Kardinal William Goh izražava zahvalnost za blizinu i brigu koju je papa Franjo iskazao narodu Singapura i poziva sveopću Crkvu da uči iz iskustvene vjere azijskih katolika.
Autor: Claudia Torres – Singapur
“Papine ključne poruke uvijek su o izgradnji sklada u svijetu, uključivanju i pretvaranju Crkve u sakrament Isusova milosrđa i suosjećanja prema drugima.”
Kardinal William Goh, nadbiskup Singapura, ponudio je sažetak trodnevnog apostolskog putovanja pape Franje u azijski grad-državu, koje je završilo u petak.
Govoreći za Vatican News, kardinal je istaknuo Papinu blizinu ljudima tijekom njegova posjeta i njegovu poruku međureligijskog sklada.
P: Papa Franjo je upravo završio zadnju dionicu svog apostolskog putovanja u Aziju i Oceaniju. Koji su bili ključni detalji posjeta Svetog Oca Singapuru?
Papin posjet bio je inspirativan, ne samo za ljude u Singapuru, ali mislim da su njegove ključne poruke bile dosljedne, a to je potreba da se dopre do cijelog čovječanstva.
Vjerujem da papa Franjo u konkretno pastoralno djelovanje provodi ono o čemu su govorili njegovi prethodnici. Kao i sveti Ivan Pavao II., govorio je o novoj evangelizaciji, a toliko je napisao i papa Benedikt. Ali zapravo je papa Franjo taj koji stvarno nastoji donijeti Radosnu vijest cijelom čovječanstvu.
Njegove su ključne poruke uvijek o izgradnji sklada u svijetu, uključivanju, kako bi Crkva doista bila sakrament Isusova milosrđa i suosjećanja prema drugima.
Mislim da takve poruke, dopiranje do marginaliziranih, siromašnih, patnika, ranjivih, i poštivanje drugih religija, dostojanstvo života, zaštita obitelji i mladih, poštivanje mladih i poticanje mladih na avanturizam , a ne zaboravljajući ni starije, sve ove poruke o kojima Sveti Otac dosljedno govori odjekuju diljem svijeta, pa tako i kod nas Singapuraca.
P: Što mislite kakav će kratkoročni i dugoročni učinak imati Papin posjet Singapuru?
Kratkoročno gledano, pretpostavljam da je to pomladilo vjeru našeg naroda, i svi su bili vrlo uzbuđeni vidjeti Glavnog pastira u svojoj sredini.
Iako smo samo mala zemlja, malena nacija, Papa se čak učinio prisutnim, ne samo velikim nacijama ili nacijama koje prolaze kroz poteškoće ili kada su katolici manjina u tako velikim zemljama, nego mu je stalo čak i do Singapura. Što se nas tiče, jako cijenimo što je on sebe učinio istinskim pastirom za sve, bez obzira na veličinu nacija, bez obzira na ljude.
Dakle, mislim da će njegov posjet sigurno oživjeti vjeru u našem narodu. Njegov posjet okupio je mnoge naše katolike da rade zajedno. Imamo više od 5000 volontera samo da služe u ovom papinskom posjetu.
Ovo je vrlo rijetka prilika kada se svi katolici okupe da rade jedni uz druge. Svi su bili vrlo entuzijastični i smatrali su da je velika privilegija biti dio cijelog organizacijskog odbora, planirati i raditi na uspjehu Papinog posjeta.
Siguran sam da, dok oni rade zajedno, mislim da to dugoročno pomaže da se izgradimo kao jedna Crkva. Budući da trenutno naša Crkva, mi prolazimo kroz sinodski proces, kako nas je Sveti Otac potaknuo. Dakle, formirali smo naše Nadbiskupijsko pastoralno vijeće i želimo angažirati sve više i više naših katolika na različitim razinama, ne samo župe, nego svi, kako bismo mogli stvarno putovati zajedno, raditi zajedno i činiti Crkvu u Singapur je živa, evangelizirajuća i misionarska Crkva.
Njegov posjet sigurno će nadahnuti ne samo naše katolike, nego sam siguran da ima puno katolika ili puno nekatolika koji su po strani. Mnogi od njih su zapravo pohađali misijske škole, katoličke škole. Sjeme vjere je već posijano u mladim godinama. Mnogi od njih možda još uvijek pokušavaju pronaći vjeru u svoj život.
Vjerujem da je ovaj posjet učinio katolike ponosnima u dobrom smislu, ponosima što su članovi Katoličke Crkve, ponosima što imaju nekoga poput Svetog Oca da ujedini cijelu Crkvu, Crkvu sveopću. I tako, ovo je uistinu veliki trenutak za nas i vjerujem da će se dugoročni učinak vidjeti u dinamičnijoj i dinamičnijoj želji da radimo zajedno i da druge dovedemo k Njemu.
