“Euharistija mi je dala život”, rekla je – i “moj bi me otac ustrijelio zbog onoga što sam učinila.”
Svetlana Staljin, kći ubojitog diktatora Josipa Staljina, odrekla se materijalizma i prešla na katoličanstvo. Josip to ne bi odobrio. Zapravo, Svetlana je jednom navodno rekla uredniku National Reviewa da bi me “moj otac ustrijelio zbog onoga što sam učinila.”
I sam Josif Staljin odgojen je u pravoslavnoj crkvi. Njegovi su roditelji zapravo htjeli da bude svećenik. Nažalost, njegov otac je nemilosrdno zlostavljao mladog Josipa. Staljin je jednom opisao svoje djetinjstvo kao “odgojeno u siromašnom kućanstvu u kojem su vladali svećenici”. Došao je do toga da se potpuno odrekne kršćanstva, navodno govoreći: “Znate, zavaravaju nas, nema Boga… sve te priče o Bogu čiste su gluposti.”
Dok je bio na vlasti, Staljin je učinio sve što je mogao da slomi kršćanstvo, zatvarajući tisuće crkava i nasilno mučeći, ubijajući i zatvarajući kršćane. Ovo je čovjek za kojeg se smatra da je rekao: “Jedna smrt je tragedija; jedan milijun je statistika”, tako da možete zamisliti nemilosrdni progon koji je pokrenuo protiv kršćanstva. Evo fotografije rušenja katedrale Krista Spasitelja u Moskvi po naredbi Staljina, neposredno prije Božića 1931. godine:
Ali sve je to bilo za marksističku stvar. Zapravo, njegova kći Svetlana jednom je o svom ocu napisala: “Mnogi ljudi danas lakše misle na to [Stalin] kao grubo fizičko čudovište. Zapravo, bio je moralno i duhovno čudovište. Ovo je daleko strašnije. Ali to je istina.”
Bila je u pravu. Još je strašnije.
Staljin je kao cilj ‘petogodišnjih planova ateizma’ pod vodstvom Lige militantnih bezbožnika postavio eliminaciju svih vjerskih izraza u zemlji. Navodno je samo tijekom čistki 1937. i 1938. uhićeno više od 168 300 ruskih pravoslavnih svećenika, od kojih je većina strijeljana. I to samo tijekom dvije godine.
Ali kao što je veliki pjevač Sting jednom istaknuo, “I Rusi vole svoju djecu”, a to je bila istina i za Staljina. Pa, ipak jedan od njih. Staljin je obožavao Svetlanu i bio je zaigran i nježan s njom. I uzvratila je. U djetinjstvu je svog oca gledala kao mudrog heroja. Kad je rođena 1926. njezin otac već je bio generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije i svi s kim je dolazila u kontakt govorili su o njezinom ocu strogo pohvalnim tonovima. Kasnije je shvatila da se rijetki usuđuju čak i šapnuti kritike.
Usporedbe radi, Svetlana je svoju majku Nadeždu Alilujevu (“Nadju”) smatrala hladnom. Svetlana je navodno rekla da se ne sjeća da ju je majka ikada zagrlila ili joj čak dala kompliment. Zatim se 1932. godine, kada je Svetlana imala samo šest godina, njena majka ubila. Ali njezin odnos s ocem ostao je jak, barem neko vrijeme.
Uskoro će početi sumnje u vezi s njezinim ocem. U školi bi Svetlani ponekad bilješke uručivali kolege iz razreda kojima je država “nestala” majku ili oca. Molili su je da ih proslijedi ocu. Bilo je čudno u SSSR-u da su, iako je vlada ljudima nanijela toliko boli i nasilja, mnogi ustrajali u uvjerenju da je Staljin nedužan i da bi ih sigurno zaustavio da je znao za zlostavljanja koja su se događala. Ova djeca koja su slala poruke Staljinu preko njegove kćeri jednostavno su željela znati gdje su im najmiliji. Diktator je hladnokrvno poručio svojoj kćeri da ne glumi “poštanski sandučić”.
