Kada Isus izliječi gluhonijemog čovjeka, ispunjava staro proročanstvo na zapanjujući, neočekivani način. Kako?
Evanđelje (Pročitaj Mk 7,31-37)
Sveti Marko nam opisuje jednu epizodu koja se dogodila dok je Isus služio u prvenstveno poganskom području (Dekapolis). “Ljudi su mu doveli gluha čovjeka koji je imao manu u govoru i molili su ga da položi svoju ruku na njega.” Ne znamo jesu li to bili Židovi ili pogani, ali znamo da je to bio usrdni zagovor za osobu u potrebi. Budući da je velik dio našeg vlastitog molitvenog života, kao i života cijele Crkve, zauzet upravo ovakvim zagovorima, bilo bi dobro obratiti pozornost na ishod.
Zanimljivo je da Isus čovjeka koji je živio potpuno u tišini “odvodi od mnoštva”. Zašto je želio da ovo bude tako osobni susret? Možda je htio izbjeći pojačano uzbuđenje gomile. Možda je želio da se čovjek više sjeća Njegovog iscjeljujućeg dodira nego čuda da može čuti i govoriti.
Pogledajte kako osobno i fizički Isus postaje s čovjekom. On stavlja “svoj prst u čovjekove uši.” Oni koji su upoznati sa židovskom poviješću znat će da je ponekad Božje djelovanje u svijetu bilo opisano u smislu Njegovog “prsta” (vidi Izl 8:19; 31:18; Ps 8:4; također vidi Lk 11:20). Zatim, “pljuvanje, [He] dotaknuo njegov jezik.” Kakav je ovo intiman kontakt! Stavila je nešto od Isusova Tijela, Njegovu pljuvačku, u čovjekova usta. Kad vidimo koliko fizički postaje ovaj čin ozdravljenja, imamo neki osjećaj zahvalnosti da je, u Euharistiji, Isus još želi nas izliječiti tako što će zapravo ući u naša tijela.
Zatim, “On pogleda u nebo, uzdahne i reče mu… ‘Otvori se’” (s aramejskog preveo sv. Marko)! Što je bio pogled u nebo i uzdisanje? Je li to bio nagovještaj, u Isusovom vlastitom Tijelu, muke koju će uskoro podnijeti kako bi ovaj čovjek bio izliječen ne samo od gluhoće, već i od grijeha i smrti? Je li pogled upućen njegovom Ocu signalizirao zajedništvo ljubavi dok je Sin radio na savršenom ispunjenju Očeve misije? Kao što ćemo vidjeti u našem prvom čitanju, davno su proroci govorili o Mesiji koji će očistiti uši gluhima. Je li Isusov uzdisaj bio jedan od ekstaze Njegove poslušne ljubavi prema Ocu i priznanja njezine visoke cijene?
Čovjek je odmah ozdravio, ali je Isus svima naredio da šute o tome. Sigurno je to bilo kako bi se izbjeglo širenje masovne histerije i senzacionalizma kroz gradove i sela kojima je putovao. Osim toga, Isus nije želio da vijesti o njemu prebrzo stignu do Jeruzalema, izazivajući žestoki otpor za koji je znao da će doći. Želio je vremena da obavi svoj posao propovijedanja i poučavanja. Također je želio sljedbenike koji su bili iskreni, spremni da ga slijede čak i kada On nije maknuo niti jedan od svojih moćnih “prstiju” da spriječi Židove da ga uhite i Rimljane da ga ubiju.
Upozorenje nije upalilo. Zapravo, imalo je suprotan učinak. “Što im je više naredio da ne [talk about it]što su više to proglašavali.” Možda ih je njegova hitnost u odnosu na tajnovitost uvjerila u poruku o njemu bio je vrlo važno. U svakom slučaju, ljudi su bili “iznimno zapanjeni” čudom i rekli su: “Sve je dobro učinio.”
Njihov nas komentar podsjeća na stalni refren priče o stvaranju, kada je Bog opetovano proglašavao djelo svojih ruku “dobrim”. To je prikladno, jer dok Isus preuzima čudesno djelo ispunjenja svih proročanstava o Mesiji koji će izliječiti Božji narod, On započinje djelo ponovnog stvaranja, u kojem namjerava izliječiti ne samo fizičke slabosti, već sve što nas drži gluhi i slijepi za Boga, to nas osakaćuje u našem hodu s Njim, i to sprječava naše jezike da Mu neprestano pjevaju pjesmu hvale.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, samo “reci riječ i ozdravit će duša moja”.
