Prigodom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u izdanju „Kršćanske sadašnjosti“ objavljen je i molitveni priručnik koji je nadahnut geslom ovogodišnje molitvene osmine „Ljubi Gospodina Boga svojega… i svoga bližnjega kao sebe samoga!“. U uvodniku ovoga priručnika o. Jure Zečević OCD, tajnik Povjerenstva Zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog napisao je kraći povijesni pregled o molitvenoj osmini na način višekonfesionalnih postaja u gradu Zagrebu. Tekst o. Zečevića prenosimo u cijelosti.
Detalj s naslovnice molitvenog priručnika: Milosrdni Samarijanac, ulje na platnu, 1833., autori: Julius Schnorr von Carolsfeld, Ferdinand Olivier i Friedrich Olivier, sammlung.staedelmuseum.de
Ove 2024. godine zaokružuje se period od četrdeset godina prakticiranja višekonfesijskog i višepostajnog načina molitve u gradu Zagrebu. Prigoda je to da se, barem sažeto, prisjetimo toga Duhom Svetim nadahnutoga »ekumenskoga osvježenja« iz 1984. godine.
Zapisi o prakticiranju Molitvene osmine u gradu Zagrebu i Zagrebačkoj nadbiskupiji znatno su stariji. Nakon što je Molitvenu osminu nastalu 1908. godine, papa Pio X. odobrio već 1909. godine, te potom 1916. i papa Benedikt XV. preporučio svim katolicima, praksa molitvene osmine za jedinstvo kršćana zaživjela je i na hrvatskim prostorima uključujući i Zagrebačku nadbiskupiju.
Tako npr. – već okruglih šezdeset godina prije 1984. godine koje se ovdje spominjemo – generalni vikar zagrebačke nadbiskupije, Dominik Premuš, tekstom „Svjetska molitvena oktava“, objavljenom u Katoličkom listu, br. 2 od 10. siječnja 1924., godište 75/1924., na str. 24., poziva na sudjelovanje u molitvi za jedinstvo tijekom Svjetske molitvene osmine, uz preporuku nadbiskupa Antuna Bauera i biskupa Dionizija Njaradija. Ipak, tada se radilo o monokonfesijskoj molitvi za jedinstvo na kojoj su sudjelovali samo katolici. Takve molitve, premda su imale ispravan cilj – jedinstvo kršćana, ipak su, kao i drugdje u svijetu, nicale iz mentaliteta isključivosti i odnosile su se na obraćenje i povratak „odlutalih ovaca“ u „pravu Crkvu“, pri čemu je svaka Crkva sebe držala tom „pravom Crkvom“ i sjedinjenje je gledala kao povratak drugih odijeljenih kršćana u zajedništvo svoje vlastite Crkve.
Među onima koji su pridonijeli stvaranju drugačijeg mentaliteta u prakticiranju molitve za jedinstvo jest i francuski katolički svećenik Paul Couturier, koji se u više navrata između 1932. do 1937. zalagao za sveopću Molitvenu osminu (često se naziva i „Molitveni tjedan“) u kojem bi katolici, pravoslavci i protestanti za jedinstvo mogli moliti zajedno. U tom konceptu koji bi bio prihvatljiv za sve kršćane, ne bi se molilo za jedinstvo koje bi bilo „skrojeno po mjeri“ bilo koje pojedinačne Crkve, nego jednostavno za ono i onakvo jedinstvo za koje je Isus Krist molio na posljednjoj večeri (Iv 17, 11.20-23), dakle za jedinstvo koje hoće Krist, u vrijeme kada ga on hoće i na način koji on hoće.