P: Što mislite kako će posjet pape Franje Singapuru i drugim azijskim zemljama utjecati na odnose između Svete Stolice i pojedinih azijskih zemalja? Vidite li da se to kreće u pozitivnom smjeru?
Posjet Svetog Oca, ne samo Aziji, već i većinskim katoličkim zemljama, bio je vrlo važan za nekatolike, za svijet kako bi shvatio ljepotu katoličke vjere, na način na koji se Sveti Otac predstavlja. On je čovjek koji je inkluzivan, čovjek koji poštuje tuđe vjere i netko tko zagovara vrijednosti koje su zaista temeljne i univerzalne, koje bi svaki čovjek istinski poželio.
Sve religije govore o važnosti milosrđa i suosjećanja. Dakle, kada Sveti Otac posjeti određenu azijsku zemlju, on se ne obraća samo katolicima, nego će i mnogi nekatolici čuti njegovu poruku, te počinju shvaćati da Katolička crkva nije baš blisko povezana i nije trijumfalistička Crkva, ali Crkva je stvarno gostoljubiva i poštuje druge, Crkva koja se želi ujediniti s ostatkom čovječanstva, a najviše od svega, zaštititi one koji su potlačeni i zaštititi društvo za opće dobro svih.
On govori i uči nas nečemu što ako su ljudi doista otvoreni, a posebno vlade koje su sumnjičave prema Katoličkoj crkvi, mislim da slušajući njegove poruke i prepoznajući da je Crkva doista veleposlanik Kristova milosrđa i ljubavi, a mi smo tu pomoći ljudima da rastu, a radi se o općem dobru, onda mislim da će postati manje sumnjičavi i otvoreniji prema religiji i vjeri.
Kao iu Singapuru, vlada ne smatra da su religije prijetnja za njih. Zapravo, smatraju nas partnerima vlasti, jer vjeru vide kao nešto vrlo važno za dobrobit ljudi. Tu se postavlja pitanje dijaloga, uzajamnog uvažavanja i pokušaja slušanja jedni drugih, jer na kraju krajeva, dobra vlada će dijeliti iste vrijednosti, jer svi mi želimo promicati opće dobro društva.
Želimo mir, želimo harmoniju i želimo da ljudi rade zajedno i brinu jedni za druge.
P: Što Crkva u Aziji doprinosi sveopćoj Crkvi?
Prema mojoj skromnoj procjeni, mislim da bi Zapad možda trebao pokušati naučiti više od Azije, a također i od Afrike. Mislim da ova dva kontinenta, posebno Azija, gdje imamo toliko različitih kultura i različitih oblika vladavine, kao i različite kulturne vrijednosti, naravno.
A ono što je značajno za Aziju je ovo. Pretpostavljam da to vrijedi i za one u Africi, ali mislim da smo za Azijate ljudi koji imaju tu učinkovitu dimenziju naše vjere.
Za nas susret s Bogom nije nešto što se može svesti na slavljeno iskustvo. Susret s Bogom je susret s Bogom svojim srcem. Zato su Azijati obično religiozni ljudi, svi Azijati. Postoji religioznost u svim ljudima različitih vjera. A za nas je Bog stvaran jer ga susrećemo.
Dat ću vam primjer. Posjet Svetog Oca, pretpostavljam da neće puno ljudi čuti sve poruke, ali možete vidjeti da gdje god on ode, ovdje također u Singapuru, vidim svojim očima kako su ga ljudi voljeli, kako su ljudi mogli osjetiti prisutnost Krista u njemu.
Siguran sam da nisu svi slušali sve te duge govore i duboka teološka učenja, nisu svi čitali njegove enciklike, ali znaju da je taj čovjek Božji čovjek.
Dakle, čak i za ove ljude, vidjeti Papu zapravo je vidjeti Isusa. On je stvarno Isusov sakrament.
Ono što stoga želim reći je da Azija može puno pridonijeti sveopćoj Crkvi. Kako bismo pomogli ljudima na Zapadu, mislim da moramo pronaći ravnotežu između slavskog znanja o Bogu, puno proučavanja, teološkog znanja i rasuđivanja. Ali ti se zaljubiš u Isusa.
Zaljubljuješ se u svoje srce; ne zaljubljuje se u glavu. Kad se želiš udati za nekoga, nije pitanje intelektualiziranja jesi li prikladan za mene. Pitanje je kako se osjećamo jedni prema drugima; volimo se, a ljubav je prava. A ljubav će nam pomoći da budemo zajedno ujedinjeni.
Zato apostoli, iako su bili tako različiti, različite ćudi, različitog statusa, svi oni vole Isusa. Svi su oni susreli Isusovu ljubav i tako su se mogli ujediniti.
