Redovita homilija 23
8. rujna 2024
Dobrodošli kući
Imamo mladu damu koja dolazi u našu grupu mladih ovdje i koja ima prilično inspirativnu prošlost. Rođena je u Waterburyju u razorenom domu i godinama je prolazila kroz udomiteljske obitelji dok ju nije konačno usvojila dobra katolička obitelj kad je imala deset godina. Četiri godine kasnije, ona je sada gorljiva, vjerna Isusova sljedbenica. Tijekom ljeta pitao sam je kako je uopće zavoljela vjeru, kad je odrasla u tako grubim domovima i bila više-manje prisiljena krstiti se s deset godina. Rekla mi je: “Ne znam kako sam zavoljela Isusa, ali kad sam se krstila, osjećala sam se kao da se konačno vraćam kući.”
Kakav prekrasan opis života s Kristom – konačno se vratiti kući. Jeste li uhvatili ogromnu snagu današnjeg Collecta (uvodne molitve)? Evo ga opet: O Bože, po kojemu smo otkupljeni i primamo posinjenje, pogledaj milostivo na svoje ljubljene sinove i kćeri, da oni koji vjeruju u Krista prime pravu slobodu i vječnu baštinu. Raspakirajmo to na trenutak.
Mi smo stvorenja – ništa bolje od sluga, zapravo. Nemamo snage ponovno udahnuti ako nam nije dano odozgo. I gore od toga – bili smo neposlušni robovi, pljuvali smo Mu u lice, oglušivali se o Njegove zapovijedi. No, iako zna našu ništavnost i našu bahatu pobunu, ipak nam je odlučio ponuditi nešto fenomenalno: imamo priliku postati ne sluge i prah, već sinovi i kćeri.
Da bi to učinio, prvo je morao platiti posljedice naše pobune – koju je platio na križu. Jednom očišćeni, krštenjem nas uzdiže do dostojanstva koje nikada nismo zaslužili – da budemo Njegovi sinovi i kćeri, da sudjelujemo u samom Njegovom životu, da nam otvori svoj dom i dopusti nam da Ga zovemo Ocem.
To je radikalna jedinstvenost kršćanstva! Naša muslimanska braća i sestre Boga nazivaju “Allah” – Gospodar – ali mi Boga zovemo “Abba”, Otac, što bi za muslimane bilo bogohulno. Naša židovska braća nikada se ne bi smatrala Božjom djecom – oni su možda Njegov narod, ali ne i Njegova obitelj – i Božji su blagoslovi bili samo za njih, ne i za svijet.
Bilo bi, dakle, nečuveno u prvom stoljeću pozvati cijeli svijet u ovo sinovstvo. U Evanđelju je bio važan detalj – gdje je Isus učinio to čudo? U zemlji Tir i Sidon, što je oko 22 milje sjeverno granice Svete zemlje – poganskog teritorija. Naravno da su bili presretni – ne samo da je Isus učinio izvanredno čudo, nego je to učinio za pogane – blagoslovi sinovstva sada se šire do kraja svijeta!
Dakle, koji je naš zaključak? Tri elementa. Prvo – osjećate li se ikada da se ne uklapate? Ova poruka posvojenog sinovstva u Kristu znači da sada imamo obitelj, bez obzira na sve. Katoličku crkvu ponekad nazivaju “Crkva Svete Majke” i ako ikada pogledate kolonadu koja okružuje baziliku svetog Petra, one su dizajnirane da nalikuju rukama koje se pružaju u zagrljaj svijeta. Možda smo kao djeca uvijek bili “vani”…možda smo se kao mladi osjećali kao da ne možemo pronaći svoju grupu prijatelja…možda se kao odrasli osjećamo sami. U Kristu smo, međutim, okruženi “velikim mnoštvom svjedoka”, kako to kaže sveti Pavao u poslanici Hebrejima. Naši najbolji prijatelji mogu biti Isus i sveci – a kakvo prijateljstvo to može biti!
Išao sam u sjemenište s izvanrednim čovjekom po imenu Fr. Chase Hilgenbrinck. Prije sjemeništa bio je profesionalni nogometaš, igrajući za New England Revolution. Bio je toliko dobar da su ga pozvali da se okuša u čileanskoj reprezentaciji, ušao je u tim i preselio se igrati u Čile. Jedini problem je bio što on nije govorio španjolski, a njegovi suigrači engleski. Tako bi nakon treninga svi njegovi suigrači otišli van i tulumarili… a Chase bi bio potpuno izostavljen. U svojoj usamljenosti počeo je odlaziti u lokalnu katoličku crkvu i samo sjediti u Isusovoj prisutnosti – to je bilo jedino mjesto gdje se mogao osjećati kao kod kuće u stranoj zemlji. Kroz ta duga poslijepodneva tišine, počeo je razaznavati Boga koji ga je pozvao u svećeništvo – i sada služi kao svećenik u Illinoisu. Ali Bog mu je kroz iskustvo samoće otkrio da pripada Kristu u Katoličkoj Crkvi.
