Ponekad smo pozvani ne samo da iskusimo poniženje kako bismo bili posvećeni, nego se moramo u njemu ugušiti da bi stvarnost našeg grijeha utonula. Ako prebrzo tražimo ublažiti takav odraz naših neuspjeha, prebrzo zaboravljamo njihov utjecaj imali u našim odnosima i našem odnosu s Kristom.
Postoje dvije vrste dinstanja, jedna je zdrava, druga nije i obje su neugodne. Krivnja je prvi gulaš u kojem se mariniramo u povredi koju smo nanijeli drugima. Njihove rane osjećamo kao da su naše vlastite koliko god možemo. Uključuje slušanje, žaljenje i nadu u ozdravljenje. Ako smo bili ponosni, to također uključuje manje uzvišen osjećaj naše sposobnosti da činimo ono što je pravedno i da nam je potreban Bog da nas obnovi i pomogne održati ono što je On obnovio.
Druga vrsta variva koja je nezdrava je ono što sveti Ivan Pavao II naziva “neumjerenom sramotom”. Ovo nije mjesto gdje se naše poniženje pretvara u poniznost, već preokupacija sobom. Ranjeni smo svojim grijehom ne zato što ranjava druge i Boga. Može postojati nekoliko razloga zbog kojih padamo u takav sram, kao što je promatranje sebe kroz ljutnju drugih i strah od gubitka naklonosti muškaraca iz sebičnih razloga. Možemo se osjećati kao da nismo vrijedni ljubavi i jednostavno se izbaciti. To se najbolje može opisati kao prljavština u kojoj je izgubljeni sin ostao prije svog obraćenja. Tek se trebao pomiriti s ubojitom prirodom traženja oca za svoje vlasništvo, pasivno sugerirajući da bi bilo bolje da mu je tata već mrtav.
Na kraju svi moramo provesti neko vrijeme u blatu, ali pobrinimo se da nam ono oljušti dušu, a ne da je otruje. Kada smo spremni da budemo oprani i napravljeni novim, ostavljamo to za sobom, promijenjeno.
Fotografija: Javno vlasništvo
