Francuski kanadski monfortanski misionar Fr. Gilles Côté objašnjava kako se Katolička crkva u Papui Novoj Gvineji postupno oblikovala tijekom proteklih 145 godina, inkulturirajući Evanđelje u ovom multietničkom društvu koje broji preko 600 plemena, svako sa svojim specifičnim identitetom.
Od Delphine Allaire – Port Moresby
Papua Nova Gvineja, ulaz u Oceaniju, misijska je zemlja već gotovo 150 godina. Gotovo jedna trećina njegovih stanovnika su katolici, dok su većina protestanti, jer su Nijemci i Britanci podijelili arhipelag u kasnom 19. stoljeću.
Ipak, kako se nekoliko desetljeća katoličke prisutnosti može usporediti s tisućljećima austronezijske kulture? To je bit inkulturacije Evanđelja u tradicionalnom društvu prožetom tradicijama predaka, uključujući gostoljubivost i osjećaj zajedništva, ali i manje pozitivnim praksama poput vračanja ili klanskog nasilja.
Biskup Gilles Côté, biskup u miru biskupije Daru-Kiunga, živio je 49 godina u Papui Novoj Gvineji. Govoreći za Vatican News, monfortski misionar rođen u Kanadi ilustrirao je izazove s kojima se suočavao tijekom svoje službe u najvećoj i najnaseljenijoj zemlji na Pacifiku.
P: Kako je katolička religija stigla u Papuu Novu Gvineju?
Katolički misionari stigli su prije oko 145 godina, prvo s Misionarima Presvetog Srca (MSC) iz Francuske, predvođeni njihovim utemeljiteljem, ocem Julesom Chevalierom.
Godine 1885. slavljena je prva misa na otoku Yule u Koraljnom moru među plemenima Roro i Mekeo. Svećenici Božje Riječi tada su stigli do sjeverne obale, a slijedili su ih franjevci, kapucini i maristi na otoku Bougainville. Nekoliko kongregacija došlo je raditi u Papuu Novu Gvineju.
P: U pola stoljeća života u Papui Novoj Gvineji, kakve ste promjene vidjeli u mjesnoj Crkvi?
Kad smo 1959. započeli našu monfortansku misiju, u ogromnoj zapadnoj provinciji nije bilo nijedne katoličke crkve. Zatim je biskup Gérard Deschamps, apostolski prefekt Darua, pozvan na Drugi vatikanski sabor od 1962. do 1965. godine.
U tim zapadnim zemljama prvi put smo se susreli s kanibalima i lovcima na glave, pitajući se kakvu bismo Crkvu mogli izgraditi. Odgovor je bio jasan: Crkva Drugog vatikanskog sabora, Crkva sudjelovanja i zajedništva. To je ono što smo pokušavali stvoriti od početka.
P: Je li Katolička Crkva u Papui Novoj Gvineji danas postala istinski mjesna Crkva?
To je još uvijek vrlo mlada Crkva. Potrebno je vrijeme, ali postaje sve više i više lokalno, doista. Osim svećenika. Čak iu mjestima koja se evangeliziraju 140 godina, malo je lokalnih svećenika, iako se to jako razlikuje.
No, nisu važni samo svećenici nego i ljudi. Naučili su sudjelovati u životu svoje zajednice. Izgradili smo višegodišnji biskupijski pastoralni plan i svi su sudjelovali.
Jednostavno rečeno: u Papui Novoj Gvineji zajedno razmišljamo, zajedno odlučujemo i zajedno djelujemo. To stvara vrlo snažan osjećaj pripadnosti. Vrlo je važno da vjernici sudjeluju u donošenju odluka.
Prakticirali smo sinodalnu metodu bez ikakve uporabe riječi, s velikim skupovima od 85 do 100 ljudi. Zajedno smo odlučili, glasali i postigli konsenzus. Kao biskupu, moj glas je bio jedan, kao i svi drugi.
P: Kako je Crkva u Papui Novoj Gvineji pridonijela razvoju zemlje?
Ogromno. Izgradila je zdravstveni sustav, obrazovanje i odigrala ulogu u formiranju čelnika zemlje i razvoju uloga žena.
To je izvanredno. Riječ je o prenošenju kršćanskih vrijednosti i njihovom spajanju s prekrasnim melanezijskim vrijednostima. Ovim nasljeđem domaći vjernici odlučuju i postaju žive, samostalne i odgovorne kršćanske zajednice.