Mislim da bi Azija mogla pridonijeti sveopćoj Crkvi naglašavajući važnost pučkih religija. Mislim da postoji pretjeran naglasak na teologiji, poznavanju Krista. Naravno, to su lijepe, stvarno lijepe stvari – i ja volim čitati sve te knjige – ali samo saznanje te ne mijenja dok to ne osjetiš u srcu. A narodne religije vrlo su važne u Aziji.
Mislim da ne bismo trebali prezirati popularne religije, jer su to načini na koje su ljudi susreli Isusa. Nisu svi jako obrazovani i ne vole svi čitati. Čak i mlađe generacije danas vole gledati slike: ljudi žele vidjeti, žele osjetiti, žele dodirnuti.
Zato i kad ljudi dotaknu Svetog Oca ili Sveti Otac dotakne njih, mogao sam vidjeti suze i radost. Bilo je to kao da ih je Isus dodirnuo. I ovo je istina.
Zato u Aziji imamo različite kulturne izraze naše vjere, bilo da se radi o kipovima, bilo o plesu, bilo u različitim načinima pobožnosti, oni imaju puno popularne pobožnosti.
Naravno, pučka pobožnost mora biti vođena Crkvom, to je istina. Ali ne možemo ih odbaciti, jer osjećam da istinska vjerska pobožnost, kada se zaljube u Isusa, onda ih polako možemo dovesti do veće spoznaje njihove vjere, da pročiste svoju pobožnost.
Po mojoj skromnoj procjeni – možda sam u krivu – Europa je izgubila tu dimenziju pobožnosti. U prvoj Crkvi, u srednjem vijeku, bilo je puno pobožnosti. Ali mislim da su se te pobožnosti na neki način izgubile i mislim da moramo obnoviti sve te pobožnosti kako bismo pomogli ljudima da se dublje susreću s Bogom.
Pretpostavljam da Azija može pridonijeti još jednom sveopćoj Crkvi. Oprostite što ovo govorim; Smatram da bi Crkva trebala biti manje legalistička kada je u pitanju slavljenje liturgije.
Da, važno je da se moraju poštivati određene dimenzije liturgije, ali u liturgiji mi slavimo život; slavimo iskustvo Boga. Dakle, mislim da Crkva mora biti otvorenija i za inkulturaciju liturgije. Jer to je način na koji ljudi žele izraziti svoju ljubav prema Bogu. Različite kulture imaju različite načine izražavanja svoje ljubavi prema Bogu.
Mislim da treba dati više slobode mjesnoj Crkvi kako bi mogla imati veću fleksibilnost u načinu na koji slavimo liturgiju kako bi naša liturgija bila uistinu životvorna. Ne samo prolazak kroz liturgiju, samo slušanje.
U Aziji želimo sudjelovati. Želimo sudjelovati, želimo pjevati, želimo plesati, želimo dizati ruke, želimo se izraziti. Ne želimo samo sjediti i slušati. To nije azijski. Dakle, mislim da želimo sudjelovati cijelim svojim umom, našim srcem, našim tijelom, ljubiti Gospodina Boga svim svojim umom, svim svojim srcem, svom svojom snagom. Mislim da bi Crkva možda doista trebala biti velikodušnija, uključivija i pomoći azijskoj Crkvi da zadrži tu liturgijsku živost.
P: Koji vam je bio najdraži trenutak papinog posjeta?
Kad sam putovao sa Svetim Ocem na različita mjesta, bio sam zaista oduševljen, prije svega, kad sam vidio Svetog Oca: bio je stvarno poput oca. Ne kao otac, sveti otac. Njegovo ime je uistinu Sveti Otac.
I način na koji je pokazao svoju očinsku ljubav prema onima koji su bili bolesni, prema maloj djeci, i on bi zaustavio svoje vozilo samo da blagoslovi djecu, da zamoli da dovede tog malog dječaka ovamo, i one koji su bili bolesni. Mogao sam vidjeti suze, ogromnu radost ovih ljudi koji su imali tu veliku privilegiju da ih On blagoslovi i da se On za njih moli.
To sam vidio posvuda, a pogotovo na stadionu za svetu misu. Kad sam ušao, mogao sam vidjeti radost i ljubav ljudi prema Njemu, i kako je stvarno dirnuo i ganuo njihova srca. Mnogi od njih su doista željeli da im Sveti Otac udijeli blagoslov.
Vidio sam par žena koje donose dijete, bile su presretne i plakale su. I ja sam plakala s njima i susprezala sam suze, jer sam stvarno mogla vidjeti kako su ti ljudi bili toliko oduševljeni i tako zahvalni što im je Bog poslao Svetog Oca. A u Svetom Ocu, kao što rekoh, doista vidimo Isusa.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