Kasnije je Svetlana primijetila da ponekad čak i njezini rođaci nestaju. Već tada je Svetlana to pripisivala, kao i mnogi Rusi, stvarima kojih Staljin ili nije bio svjestan ili ih nije mogao popraviti. Ali godinama kasnije, njezin će otac otvoreno reći svojoj kćeri da su njezini rođaci ubijeni jednostavno zato što su “previše znali. Puno su brbljali”, rekao je, a to je “išlo na ruku našim neprijateljima”. Vidite, službena stranačka linija bila je da je Nadya umrla od puknuća slijepog crijeva, a ne od vlastite ruke.
Kada je Svetlana našla svog prvog dečka, otac ga je smatrao neprihvatljivim i osudio ga je u Gulag. Kasnije je pohađala Moskovsko sveučilište i dobila bračnu ponudu od mladog Židova. Kad je rekla ocu za prijedlog, on je hladno rekao: “Dovraga s tobom. Radi kako želiš.” Rekao joj je da se može udati za njega, ali samo pod uvjetom da njezin muž nikada ne kroči u njegovu kuću. Njih dvoje su dobili sina, ali se njihov brak nakon nekoliko godina raspao. Ubrzo nakon toga udala se za sina čovjeka koji je bio visoko pozicioniran u Kremlju. Josip je odobravao ovaj brak, ali je i on brzo završio.
U ožujku 1953. Staljin je umro. “Moj otac je umro teškom i strašnom smrću”, napisala je Svetlana. Danima je bila uz njegovu postelju dok su joj doktori stavljali pijavice.
Navodno je umro dižući šaku u bijesu. “Smrtna agonija je bila strašna. Doslovno se ugušio dok smo gledali”, napisala je Svetlana. “U, činilo se, posljednjem trenutku iznenada je otvorio oči i pogledom preletio sve u sobi. Bio je to užasan pogled, luđački ili možda ljut i pun straha od smrti. Zatim je iznenada podigao lijevu ruku. Gesta je bila neshvatljiva i puna prijetnje.”
Nekoliko godina nakon očeve smrti, Svetlana je promijenila ime u majčino djevojačko prezime. Rekla je da joj je ime Staljin “razderalo” uši. Sada je bila Svetlana Alilujeva. Josif Staljin promijenio je prezime kako bi zvučalo snažno. Staljin znači čelik. Naziv “Alilujeva” bio je oblik “Aleluja” koji je Svetlani više pristajao u to vrijeme jer se 1962. krstila u pravoslavnoj crkvi. Svetlana je odbacila materijalizam i nasilje svog oca. O svojoj je odluci napisala: “Sakrament krštenja sastoji se u odbacivanju zla, laži. Vjerovao sam u ‘Ne ubij’, vjerovao sam u istinu bez nasilja i krvoprolića. Vjerovao sam da Vrhovni Um, a ne tašti čovjek, upravlja svijetom. Vjerovao sam da je Duh Istine jači od materijalnih vrijednosti. I kad je sve to ušlo u moje srce, djelići marksizma-lenjinizma kojima sam se učio od djetinjstva nestali su kao dim.”
Svetlana je službeno bila u nemilosti Kremlja. Zapravo, kad je podnijela zahtjev državi za dozvolu za vjenčanje s muškarcem po imenu Brajesh Singh, odmah je odbijena. Svetlana i Brajesh živjeli su zajedno tri godine prije nego što je on umro 1966. Njegova je želja bila da se njegov pepeo prospe po Gangesu. Stoga je zatražila od Kremlja dopuštenje da putuje u Indiju. Na njezino veliko iznenađenje, dobila je dozvolu da privremeno napusti SSSR i ode u Indiju na mjesec dana.