P: Kako izgledaju mjesna liturgijska slavlja? Kakvu vrstu inkulturacije izražavaju?
Imamo vrlo lijepa liturgijska slavlja ispunjena pjesmama, plesovima, cvijećem, procesijama i bojama. Sudjelovanje naroda je ogromno. Tijekom velikih slavlja vjernici iz drugih krajeva provode dane putujući pješice, čamcem ili motornim čamcem.
Nose tradicionalnu odjeću, često suknje od perja i trave, a tu je i bubanj. Trebalo je dosta vremena da instrument bude prihvaćen u Crkvi jer se prije koristio u tradicionalnim obredima, no nakon petnaestak godina Papuanci su ga sami odlučili koristiti u Crkvi.
Inkulturacija se ne odnosi samo na slavlja. Papuancima se mora dati prilika da donose odluke svojim melanezijskim mentalitetom i srcem. Ja sam Kanađanin i oni ne bi trebali misliti kao ja. Ja sam drugačiji. Mora se dati prostor melanezijskoj Katoličkoj crkvi da procvjeta.
P: Koje su kulturne specifičnosti i melanezijske vrijednosti?
Svi ljudi pripadaju plemenima. Njihova povijest i kultura odnose se na njihov klan. Glavna vrijednost je zajedništvo i snaga sela. Selo i zajednica morali su biti jaki jer su u prošlosti plemena bila neprijatelji.
Tijekom dana lova na glave, životna područja bila su vrlo mala jer su se ljudi bojali svojih neprijatelja. To objašnjava ogromnu raznolikost dijalekata u Papui Novoj Gvineji, s 800 različitih jezika.
Dakle, kada ljudi vide da biti katolik znači pripadati maloj osnovnoj zajednici, to se slaže s njihovim kulturnim porijeklom.
Neki Papuanci mi kažu: ‘Crkva nam pomaže spasiti našu kulturu.’ Divno je vidjeti Crkvu kako ljudima omogućuje razmišljanje o njihovoj kulturi. To se dogodilo kada smo proveli četiri godine u izradi našeg biskupijskog pastoralnog plana, tijekom kojih je ljudima trebalo pet do šest mjeseci da promišljaju o svojoj kulturi.
P: Koji su glavni lokalni gospodarski i društveni izazovi?
Siromaštvo, mala zabačena sela bez cesta. Neki mogu uzgajati i pristupati tržnicama, ali drugi, kao u Zapadnoj provinciji, ne mogu. Vrlo je teško koristiti zemlju na način koji može generirati prihod kada nema sredstava za iznošenje usjeva na tržište.
Siromaštvo postoji iu gradovima, ali ima i vrlo bogatih ljudi, poput članova vlade ili odvjetnika. Nasilje, kada se dogodi, često je povezano s konzumiranjem alkohola od strane nekih mladih ljudi ili osvetom. Kada netko umre, pitanje ovdje nije ‘od koje bolesti ili zašto?’ ali ‘tko je odgovoran?’
Drugi izazov je vještičarstvo, rjeđe nego prije, ali su žene još uvijek optužene. To stvara nasilje u zajednicama. Promjena ovoga zahtijeva dug rad strpljenja, molitve i oprosta.
P: Što mislite o odluci premijera Jamesa Marapea da uključi kršćanstvo u Ustav?
Mjesna katolička crkva je protiv toga. Već postoji klauzula koja govori o slobodi vjeroispovijesti. Ne trebamo govoriti da je zemlja kršćanska.
Može biti kršćanska po imenu, ali u mnogim praksama – korupciji, čarobnjaštvu, nasilju – zemlja još nije potpuno kršćanska. Mnogi članovi parlamenta su pod utjecajem nekih evanđeoskih pastora.
P: Što Papa predstavlja narodu Papue Nove Gvineje?
On je vrlo važna osoba u životu Papuanaca iu životu Crkve. Posljednji papin posjet 1995. godine imao je velik odjek jer je Ivan Pavao II. proglasio blaženim mučenika i vjeroučitelja Petra To Rota.
Odanost prema njemu od tada je rasla. Hodanje, zajednički rad – o svemu će Papa govoriti i stvarati nalet energije i entuzijazma koji će ojačati vjeru, nadu i milosrđe naroda.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