Drugo, postoji jako puno ljudi koji se bore sa svojom obitelji. Nitko nema savršene roditelje; svi mi imamo obiteljskih problema. Ali dobro je znati da imamo bolju obitelj, boljeg oca. Čak i ako imate sjajne roditelje, oni nas mogu odvesti samo tako daleko. U određenom trenutku svi se moramo obratiti Bogu kao svom Ocu. Sjećam se da sam se suočio s nekim poteškoćama u svom životu i pomislio: “Čovječe, volio bih da me moj tata pripremio za ovo!” Na što je Bog odgovorio: “Nije te mogao pripremiti za sve – sada mi se obrati i Ja ću te voditi.” Imamo li sjajne roditelje ili se nosimo s ranama zbog njih, Boga želida nas rodi – i On to čini kroz radosti i izazove svakodnevnog života. Njegovo Očinstvo primamo čitajući Njegovu Riječ (Bibliju), provodeći vrijeme s Njim u molitvi i imajući onaj duh poslušnosti koji Ga pita: “Oče, kako me vodiš kroz ovu radost ili tugu? Čemu me učiš? Kako me formiraš kroz ovo?”
Konačno, biti dijete Božje znači živjeti u takvom dostojanstvu. Zamislite da ste sin Michaela Jordana ili Martina Luthera Kinga Jr. – postoji određeno očekivanje da “živite u skladu s obiteljskim imenom”, da uspijevate u životu zahvaljujući tome s kim ste u srodstvu. Na isti način, kako je rekao papa sveti Leo, “Kršćanine, sjeti se svog dostojanstva, i sada kada sudjeluješ u Božjoj vlastitoj naravi, ne vraćaj se grijehom u svoje prijašnje nisko stanje.” Ako smo posvojeni u Božju obitelj, moramo učiniti obitelj ponosnom i slaviti našeg Nebeskog Oca! Ne živimo više kao da smo zvijezde vlastite melodrame; mi smo sinovi Oca koji želimo učiniti ponosnim.
Završavam s lijepom sveticom koja je svoju obitelj pronašla u Kristu. U Južnom Sudanu kasnih 1800-ih, mlada djevojka bila je kći plemenskog poglavice. Odrastala je sretna, ali kada je imala samo osam godina, muslimanski trgovci robljem upali su u njeno selo, natjerali je da maršira 600 milja i prodali je u ropstvo. Bila je toliko istraumatizirana iskustvom gubitka cijele obitelji da je zapravo zaboravila svoje ime, pa su je muslimani prozvali “Bakhita”, što na arapskom znači “sretna ili sretna”. Mijenjali su je od jednog majstora do drugog, dok je na kraju nisu prodali bogatom biznismenu iz Italije, koji ju je vratio kući. Dugi niz godina služila je tom bogatom Talijanu sve dok jednom nije morao otići na poduži poslovni put na Bliski istok. Umjesto da povede Bakhitu sa sobom, odlučio ju je povjeriti lokalnom samostanu časnih sestara, kako bi bio siguran da neće pobjeći.
Život s časnim sestrama bio je pravi blagoslov za Bakhitu. Prvi put od zarobljavanja osjećala se kao da je okružena ljubavlju. Časne sestre prema njoj su se odnosile s dostojanstvom i poštovanjem, a ne kao prema robinji, i poučavale su je o Gospodinu Isusu. Primila je krštenje, uzevši ime Jozefina i radovala se novostečenoj obitelji u Kristu.
Poslovni čovjek se vratio i zahtijevao da mu se Bakhita vrati. Ali u Italiji je postojao zakon koji je zabranjivao da se krštenika drži kao rob. Čovjek se žalio sucu, ali sudac je presudio da je zbog Bakhitinog krštenja sada slobodna. Na pitanje što želi učiniti sa svojom novostečenom slobodom, odgovorila je da želi postati časna sestra i pridružiti se samostanu jer je to najbolja obitelj koju je ikada pronašla. Postala je redovnica i bila je poznata po svojoj radosti, dobroti i milosrdnoj naravi. Kasnije u životu su je pitali: “Što bi učinila da sretneš ljude koji su te prodali u ropstvo?” Ona je odgovorila: “Ljubila bih im ruke, jer da se to nije dogodilo, ne bih upoznala Isusa Krista.” Kako lijepog oprosta i milosrđa – sve zato što je našla obitelj u Crkvi iu Gospodinu, obitelj milosti bogatiju čak i od njezine krvne obitelji.
Vjerojatno smo svi čuli izraz “krv je gušća od vode” – ideju da je odanost našoj obitelji najveća vrijednost. Ali u Kristu smo usvojeni u obitelj koja je sigurnija i puna ljubavi čak i od naše biološke braće i sestara. Sada smo sinovi i kćeri Nebeskog Oca, s vječnom baštinom koja nas čeka. I kao što je sveti Alojzije Gonzaga jednom rekao: “Bolje je biti dijete Božje nego kralj cijeloga svijeta.”
