile su posvećene životu don Frana u Monguu. Nakon mise mnogi koji su ga poznavali odali su mu počast.
“Don Frano je bio čovjek molitve i velikodušan čovjek te je pomagao mnogim župljanima i Biskupiji i onda kada se vratio u svoju matičnu biskupiju. Duhovni program dovršen je sprovodnim obredom ispraćaja našeg dragog don Frana. Neka mu duša počiva u vječnom miru”, javili su iz Afrike.
Ispraćaj iz Dubrovnika
Dana ranije, 11. rujna, posmrtni ostaci don Frana Miljenka Markića ispraćeni su iz crkve sv. Mihajla u Dubrovniku u rodni Ljuti Dolac u Bosni i Hercegovini. Mons. Toma Lučić, upravitelj svećeničkog doma, uputio je iskrenu sućut svoj rodbini pokojnog don Frana, svim svećenicima i bivšim župljanima s kojima je bio tako blizak kao s vlastitom obitelji. Prisjetivši se trenutaka kad je s don Franom posjećivao njegove župljane, kazao je kako bi uvijek osjetio iznimno gostoprimstvo i bliskost što svjedoči da je njegovo ime Miljenko, koje mu je nadjenula majka, sasvim odgovaralo njegovoj osobi jer je bio miljenik mnogih. Istaknuo je kako je imao i još dva imena – Frano i Aleluja. Ime Frano nadjenuo mu je župnik na krštenju jer je kršten na blagdan sv. Franje Asiškog, a ime Aleluja dobio je kao nadimak jer je uvijek radosno pozdravljao uskrsnim pozdravom: „Aleluja!“. Mons. Lučić rekao je da je u njegovom slučaju zaista ime znak jer su sva tri imena obilježila njegov život. Istaknuo je kako ga je, pred samu smrt, don Frano zamolio da, ako bude govorio na sprovodu, ljudima ne govori o njemu i njegovom životu, nego o kraljevstvu Božjem te da bi mu bilo mnogo lakše govoriti o kraljevstvu Božjem, negoli o don Frani, no zato moli da se svi ujedine u molitvi za njegovu dušu da ga Bog primi u kraljevstvo Božje o kojem je rado svima govorio.
Župnik župe sv. Nikole u Čilipima don Josip Barišić oprostio se od svog prijatelja i brata, kako je rekao, don Frana Markića. Istaknuo je kako je don Frano bio pun dosjetljive ljubavi, pratio je sva radosna i žalosna događanja u životu svećeničke zajednice i svih župljana župa u kojima je boravio, posjećivao je bolesnike, aktivno sudjelovao na svim događanjima.
Životopis pokojnika
Franjo Miljenko Markić je rođen 1941. godine u Biogracima/Ljuti Dolac u Hercegovini od oca Mirka i majke Slavke Lončar. Pučku školu pohađao je u rodnom selu, a gimnaziju u Širokom Brijegu (Lištica) i u Dubrovačkom sjemeništu do 1961. godine. Teologiju je studirao u Zadru i Splitu. Za svećenika je zaređen u Splitu 29. lipnja 1967. godine. Zadnju godinu studija (pastoralni praktikum) djelovao je u župi Radošić u Šibenskoj biskupiji.
Kao prva služba u Dubrovačkoj biskupiji povjereno mu je upravljanje župom u Stravči od kolovoza 1968. godine. Od 1973. godine upravljao je župom u Ponikvama. Nakon smrti majke, koja ga je pratila kroz njegove svećeničke službe, odlučio je poći u misije. Šest godina djelovao je kao misionar u Africi, u biskupiji Livingstone u Zambiji (1984.-1990.), nakon čega se vratio u matičnu biskupiju. Po povratku je preuzeo službu dušobrižnika u župama Smokvica i Čara, zatim je pet godina bio župnik u župama Smokovljani i Lisac. Ponovno je otišao u misije u Zambiju (1998.-2001.), a po povratku je preuzeo upravljanje župom Pridvorje. Župnikom na Lopudu imenovan je 2005. godine, te je potom postao župnik u Putnikoviću gdje je proveo pet godina. Zlatnu misu proslavio je 2017. godine, a umirovljen je 2020. godine. U umirovljeničkim danima bio je velika duhovna potpora djelatnicima Caritasa Dubrovačke biskupije predvodeći dnevna misna slavlja te je pomagao gdje je trebalo.
Dugo godina bio je delegat za misije Dubrovačke biskupije i je održavao veze s misijskim krajevima pomažući na razne načine. Preminuo je u subotu 7. rujna u 83. godini života i 58. godini svećeništva u Općoj bolnici u Dubrovniku. (kta)