Dok je bila tamo, Svetlana je zaprepastila svijet kada je na svom putovanju ušla u veleposlanstvo SAD-a i zatražila azil. Zaprepašteni Amerikanac na dužnosti navodno joj je rekao: “Znači, kažete da je vaš otac bio Staljin? The Staljin?”
Odatle je avionom prebačena u Rim, a potom u Švicarsku. Svidjela joj se Švicarska, ali joj je rečeno da tamo može ostati samo pod uvjetom da nikada javno ne govori o politici. Ona na to ne bi pristala. Nije mogla. “Šutjeti još 40 godina moglo se jednako dobro postići u SSSR-u”, napisala je.
U travnju 1967. Svetlana Alliluyeva sletjela je u zračnu luku Kennedy u New Yorku noseći rukopis koji nikada ne bi bio objavljen u SSSR-u. Naslovilo se “Dvadeset pisama prijatelju”, a govorilo je o njezinu životu u Sovjetskom Savezu. Bio je veliki uspjeh i bestseler. A onda je, samo dvije godine kasnije, napisala još jedan bestseler o svom životu otkako je prebjegla pod naslovom “Samo jedna godina”.
Bila je slavna, ali njezin je osobni život i dalje bio olupina. Prebacujući se s vjere na vjeru i ponovno se udajući, rađajući dijete, razvodeći se i često seleći, otkrila je da je razočarana Amerikom i da se želi vratiti kući. Zapravo, vratila se u Sovjetski Savez, ali je gotovo odmah zažalila.
Kada se vratila u Ameriku nakon više od godinu dana provedenih u SSSR-u, rekla je: “Morala sam otići na neko vrijeme da shvatim, ‘O, moj Bože, kako je to divno’.”
Ne znam točnu godinu kada je Svetlana upoznala oca Giovannija Garbolina, koji je živio u Sjedinjenim Državama, ali je misionario u Rusiji, ali njihova će veza promijeniti njezin život. Svetlana je primila pismo od oca Garbolina u kojem ju je pozvao da hodočasti u Fátimu. Kasnije ju je posjetio u Princetonu, New Jersey. Njih dvoje su bili u čestom kontaktu. Otac Garbolino je Svetlani darovao i križ koji mu je poklonio ruski student kojeg je upoznao tijekom svojih misionarskih putovanja. Kasnije je otac Garbolino taj isti križ dao pukovniku Edwinu “Buzzu” Aldrinu da ga ponese sa sobom na Mjesec.
Svetlana je, uz vodstvo patera Garbolina, čitala knjige katoličkih autora i 13. prosinca 1982. prešla na katoličku vjeru. Svetlana je o svom obraćenju napisala: „Tek sada razumijem divnu milost koju proizvode sakramenti pokore i sveta euharistija, bez obzira na koji dan u godini, pa čak i svakodnevno. Prije nisam bio spreman oprostiti i pokajati se, i nikada nisam mogao voljeti svoje neprijatelje. Ali osjećam se sasvim drugačije nego prije, budući da svaki dan idem na misu.”
Dodala je: “Euharistija mi je dala život. Sakramenat pokore s Bogom kojega … napuštamo i izdajemo svaki dan, osjećaj krivnje i tuge koji nas tada obuzima, sve to čini nužnim učestalo primanje.”
Ova žena, koja je odrasla praktički bez majke, napisala je: “Bila sam uzeta u naručje Blažene Djevice Marije. … Tko bi drugi mogao biti moja zagovornica nego Majka Isusova? Odjednom me privukla k sebi.”
Često je putovala u Europu i natrag u Ameriku, a zatim se preselila kako bi bila blizu jedne od svojih kćeri u Oregonu. Na kraju, nije umrla odgajajući svoju prvu u bijesu na svijet kao što je to učinio njezin otac, već mirno u staračkom domu u Wisconsinu 2011. gdje je uživala šivajući i čitajući i sigurno se molila.