Zanimljiva je podudarnost da se upravo u ovogodišnjim materijalima za Molitvenu osminu izrijekom spominje ime Paula Couturiera i u završnom blagoslovu koriste izričaji nadahnuti upravo njegovom molitvom za jedinstvo:
„Gospodine Isuse Kriste, ti si molio da svi budu jedno. Molimo te za jedinstvo kršćana po tvojoj volji i tvojim putovima. Neka nam tvoj Duh podari da osjećamo bol zbog podjele, prepoznamo svoju krivnju i nadamo se protiv svake nade.“
I naš glasoviti hrvatski teolog Tomislav Janko Šagi-Bunić napisao je 1968. tekst o potrebi preobrazbe prijašnjih oblika molitve za jedinstvo pod naslovom „Gdje smo s ekumenizmom“ i podnaslovom „I stare molitve treba prožeti suvremenim shvaćanjima!“
„U našim molitvenicima nakane molitvene osmine formulirane su tako da im je na dnu ideja povratka ostalih kršćana u katoličko jedinstvo. To je svakako ispravna kršćanska ideja, jer smo mi u Duhu Svetome uvjereni da je Katolička Crkva u potpunom jedinstvu s Kristom, pa kako onda ne bismo željeli drugima da i oni to jedinstvo postignu? Ali makar su te nakane zaista kršćanske, one ipak nisu u duhu ekumenskom, jer onemogućuju da bi s nama zajedno mogli to isto moliti i odijeljeni kršćani… Ako sada još nisu te nove formulacije donesene, ne smijemo se ljutiti, jer nije odmah moglo biti sve provedeno“ (usp. Glas Koncila, br. 1/1968, od 9. siječnja, str. 3).
No, poteškoća za prakticiranje zajedničke višekonfesijske molitve nije bila samo u neadekvatno, pa i uvredljivo, oblikovanim molitvenim nakanama i obrascima, nego i u tome što su se na molitve za jedinstvo okupljali samo vjernici jedne Crkve, tj. što je narav te molitve bila monokonfesijska. Ako bi gdjegdje molitvi za jedinstvo kršćana prisustvovali predstavnici iz drugih kršćanskih Crkava, izvan vlastite zajednice, oni bi uglavnom bili tek „pobožno prisutni“ (kao gosti) na, katoličkim, pravoslavnim ili protestantskim molitvenim bogoslužjima, ali oni nisu sudjelovali u samim molitvama, tj. molitve nisu bile ni po svojoj unutarnjoj naravi ni po izvanjskoj formi zajedničke. Najčešće bi domaći predmolitelj pozdravio prisutne goste iz drugih kršćanskih Crkava, a katkada bi i oni uputili svoju pozdravnu riječ vjernicima domaće Crkve. Svakako, i takve geste upoznavanja duhovne i liturgijske baštine druge zajednice kao i uzajamnog poštovanja vrijedne su i treba ih pozitivno vrednovati jer imaju pozitivan učinak na iskustvo međucrkvene i međuvjerničke blizine, ali takve su molitve za jedinstvo ipak i dalje bile dominantno vrednovane kao monokonfesijske a ne kao zajedničke u supstancijalnom eklezijalnom smislu. Svijest da kršćani iz većine različitih Crkava imaju očuvan dostatan stupanj jedinstva vjere koji im, kao temelj, omogućuje da zajedno mole, još uvijek nije bila dovoljno afirmirana i rasprostranjena. Nova praksa višekonfesijskih postaja molitve za jedinstvo kršćana koja je uspostavljena u Zagrebu 1984. godine predstavlja stoga značajan ekumenski doprinos i pomak u izgradnji svijesti o zajedničkom karakteru molitve kršćana iz raznih Crkava. Znakovito je da je ta nova praksa molitve za jedinstvo kršćana na način višekonfesijskih postaja zapravo ponikla u povezanosti sa samim euharistijskim središtem i srcem Crkve, naime u kontekstu pripreme za Nacionalni euharistijski kongres te godine. Štoviše, može se reći da je praksa molitve za jedinstvo kršćana u Zagrebu na način višekonfesijskih postaja jedan od rezultata i plodova Nacionalnog euharistijskog kongresa.