Prvo čitanje (Pročitaj Iz 35,4-7a)
Evo Izaijinih riječi koje nam pomažu razumjeti veliko značenje naše evanđeoske priče. U vrijeme u povijesti Izraela kada je Bog morao poslati oštru kaznu na njihovu svojeglavost, On je također dao prekrasno obećanje: “Reci onima čija su srca uplašena… ‘Evo vašeg Boga’.”
Onaj o kome je Izaija prorokovao bit će sama Božja prisutnost usred Njegovog naroda. Što bi On radio dok ih je spašavao? “Tada će se otvoriti oči slijepima, uši gluhima otvoriti…tada će zapjevati jezici nijemih.” Isus je koristio čuda fizičkog ozdravljenja (koja su vidjela sva oka) da bi ukazao na istinsko i vječno ozdravljenje koje nam je došao dati (koje su vidjeli samo Božje oči).
Izaija dalje opisuje ovu Božju posjetu kao vrijeme kada će isušena, žedna zemlja sama izbiti u potoke, rijeke, bazene i izvore. On, naravno, ne govori o promjeni geografije ili klime. Ne, On vidi dan kada će prokletstvo koje je palo i na čovjeka i na Kreaciju u vrijeme pada doći kraju. Propadanje i smrt koji su bili stalna sjena na cijelom svemiru (vidi Rim 8,22) konačno će biti protjerani jednom zauvijek. Sve što je Bog stvorio – što sve na svoj način žudi za Njim u nikad neutoljenoj žeđi – dobit će novi život. Izaija nas uvjerava da će Mesija ispuniti ovo veličanstveno obećanje. Ako vjerujemo njegovim riječima, onda možemo činiti ono što nam Bog preko njega govori: “Budi jak, ne boj se!”
Mogući odgovor: Nebeski Oče, hvala Ti što si već počeo ispunjavati svoje obećanje o iscjeljenju svoje kreacije. Pomozi mi da budem jak i neustrašiv u vremenima kada se borim da to vidim.
Psalam (Pročitaj Ps 146,8-10)
Možda bi ljudi iz naše evanđeoske priče koji jednostavno nisu mogli šutjeti o Isusu željeli upotrijebiti riječi ovog psalma da izraze svoje veliko čuđenje nad njim. To je pjesma koja slavi Božju dobrotu u oslobađanju zarobljenika, u provođenju pravde, u brizi za sve one koji su bolesni, opterećeni ili izgubljeni. Opažanje Boga na djelu na ovaj način – tada, u psalmistovo vrijeme, ili sada, u naše vlastito – ostavlja nam samo ovaj odgovor: “Slavi, dušo moja, Gospodina!”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (pročitati Jam 2,1-5)
Sveti Jakov nam sada daje praktične upute kako živjeti svoje živote nasljedujući Krista. Iz naših drugih čitanja vidjeli smo da se Bog brine za izgubljene, izopćene, marginalizirane, bolesne, slabe i bespomoćne. Sada, dok živimo svoje živote u Kristu, trebamo činiti isto. Sveti Jakov nam daje primjer kako izgleda takav život. U našoj “skupštini”, ili crkvenom okupljanju, ne trebamo pokazivati “nepristranost” ophodeći se prema dobrostojećima bolje i gostoljubivije nego prema otrcanim. Zapravo, trebamo se družiti sa “siromašnima u svijetu” kako bismo to zapamtili mi su “siromasi” koje je Bog izabrao “da budu bogati vjerom i nasljednici kraljevstva koje je obećao onima koji ga ljube”.
Uvijek trebamo biti pažljivi na lekcije koje nas siromašni mogu naučiti.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, molim te pomozi mi da se izborim s iskušenjem da pokažem pristranost. Pomozi mi da budem milostiv prema siromasima kao što si Ti prema meni
Breenbergh, B. (1635). Krist liječi gluhonijeme iz Dekapolisa [painting]. Preuzeto sa Wikipedia.