Autor stalne rubrike Pitanje sadašnjeg trenutka u Kani, kršćanskoj obiteljskoj reviji (br. 2/1984, str. 5), svome je prilogu u veljači 1984. dao naslov: Iznenadni ekumenski val. Nakon što konstatira: „Doista ekumenska riječ kao da je dugo ovdje bila umukla a iole ozbiljnija ekumenska gesta kao da je bila nestala“, on nastavlja: „Sudeći međutim prema najnovijem događanju kao da je odjednom, gotovo neprotumačivo, iz krila domaće Katoličke Crkve konačno krenuo veliki dosada neviđeni ekumenski val. Tako je na zadnjem sastanku Odbora za pripremu Nacionalnog euharistijskog kongresa rečeno: ‘Posebno je važno stvarati ekumensko ozračje, ne samo za moguće susrete, nego prije svega za redoviti i perspektivni suživot s pripadnicima drugih vjerskih zajednica…’ Nadalje, ‘Odbor je također pozitivno ocijenio već poduzetu akciju svoga tajništva za poticanje molitvene osmine za kršćansko jedinstvo u cijeloj zemlji a posebno za odgovarajući ekumenski molitveni hod po zagrebačkim crkvama’“.
U tekstu se spominju Odbor za pripremu Nacionalnog euharistijskog kongresa i „akcija“ njegova tajništva „za odgovarajući ekumenski hod po zagrebačkim crkvama“. S obzirom da je tajnik toga pripravnog Odbora bio mladi dr. sc. Antun Škvorčević, kasniji biskup požeški, zasluge za inicijativu, idejnu koncepciju i provedbenu organizaciju toga važnoga pomaka na području duhovnoga ekumenizma u gradu Zagrebu pripadaju ponajviše njemu kao tajniku i Odboru koji je sve to prihvatio i podržao.
S obzirom da je cilj ovoga teksta obilježiti 40. godišnjicu početka sadašnjega načina molitve za jedinstvo kršćana u Zagrebu na način višekonfesijskih molitvenih postaja, primjereno je barem sažeto se podsjetiti kako je to, prvi puta, konkretno provedeno te 1984. godine. I ovdje će dobro doći opis već navedenoga autora rubrike Pitanje sadašnjeg trenutka. On nam ocrtava sažetu sliku te nove ekumenske molitvene prakse tijekom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kontrastiranjem s dotadašnjom praksom: „U Zagrebu se do ove godine ovo moljenje održavalo relativno nečujno u crkvi Majke Božje Lurdske, a sudjelovali su samo katolici. Ove godine je molitvena postaja bila svaki dan u drugoj Crkvi; osim katoličkih molitelji su pohodili još evangeličku i pravoslavnu crkvu te baptistički hram. Slavlje je završilo ekumenskom liturgijom na Kaptolu kod franjevaca (zbog radova u katedrali) pod predsjedanjem zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića uz sudjelovanje nadbiskupa riječkog Josipa Pavlišića, zadarskog Marijana Oblaka, šibenskog biskupa Josipa Arnerića i skopsko-prizrenskoga Joakima Herbuta.“ (Iznenadni ekumenski val, Kana, 2/1984, str. 5).
Kao što je u tekstu posvjedočeno, molitvi za jedinstvo kršćana u Zagrebu te 1984. godine, po prvi puta, domaćini su susljedno bile četiri kršćanske Crkve koje u Zagrebu imaju svoje bogoslužne prostore: Katolička, Srpska Pravoslavna, Evangelička (luteranska) i Baptistička. Takav način i s tim postajama, uz povremena odstupanja u pogledu postaja i Crkava sudionica, ustalio se sve do danas. Među domaćine zagrebačkih postaja molitve za jedinstvo kršćana po prvi se puta prije deset godina, 2014., kao peta, uvrstila i Reformirana kršćanska kalvinska Crkva, a ove 2024. godine domaćin će po prvi puta biti – u svome novom, 2023. posvećenom zagrebačkom hramu – i Makedonska Pravoslavna Crkva – Ohridska arhiepiskopija.
I dok kršćanskim Crkvama grada Zagreba čestitamo vrijednu 40-godišnju obljetnicu molitve za jedinstvo kršćana na način višekonfesijskih molitvenih postaja, istovremeno im želimo i molimo da tu tradiciju molitve za jedinstvo, koju je započeo Isus na svojoj posljednjoj večeri (Iv 17, 11.20-23), i nadalje brižno čuvaju i njeguju i kao oblik nasljedovanja Krista, i kao instrument duhovnoga zrenja vjernika, i kao svjedočenje međusobne kršćanske povezanosti, blizine i zajedništva.
